Rođeni ste u Sarajevu u kojem je nekada davno bio prilično razvijen židovski duhovni život. Bilo je i mnogo rabina u to vrijeme, no danas ste Vi jedini rabin u BiH? Postoji li želja kod mladih naraštaja u BiH da postanu rabini?
Nije to bilo ni baš tako davno. Do Drugoga svjetskog rata Sarajevo je, tradicijski promatrano, bilo najvitalnije i najsvjesnije središte židovskog života u Kraljevini Jugoslaviji. Kao dokaz u prilog toj tvrdnji može se navesti i činjenica da je Savez židovskih općina Kraljevine Jugoslavije odlučio da jedini rabinski seminar koji je postojao u kraljevini - podigne upravo u Sarajevu, gdje će, kako stoji u obrazloženju odluke, “polaznici iz različitih židovskih sredina biti najizloženiji autentičnom židovskom duhu”. Dok su srbijanski Židovi već uveliko bili Srbi Mojsijeve vjere, a hrvatski Židovi Hrvati židovske vjere – dotle su bosanskohercegovački Židovi bili Židovi Mojsijeve vjere, i njihova multietnička sredina nije od njih očekivala priklanjanje ijednom nacionalnom toru; ni srpskom, ni hrvatskom, ni bošnjačkom. Za vrijeme okupacije - NDH, oko 90 % bh. Židova je pobijeno. Polovica preživjelih se 1948- godine iselila u Izrael, a oni koji su ostali u SFRJ, u potpunosti su se asimilirali u onovremene kulturne tokove u kojima religija, blago rečeno, nije bila u žiži društvenog zanimanja. U današnjoj situaciji pojačanog interesa za religiju i religijsko, kao primarni izvor različitih nacionalnih i etničkih identiteta, očekivati je da se i u židovskoj mladosti nađe sve više onih koji će inspiraciju za uvijek nove odgovore na vječna stara pitanja smisla i identiteta potražiti upravo u riznici rabinskih studija.
Rijetko dolazite u BiH, dva puta godišnje? Postoji li potreba kod Vašeg naroda da dolazite češće u BiH?
Dolazim redovito za velike židovske blagdane: Pesah, Pasha (u proljeće) i Roš Hašana (Novu godinu) i Jom Kipur (Dan pomirenja) koji padaju u jesen. Tada je prisutnost rabina u zajednici bitna. Ostatka godine što se tiče, dolazim po potrebi.
Kako Židovi danas žive u Bosni i Hercegovini?
Židovi u BiH žive kao i ostali, teško – ali sa stalnom nadom da će od ponedjeljka biti bolje.
Koji su njihovi najveći problemi s kojima se suočavaju?
Ni najveći problemi našeg članstva nisu bitno drukčiji od problema ostalog građanstva. Nezaposlivost (namjerno ne kažem nezaposlenost) ljudi određene životne dobi, potom nezaposlenost, razočaranost u sustav i slično.
Židovi su najstarija nacionalna manjina u Bosni i Hercegovini. Najviše su naseljeni u Sarajevu, Mostaru, Banjoj Luci i Doboju. Imali su 37 sinagoga. Danas Mostar nema sinagogu, iako je postojao prijedlog o izgradnji na Bulevaru. Što se dogodilo i planirate li posjetiti uskoro ovaj grad?
Nisam odavno bio u Mostaru. U principu, gledam da u svakom posjetu BiH skoknem do još neke općine osim Sarajeva, vrlo često to je upravo Mostar. Gdje god da je zapelo s gradnjom sinagoge u Mostaru, nadam se da je to samo privremeni zastoj.
Mladi sve više odlaze, ne vraćaju se... Može li se taj trend ikako spriječiti?
Smanjenje broja Židova u bilo kojem dijelu BiH prvenstveno je posljedica genocidne politike NDH, pa tek potom dolazi pitanje osipanja mladih. Trend je, naravno, sprječiv. Dajte mladim ljudima, Židovima ili nežidovima, priliku – i oni će je najradije razvijati tamo gdje njihova natjecanja imaju adresu, gdje znaju sve finese jezika i gdje su im i bakterije njihove, pa se ne razbolijevaju od njih lako kao stranci. Židovi su u BiH, prema Ustavu, svrstani među “ostale”, dok su poslije Drugoga svjetskog rata imali ravnopravan odnos s ostalim narodima. Smatrate li da Židovi, unatoč svrstavanju u “ostale”, smatraju BiH svojom domovinom, a ne Izrael?
