Nema tu posebne tajne, jedini recept je raditi od jutra do sutra i neprestano ulagati u nove strojeve i tehnologiju – tvrdi Stjepan Pavlak, jedan od najpoznatijih hrvatskih poljoprivrednika, objašnjavajući formulu svog, za hrvatske prilike nesvakidašnjeg uspjeha.
Ovaj ratar iz Hrastovca nadomak Garešnici vlasnik je najskupljeg i najluksuznijeg voznog parka kojeg se ne bi posramili ni u daleko bogatijim i poljoprivredno razvijenim zemljama.
Aktivan u kampanji
U njegovu dvorištu odnedavno je parkiran model najskupljeg kombajna na svijetu. Claasovo čudo tehnologije teško 26 tona i vrijedno gotovo pet milijuna kuna za osam sati rada može požnjeti i do sto hektara pšenice. O kakvom je stroju riječ, najbolje govori podatak da je u ovoj godini u cijelom svijetu prodano tek nekoliko primjeraka. Uz ostalo reprezentativni vozni park čine i tri Fendova traktora, od kojih je svaki vrijedan oko dva milijuna kuna. Osim najskupljih poljoprivrednih strojeva Pavlak je vlasnik i glamuroznog Maybacha, jednog od najskupljih automobila na svijetu. Za luksuznu limuzinu koju pokreće 12-cilindrični motor od nevjerojatnih 612 KS i koja zbog blokade mjenjača razvija brzinu samo do "skromnih" 320 km/h, izbrojio je oko pet milijuna kuna. Kakva je to "ljuta pila" najbolje svjedoči podatak da samo godišnja premija kasko-osiguranja iznosi nevjerojatnih 340.000 kuna. Osim poljoprivrednog carstva koje uz mehanizaciju čine još i moderna sušara i silosi te oko 480 hektara obradivog poljoprivrednog zemljišta na kojem sije gotovo sve ratarske kulture, Pavlak u svom vlasništvu ima i hotel u središtu Garešnice.
U njegovu nedavnu obnovu uložio je oko 15 milijuna kuna, čime je osigurao zasad tri, a vrlo vjerojatno uskoro i četiri zvjezdice. Iako ni po čemu ne odaje dojam bogataša, ovaj naizgled sasvim običan i jednostavan 58-godišnjak uvjerljivo ruši stereotip o hrvatskom seljaku kao osiromašenom bokcu koji pod teretom pogrešne poljoprivredne politike jedva uspijeva preživjeti.
– Ja i mojih 150 kooperanata, koji zajedno obrađuju oko 4000 hektara zemljišta, najbolji smo primjer da tko hoće raditi od poljoprivrede u Hrvatskoj može čak i danas dobro živjeti – tvrdi samouvjereno dodajući da mnogi neopravdano kukaju. Upravo s tom tvrdnjom istupio je i s govornice zagrebačke Arene na općem saboru HDZ-a i za to dobio gromoglasan pljesak.
– Nemam ja nikakvih političkih ambicija ni vremena za politiku, ali jednostavno nisam mogao više gledati da u javnost uime poljoprivrednika stalno istupaju neradnici koji pljuju po svemu, a država im je dala sve, poput Mate Mlinarića, Dukića i onoga bez zuba, sve je to ista kompanija – ističe Pavlak objašnjavajući zašto se uključio u političku kampanju vladajuće stranke. Napominje da je u HDZ-u od njegova osnutka, ali se uvijek držao zadnjih redova.
Tvrdi da nije uključen ni u jedan od stranačkih timova za izradu programa premda bi o poljoprivredi imao što za reći.
– Dapače, volio bih da me uključe jer bih mogao puno toga kazati s obzirom na to da dobro poznajem probleme koji doista postoje. No problem je što se uvijek razgovara s pogrešnim ljudima, a to sam kazao i ministru Čobankoviću – ističe dodajući da bi poljoprivrednicima trebalo puno toga objasniti posebno vezano za članstvo u Europskoj uniji. Osobno nije ni najmanje zabrinut zbog ulaska jer osim ohrabrujuće ministrove najave o dobivanju 380 eura poticaja po hektaru, raduju ga mogućnosti koje nudi tržište od pola milijarde ljudi.
Na polju dan i noć
– Ne trebamo se mi ničega bojati jer smo sposoban i vrijedan narod. Osim toga, tvrdim da, kada bismo s jedne strane poredali našu mehanizaciju i strojeve, a s druge strane strojeve poljoprivrednika iz bilo koje europske zemlje, ne bi bilo nikakve razlike – optimističan je i samouvjeren Pavlak. Jedino što zagovara je rad i samo rad tvrdeći da samo tako možemo naprijed.
– Kod nas su problemi nastali kad je država počela dijeliti poticaje jer su tada svi krenuli u poljoprivredu – tvrdi dodajući da početkom 90-ih većina nije željela živjeti od zemlje. On i njegova obitelj tada su obrađivali oko 1200 hektara radeći gotovo dan i noć i ne razmišljajući o velikoj zaradi. U svojih 58 godina nikada, kaže, nije bio na moru, ali ne zato što nije mogao, nego jednostavno što je takav, naučio je raditi od jutra do sutra.
Preuzeto sa www.vecernji.hr
