Sezona godišnjih odmora je iza nas, kilometarske kolone na graničnim prijelazima jenjavaju i život se polako, ali sigurno vraća u normalu. Koliko smo puta požalili što smo se zatekli na graničnom prijelazu, a ispred nas je rijeka automobila i autobusa. Nije li svako od nas, ili bar većina, kad carinik vrati dokumenta, kimne glavom i zaželi sretan put, ili ugodan boravak, osjetio neko olakšanje. Kroz prozor gledamo lica mještana, ima tu deset, možda dvadeset kuća. Svi oni na svojoj koži osjete svaki prijelaz preko državne granice, kao da im prolazimo kroz kuću, kroz dnevni boravak. Posjetili smo obitelji koje žive na samoj granici između Bosne i Hercegovine i Republike Hrvatskem na Graničnom prijelazu Orahovlje, između dva punkta. Na ničijoj zemlji, ili na svačijoj. I nije im lako. Obitelj Vujčić nas je toplo primila u svoj dom.
Nema razlike
“Dobar dan, uđite slobodno. Zovem se Jelena, ja sam osoba s ničije zemlje“, kroz smijeh će, valjda kako bi i nama dala do znanja da se osjećamo kao u svojoj kući, ova prijatna djevojka, inače profesorica engleskog jezika koji predaje u srednjoj školi u Imotskom. “Znate, život je ovdje malo kompliciran“, nastavlja Jelena. “Da, malo je komplicirano. Mi ovdje imamo velikih problema koje izgleda ne možemo riješiti. Vidite, ovdje odmah ispred moje obiteljske kuće je ova cesta gdje se ne mogu mimoići dva autobusa, a dnevno ih zna proći i 50. Možete li zamisliti kako je to. Obraćali smo se nadležnom ministarstvu RH kako bi nam riješili problem, tražili smo da nam se bar udovolji tako što bi autobusi ugasili svoje motore dok čekaju na pregled, ali ništa – kaže nam Jelena. Dodaje i kako nema baš neke razlike je li sezona ili nije. „Znate, imate ljude koji idu u Međugorje, to su uglavnom poljski i talijanski turisti, ali imate i ljude koji jednostavno idu u Mostar ili Sarajevo. Tijekom cijele godine ovdje ima jako puno prometa – kaže Jelena. Obiteljska kuća Vujčić nalazi se točno na granici BiH i Republike Hrvatske. Potok koji protječe tik do njihove kuće, ustvari je granica između dvije zemlje, tako da jedan dio kuće, točnije vanjske stube koje vode na kat, su “upale“ u BiH. Ostatak kuće je u Republici Hrvatskoj. Isto tako, staja i vanjski WC nalaze se u BiH. Spomenusmo u šali kako, kad dođe potreba, moraju preći u drugu državu obaviti nuždu.
Upitali smo Jelenu ima li neugodnosti sa Graničnom policijijom, primjerice kada se fotografira ispred rođene kuće, obzirom da je fotografiranje na Državnoj granici uvijek bilo strogo zabranjeno. „Nemam neugodnosti, znamo se sa svima i nije to nikakav problem. Ali zato turisti, primjerice dok čekaju na pregled autobusa, znaju izaći i krišom se fotkati pored natpisa Granični prijelaz. Tko zna zašto im je to zanimljivo – kroz smijeh će Jelena.
Međutim, Jelena ističe kako je bilo drugih problema. Svakodnevno pokazivanje dokumenata na granici zna biti iritirajuće. Pogotovo ako ustvari i ne prelaziš u drugu zemlju. „Dok nismo potpisivali peticiju imali smo problema, i to što je apsurdno, više s hrvatskom nego s bh. policijom. Neki kao da nisu htjeli shvatiti da ja živim u Republici Hrvatskoj, iako mi se kuća nalazi poslije punkta Granične policije. Punkt nije stvarna granica, ona se nalazi ovdje, pored moje kuće. Međutim, neki kao da namjerno to ne žele shvatiti – ogorčena je. Problema ima i prilikom kupovine. Ako netko želi kupiti, primjerice nešto od bijele tehnike, naići će na velike probleme. Jelena kaže kako ne zna na koji način objasniti policajcu da ona to ne nosi u BiH nego u svoju kuću. Neka vrsta propusnice, svojevrsne iskaznice dobro bi došla, uvelike bi olakšala stvar, međutim, toga nema.
