Bilo je sparno, temperatura se penjala do 27 stupnjeva, što još i jest bilo podnošljivo, ali bi se svako malo na navukli tamni oblaci iz kojih je nekoliko puta dobro i padalo. U hotelu Westfields Marriot u američkom Chantillyju jučer je većina gostiju gledala u nebo – nedjelja je, prema tradicionalnom rasporedu godišnjeg okupljanja Bilderberg grupe – dan za golf. Svih 120 sudionika tog – za neke tajnog, za druge tajnovitog – društva koje, kažu vlada svijetom, te prave svjetske vlade, skup političkih, gospodarstvenih, financijskih moćnika i medijskih mogula bez čije se odluke ne može izabrati američki predsjednik ili napasti Iran, ne može spasiti Grčka ili Španjolska, ne može se zapravo ništa..., okupilo se tek kasno poslijepodne u kongresnoj dvorani ( inače, imaju dvije sesije ujutro i dvije poslijepodne).
Na ovom produljenom vikendu stalni članovi, poput Henryja Kissingera, predsjednika uprave Airbusa Thomasa Endersa, Petera Sutherlanda, predsjednika Goldman Sachs Internationa, zajedno s gostima – a oni se biraju po različitim ključevima – bilo da ih garda želi upoznati i procijeniti kapacitete, čuti imaju li što za reći ili ne pa ih odbaciti ili pak pripremiti za funkciju – uključivali su Angelu Merkel, Tonyja Blaira.... – najviše pozornosti posvećuju krizi u Europi i euru.
Ostaje u dvorani
Začudo, izgleda da je head hunting za novim američkom predsjednikom, što im se imputira da rade, pao na drugo mjesto.
- Želimo privatnost – objasnio je nekadašnji tajnik grupe. Privatnost u njihovom slučaju znači tajnovitost – godinama, sve otkako se 1954. u Nizozemskoj - u hotelu Bilderberg - okupilo društvance političara, obavještajaca, poslovnih ljudi.
- Europa je sve manje vjerovala SAD-u, i obrnuto. Zaključio sam 1952. da je toga dosta, da se sumnja mora otkloniti jer bi mogla dovesti u opasnost poslijeratne saveznike te sam – pisao je J. H. Retinger –kontaktirao s nizozemskog princa Bernhardoma sugerirajući mu da bismo mogli organizirati privatne sastanke. Dvije godine kasnije, održan je prvi sastanak koji je postavio i logističke osnove: ne samo da je svake godine na agendi – a Večernji je list je u posjedu izvještaja sa 10-ak sastanaka, suhih, nezanimljivih analiza –-odnosi između Europe i SAD-a, uvijek su jedna od tema.
Ostale se biraju po ključu aktualnosti – Arapsko proljeće, rat u Jugoslaviji... Druga stalna tema je Kina i Rusija. Na produženi vikend dolazi se bez pratnje partnera. U dvorani se sjedi po abecednom redu - jedne je godine je na čelu sjedio, primjerice, Umberto Agnelli iz Fiata, druge Norbert Zimmermann, predsjednik Berndorfa.
Teška je to publika za goste, a ove će se godine će se u to uvjeriti i Gari Kasparov. Na sastancima žele da govoriš, ono najbitnije ipak ne ulazi u zapisnike, već ostaje u dvorani, a ne kao što je bilo s Margaret Thatcher, nakon što ju je na sastanak 1975. doveo jedan od stalnih članova. Kaže, tamo gosti ne mogu samo sjediti k’o pokisli miševi. A ona je sjedila i šutjela dok joj nije prišao senator iz Marylanda i kazao da nešto učini. Razvezala se sljedeći dan. David Rockefeller i Henry Kissinger su se zaljubili u nju - pozvali su je u Ameriku, vozili limuzinama...
– Govor, slobodan govor, razlog je zašto se toliko inzistira na privatnosti - kaže tako Denis Healey, engleski politički veteran, jedan od rijetkih koji je otvoreno govorio o sastancima, ali će vas prekinuti sočnim “f... off” ako mu se ne svidi pitanje.
– Sudionici moraju znati da ono što se kaže neće izaći iz dvorane. Novinari bi ih razapeli –- kaže Healey. No sigurnosni je mehanizam, otkrio je sam David Rockefeller, što mediji ne pokrivaju sastanke jer na njima sjede – njihovi šefovi.
- Greška je držati sve to u tajnosti. To je smiješno –- izrekao je lord Owen, mirovni posrednik u bivšoj Jugoslaviji te osoba nakon čijeg je govora na summitu Engleska napala Falklande, 1989. Dvije godine poslije, kasnije, kroz sastanak je protutnjao Bill Clinton, upoznao se sa svima.
Navratio i Clinton
– Nismo znali da se rukujemo s budućim predsjednikom – kaže jedan sudionik. No, mnogo je ljudi uvjereno ne samo da jesu znali, već da su ga i postavili na to mjesto. Najzagovorljiviji teoretičar svjetske vlade u sjeni i pratitelj Bilderberga, američki novinar Jim Tucker desetljećima im se pokušavao približiti. Njegove novine The Spotlight bile su okidač za rasplamsavanje teorija zavjere. Novi svjetski poredak, porobljavanje svijeta koje žele provesti od strane “financijskih moćnicima” – što je fraza koju je Američka liga za borbu protiv antisemitizma ocijenila kodiranim nazivom za Židove, netransparentnost, nedemokratičnost, sve to navodi prosvjednike da unatrag nekoliko godina, kako informacije o tajnim sastancima cure, prosvjeduju.
- Tajno društvo? Glupost - kaže Healey, ali koncept svjetske vlade nije baš pretjerivanje, da budemo fer. Dosta je sukoba, Bilderberg želi jednu naciju.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
