Prošao je fazu Udbinih podmetanja hrvatskoj dijaspori i domoljubima, Udba je i njega uhitila, i to kao momka od 22 godine, i zatvorila ga na četiri godine, a niz njegovih prijatelja i poznanika poput Brune Bušića (koji je neposredno uoči bijega iz Hrvatske noćio baš u Budišinu domu u Splitu) hladnokrvno je likvidirala. Prema onome što ja znam, Dražen Budiša u početku nije prihvatio suradnju s Franjom Tuđmanom, među ostalim, i zato što je bio uvjeren da u tome Udba ima svoje prste. Činilo mu se da nije nimalo slučajno to što je policija Tuđmanu dala putovnicu da može putovati po svijetu, osnivati buduću stranku, a da putovnicu uporno nije davala ni Marku Veselici, ni Vladi Gotovcu, a ni njemu samome! Uostalom, prva garnitura Tuđmanovih kadrova, čak i prva Tuđmanova vlada, zaprepastila je Budišu. I, premda o tome nikad nije govorio, činjenica da su Tuđmana okružili ljudi koji su mirovinu praktično dočekali u komunističkoj tajnoj policiji trajno je od njega odmaknula Budišu, ali i Gotovca, pa čak i Savku Dabčević Kučar. Ona mi je jednom rekla da Manolića nije kontrolirala (jedva ga je površno poznavala) ni u debelom komunizmu, a kamoli da bi mu dala mjesto predsjednika Vlade u trenutku stvaranja hrvatske države! U riječ, infiltracija hrvatske Udbe u buduće hrvatske političke stranke odbila je brojne lidere Hrvatskog proljeća ne samo od HDZ-a već i od Franje Tuđmana, čak i onda kad je izgledalo da je bitka dobivena. Inače, o toj mučnoj temi svi ti slavni hrvatski istraživački novinari nisu napisali ozbiljniju studiju. “Vidite, čak i danas, deset godina nakon Tuđmanove smrti i 20 godina nakon formiranja hrvatske države, naše pravosuđe odbija njemačkomu predati čelnike hrvatske Udbe, uključujući Perkovića i Mustaća, i ta činjenica govori mi da su moje sumnje iz ranih 90-ih bile opravdane”, reći će mi u uvodu ovog intervjua Dražen Budiša, lider Hrvatskog proljeća i autentični svjedok moderne hrvatske povijesti.

Kako gledate na informacije da je u hrvatskom veleposlanstvu podmetnuta bomba za koju se u popratnom tekstu kaže da je namijenjena predsjedniku Josipoviću, da je to tek opomena i da slijede likvidacije brojnih četnika?

Užasnut sam tim događajem, no, ako ne mogu hrvatska i njemačka policija, a onda očito ni policijske snage cijele Europske unije, otkriti tko je poslao tu bombu, onda se valjda može oprostiti i Draženu Budiši da nema jednoznačan odgovor na to pitanje. Neka to bude medijska iznimka jer po nizu medijskih analitičara Budiša je kriv za brojna novovremena hrvatska zla! Dakle, podmetnuta bomba u veleposlanstvu mogla bi u najboljem slučaju sa 50 posto vjerojatnosti imati karakter o kojem kao po narudžbi govore svi, ali baš svi hrvatski mediji. Dakle, svi tvrde da je neki hrvatski emigrant, iritiran Josipovićevom politikom, prigrlio stare metode jednog dijela naše emigracije i odlučio se protiv njegove politike tijesne suradnje sa Srbijom boriti terorizmom. To je definitivno za svaku osudu jer terorizam nema opravdanja i iza njega se ne može stati.

Kojih je drugih 50 posto vjerojatnosti za otkrivanje krivca?

Drugih 50 posto treba tražiti u sličnoj povijesnoj analogiji. Dakle, mi donekle upućeni znamo, šira javnost nešto manje jer mediji o tome i danas uglavnom šute, da je infiltracija komunističke tajne policije u hrvatsku emigraciju bila velika. Imate niz terorističkih akcija koje je izvela Udba, a ne emigracija, imate niz letaka, dopisa, pa i časopisa koje je pisala Udba, a ne hrvatska emigracija. Napokon, imate niz zločina koji se pripisuju emigraciji, a počinila ih je Udba. Dakle, podjednake su mogućnosti da je bombu postavila hrvatska emigracija kao i Udba. Prebaciti svaku sumnju na emigraciju znači poslati poruku da su ti Hrvati emigranti radikalni i neobuzdani kao nekada, čak i sad kad imaju državu. Ako su takvi danas, zapravo i nije neizmjerno zlo što ih se prije moralo likvidirati. To je neizgovorena poruka koja se šalje svjetskoj javnosti. Osim toga, ova bomba vrlo vješto gura s dnevnog reda razgovor o suradnji našeg i njemačkog pravosuđa o Udbinoj ulozi u likvidacijama emigranata jer naravno da će sada Josipovićev posjet biti u ozračju terorizma, a ne u ozračju odgovornosti tajne komunističke policije za likvidacije i u ozračju odgovornosti hrvatske države za nesuradnju s njemačkim sudstvom kad je o tim pitanjima riječ!

Što bi otvaralo mogućnost da se opet oglasila tajna komunistička policija?