“Meni su to obećali ima 20 godina – u razgovor se uključuje Jelenina majka Draga. Takve iskaznice bi trebale biti. Tijekom rata su nam kazali da će se raditi po tom pitanju, međutim, godine prolaze, mijenja se i vlast, ali nama to ne riješiše – kazuje nam Draga Vujčić.
Mnoge obitelji koje stanuju u graničnom pojasu imaju imanja u obje zemlje. Isto tako, nekim obiteljima je groblje u Bosni i Hercegovini, a oni žive u Hrvatskoj. Svi papiri se uredno moraju izvaditi, i tada problema pri ukopu nema, s tim da se sve mora uredno prijaviti. Isto kao i svatovi. Ako se prelazi iz jedne u drugu zemlju sve mora biti organizirano i prijavljeno objema stranama.
Raznoraznih događanja na granici ne manjka. Tako od Jelene doznajemo da je nedavno jedan kriminalac, vezanih ruku, pobjegao iz Hrvatske želeći uteći tamošnjim vlastima prebjegom u BiH. Međutim, na svu sreću to mu nije uspjelo, bh policajci su ga uhitili. Potom, često se zna dogoditi da turisti, dok čekaju na prelazak granice znaju upitati za neku uslugu. Da se okrijepe, obave nuždu. „Znate, tu se posebno ističu talijanski turisti. Nije problem, uvijek im damo da se okrijepe, ali malo je nezgodno kad jedan od njih upita može li do toaleta. Ako pustimo njega, eto cijelog autobusa. Razumijete, ipak je to naša kuća – kroz smijeh nam priča Jelena. Bilo je, dodaje, i slučajeva da neki ljudi prenoće u automobilu. Svega se, kaže, nagledala. Mještani Orahovlja znaju se suočiti i s problemom telefonije. Vrlo često znaju se “pomiješati signali“ te ih “prebaciti“ na telekom susjedne države. Premda, kažu da se to sada umnogome prevladano. Ali zato njezin susjed u kući ima dvije fiksne telefonske linije. Dok je bila bivša država, telefonska veza dolazila je iz Ljubuškog. Od osamostaljenja Hrvatske uspostavljena je nova telefonska linija, s tim da je ostala i stara. Tako da u kući ima dva fiksna telefona. Sa dva međunarodna pozivna broja, hrvatskim i bosanskohercegovačkim.
Ono što je važno, ustvari najvažnije, je to da ovakve stvari mogu izgledati simpatično, ali samo ako to slušate. Međutim, proživljavati to... to je neka sasvim druga priča. Jeleni i njezinoj obitelji, kao i svima ostalima koji tu žive, to je svakodnevnica, nema pauze, nema sezone. Svaki dan je takav. Svaki dan pored prozora prolaze automobili, autobusi. Svaki dan ispred kuće znaju biti kolone vozila. To u krajnjem slučaju nije ni zdravo. Dapače, tolika količina ispusnih plinova, i to kontinuirano svaki dan, godinama..., iznimno je štetno za zdravlje.
Buka, gužva...
“Zašto se ne može staviti neki znak? Molimo za vrijeme čekanja da ugasite motor autobusa. Pa zar je to neki problem? Evo, neka dođu nadležne službe i izmjere kvalitetu zraka ovdje. Uvjerena sam da bi se nemalo iznenadili. Ovo ovdje nije normalno okruženje za život. Pored svega što ovdje moramo trpjeti, a to su stalni prolasci automobila i autobusa, buka, gužva i sve ostalo, bar toliko mogu učiniti za nas. Ugasiti autobus – uzrujano nam je kazala Jelena.
Problemi tu ne prestaju. Odvoz otpada također je kompliciran, lokalno komunalno poduzeće tvrdi da ne može preko granice, te im se otpad i ne odvozi. Sve u svemu, brojni su problemi s kojima se susreću ljudi u pograničnom pojasu. Možda nam sada bude mrvicu razumljivije zašto oni “gledaju svoja posla“ dok im mi mašemo iz automobila, ili autobusa.
