S diplomom inženjera agronomije Poljoprivrednog fakulteta u Zagrebu, konformizam nekog ureda u državnoj upravi, izdašnu i redovitu plaću odlučio je zamijeniti klaustrofobičnim metalnim kontejnerom, bez struje i vode, koji je postavio na porušeno poljoprivredno dobro Kupres u planinskom predjelu Pakline na tromeđi općina Kupres, Rama i Tomislavgrad. Njegovim kolegama, prijateljima, susjedima izgledala je čudna odluka Ilije Smiljanića, zagrebačkog inženjera agronomije. Još čudnije da je na vrata investicijske neizvjesnosti, prije 14 godina “pokucao” sa svojom suprugom Dankom, također diplomanticom agronomije zagrebačkog Sveučilišta, smjer hortikultura.
Ulazak u nepoznato
Umjesto škripe tramvajskih tračanica u Savskoj ulici i klimatiziranih uredskih prostora, mladi bračni par intelektualaca je gotovo preko noći zamijenio hukom olujnog vjetra, sibirskom hladnoćom i zavijanjem čopora gladnih vukova koji su se danonoćno šunjali oko njihova tada skromnog ovčjeg stada. Osim dvije sveučilišne diplome, koje im iza devet sela i devet gora nisu Bog zna što značile, vizija i stoička upornost da će nešto napraviti bili su im jedini oslonci za ulazak u ono o čemu su za vrijeme fakultetskih dana sanjali.
Dok se njihova generacija zabavljala po kafićima i diskotekama, Ilija i Danka Smiljanić odlučili su se na život asketa, nošeni idejom da na spaljenoj, ratom uništenom imanju nekadašnjeg poljoprivrednog dobra Kupres naprave respektabilnu farmu iz koje će plasirati najkvalitetnije meso, mlijeko i sir. U to postratno tranzcijsko vrijeme druge polovice devedesetih, kad su šverceri preko noći zgrtali bogatstvo na trgovini ili švercu cigaretama, alkoholu, kavi..., ideja mladog bračnog para Ilije i Danke Smiljanić da na ratom uništenom imanju podignu farmu ovaca i siranu zvučala je kao sizifovski posao. Otac Franjo i majka Mara i danas ne kriju svoje iznenađenje kad im je sin Ilija priopćio svoju odluku.
“Svatko bi s diplomom inženjera tražio posla u državnoj upravi, ali eto on nije htio, a još kad je to odlučila i Danka, malo nam je bilo čudno”, prisjeća se otac Franjo, osamdesettrogodišnji ponosni “dedo”, zagriženi zaljubljenik folklora, koji svojom vitalnošću uspješno krije najmanje 30 godina svog života. Na mjestu gdje su prije 13 godina položili kontejner, oko kojeg su virili ostaci porušene štale, Ilija i Danka ove su godine otvorili decentno uređeni ugostiteljski objekt u kojem po narudžbi gosti mogu uživati u autohtonim, ekološki provjerenim jelima. Iz prostrane, rustikalno uređene konobe puca prekrasan pogled na zelene obronke planina na kojima se ocrtava tanka bijela linija sastavljena od 1000 ovaca i janjaca.
Planinski turizam
Malo dalje iz obnovljene štale najstarija kći Petra izvodi konja za jahanje i u stilu već iskusnog džokeja, mami uzdahe okupljenih vršnjaka i njihovih roditelja. “Šest godina smo bili u kontejneru bez struje, znali što hoćemo i što želimo i nismo se niti jednom pokolebali u svojim planovima” započinje svoju filmsku priču bračni par Smiljanić. Kontejnerski život mladih inženjera u divljini bio je zanimljiv i postrojbama SFOR-a, koji su ih jednom posjetili. “Pitali su nas sve tko smo, što smo, od čega živimo, imamo li računalo, znamo li se njime koristiti.
Kad sam vidio gdje priča vodi, kazao sam da imam računalo, ali da imamo i česte hakerske napade iz pravca planine Zvirčnjača u koju su se nakon rata vratile tri babe”, prepričava Ilija satiričnu zgodu s nadobudnim vojnicima NATO-a. Bankovni krediti, pozajmice, mršavi poticaj institucija vlasti i danonoćni 13-godišnji rad bez odmora, obilježili su njihov rad. Kako se širilo ovčje stado, tako su se rađale i brojne nagrade osvojene na sajmovima za kvalitetu njihova autohtonog sira iz mijeha i sira iz kace. Danas stotine kilograma visokokvalitetnog sira proda na hrvatsko tržište. Kutjevački vinogradi njihovi su stalni kupci. Kvalitetna janjetina završi na domaćem tržištu ili za potrebe gostiju njihova ugostiteljskog objekta.
“Neki dan je ovdje boravio jedan bogati belgijski poduzetnik. Bio je oduševljen, vratit će se opet”, dodaje Ilija. Uz ovce i siranu kao temeljnu djelatnost, bračni par Smiljanić razvija niz popratnih detalja. U netaknutim zelenim obroncima Pakline, obitelj Simljanić na svojoj farmi planira uz konobu, sobe za prenoćište, otvoriti školu za jahanje konja. Izletnici će uz domaće specijalitete, na čistom zraku moći uživati u jahanju, obilasku prirodnih ljepota koje ljudska glupost još nije uništila.