Među ostalim, činjenica da njemačko pravosuđe upravo procesuira neke čelnike hrvatske tajne policije, poput Perkovića, zbog likvidacije hrvatskih političkih emigranata. To što do Perkovićeva izručenja Njemačkoj još nije došlo, kao i to što mediji šute o tome, to što Vlada i resorno ministarstvo mjesecima to guraju pod tepih, kao i činjenica da se Josipović oglašava o nizu trivijalnih tema, ali šuti o ovom nezapamćenom skandalu, to budi nizu sumnji. Zar i Vlada i predsjednik države misle da mi možemo ući u EU i skriti zločine jugoslavenske tajne policije, to prije što njemačko pravosuđe transparentno traži našu suradnju u tome? Prema mojim informacijama, u Udbinim akcijama likvidirano je više od 70 ljudi. Kako možemo i zašto bismo trebali skriti tko je naručio i izveo te likvidacije? Što ćemo reći Berlinu, zbog čega odbijamo suradnju?

Podjednake šanse za lociranje krivca za bombu u Berlinu dajete i radikalnoj emigraciji i Udbi?

Da, s time da mi se čini kako poneki postotak više sugerira da je prije riječ o Udbinoj akciji. Informacija da je tu akciju izvela organizacija Hrvatski feniks podsjeća na nekoliko relacija. To je asocijacija da je ovu bombu postavila ista ona organizacija koja je 1972. dovela Bugojansku skupinu u BiH, gdje ih je u najvećem broju ubila JNA. Aktualni antifašistički lider Fumić, koji je radio u vojnom tužiteljstvu JNA, jednom je rekao da je Udba od početka nadzirala tu akciju, ali su intervenirali tek kad je skupina stigla ovamo i kad su pale prve žrtve. Dakle, Udba je mogla i preventivno reagirati, ali nije htjela. Trebalo im je da padne krv kako bi stigma na našu emigraciju bila krvava i potpuna. Znakovita je činjenica da ovu akciju danas potpisuje skupina za koju kadrovi poput Fumića tvrde da su je nadzirali i da su je mogli uhititi čim su prešli granicu, ali nisu. Meni se čini da su ta akcija i žrtve koje su pale tada bili potrebniji komunističkoj promidžbi nakon pada 1971. negoli onome što zovemo “hrvatska stvar”. Jer, nakon pada Hrvatskog proljeća, samo je Udbi odgovaralo da kao točku na i svih svojih uhićenja i teških godina robije koje su sudovi izrekli stavi jednu tako krvavu akciju kao što je bio ishod upada Bugojanske skupine. Činjenica da su oni od prvog dana znali za tu akciju govori i o njihovoj dubokoj infiltraciji u emigraciju. Analogija u današnjoj situaciji sugerira sljedeće teze: da bi zaustavili izručenje najvećih lidera hrvatske Udbe poput Perkovića, ovom akcijom možda je bilo moguće zastrašiti i Njemačku i Hrvatsku poznatim terorizmom hrvatske emigracije. Ja ne kažem da nije moguće da je tu bombu poslao neki razočarani emigrant, niti to odobravam, ali danas, kad je nastala hrvatska država, to djeluje malo vjerojatno. Zašto? Zato što imamo državu i ne mogu metode prije njezina postojanja i danas biti iste! No, dopuštam da postoje ljudi koji ne prezaju ni od terorističkih metoda. Činjenica da Udba nikad nije prokazana, nikad ni jedan njihov čelnik ili ubojica nije odgovarao, otvara pitanje je li baš tako nerealno da se ovakva provokacija pripisuje njima. Ne bi bilo prvi put, zar ne?

Zašto je manje moguće da je to djelo hrvatske emigracije?

Zato što je hrvatska emigracija stvaranjem hrvatske države dosanjala svoj san. Samo krajnje radikalni emigranti, a to je neznatna manjina koja bi trebala biti pod nadzorom tamošnje policije, mogu razmišljati da se problemi mogu rješavati na isti način na koji su se rješavali prije 40 godina, kad nije bilo hrvatske države. S druge strane, Udba, koja je stisnuta uza zid suđenjem u Njemačkoj, koja postoji samo zahvaljujući nikad provedenoj lustraciji, može osjetiti da njemačkim suđenjem, ali i ulaskom Hrvatske u Uniju, kao tamna mrlja dolazi na dnevni red. Probuditi strah i kod Njemačke i kod Hrvatske da ta strašna hrvatska emigracija ponovno divlja s terorizmom mogla bi Udbi i njihovim ljudima biti zadnja prilika da još jednom s dnevnog reda skinu temu o tome tko je i kako u činu klasičnog državnog terorizma ubijao nedužne hrvatske emigrante. Pričekajmo rezultate istrage, ali postavimo pitanje i Vladi i predsjedniku: kako je moguće, kad već hrvatsko pravosuđe ne vodi ove procese o Udbinim likvidacijama, nego ih vodi njemačko, da se uporno oglušujete na sugestije, molbe i prijedloge njemačkog ministarstva da surađujete i da mu pomognete u otkrivanju tko je ubio brojne hrvatske emigrante. Njemački zahtjevi i pritisci već dugo traju i postavlja se pitanje tko to danas u Hrvatskoj ima nečistu savjest glede Udbine prošlosti. Tko god to bio, povijest će ga brzo otkriti.

Najsigurniji automobili u Europi: Pobjednik EuroNCAP testa mogao bi vas iznenaditi