Židovi su po pitanju odnosa prema BiH najneproblematičnija etnička zajednica i njihov prirodan intimni odnos s Izraelom, kako kao sa židovskom prapostojbinom, tako i kao s mjestom na kojem svaki bh. Židov ima nekog od obitelji, daleko je manje bremenit reperkusijama po ostale bh. narode, nego li odnos bh. Hrvata s Hrvatskom, bh. Srba sa Srbijom ili bh. Bošnjaka s Turskom (kao osnovnim faktorom dolaska islama na naše prostore). Pitanje takozvane dvostruke židovske lojalnosti u nekim drugim društvenim kontekstima bi možda i imalo smisla, ali u kontekstu današnje BiH ono je reducirano do apsurda.
Kakvi su Vaši odnosi s ostalim vjerskim poglavarima u BiH? Pomažu li oni dovoljno na održavanju suživota u ovoj državi?
Imam krajnje korektan i profesionalan odnos sa svim vodećim vjerskim liderima u BiH, a s ponekim sam (uglavnom niže i srednje rangiranim) u međuvremenu postao i osobni prijatelj, neovisno o funkciji koju obnašam ja ili oni. Ako mene pitate, a pitate, sama sintagma “održavanje suživota” za koju ste se u pitanju odlučili, zorno svjedoči o atmosferi u kojoj živimo. Suživot nije akumulator, pa da je puko održavanje dovoljan jamac njegova funkcioniranja.
Suživot je stanje svijesti, i tu je mnogo više posla pred nama nego li za nama. Židovski proroci su opisali mesijansko vrijeme kao razdoblje kada će “vuk i janje zajedno pasti, i lav će jesti slamu kao vol; a zmiji će biti hrana prah; neće uditi ni potirati...” (Izaija, 65:25). Znači, u to neko eshatološko vrijeme čak će i životinje postati vegetarijanci, kako više ne bi bile primorane nauditi jedna drugoj. Do tada, dok ne dođe Mesija, bilo bi lijepo kad bi se barem ljudi mogli suzdržati od činjena štete jednih drugima. Bez suživota ne bi bilo parova, ni obitelji – o većim skupinama i narodima da ne govorimo. Tko je ikad bio i u kakvoj vezi, zna da suživot, između ostalog, počiva i na ekvifrustraciji, pravednoj raspodjeli frustracije.
Jedna strana u suživotu tješi se time što ni druga strana nije dobila baš sve što je zamislila. S obzirom na stupanj isfrustriranosti našeg svijeta, trebalo bi da imamo suživota na izvoz. Izgleda da je problem u tome što ne vidimo frustracije drugih, nego se svatko učahurio u svoju sliku svijeta u kojoj je on apsolutno u pravu, apsolutno nevin – i, slijedom toga, apsolutna žrtva. Dok se ne naučimo utješiti frustracijama drugih, teško da ćemo se moći pohvaliti receptom za uspješan i funkcionirajući suživot.
Kada vidite kako narodi žive u BiH, poželite li se vratiti i ostati u Sarajevu?
Ako se ikada vratim u Sarajevo, to sigurno neće biti zbog zazubica koje mi rastu kad gledam svu ljepotu života u poslijeratnoj BiH.
Kako komentirate sadašnje političko okruženje u državi, budući da politički lideri još uvijek nisu formirali vlast i nekako se čini da im je narod na posljednjem mjestu?
Vele da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje. U teokracijama je to neupitno tako, zato što je Bog pravedan pa je narodu dao vlast kakvu zaslužuje. U demokracijama je to, opet, neupitno tako zato što narod sam bira, po svojoj slici i prilici, kome privremeno povjerava određene opće poslove. Stupanj spremnosti našeg čovjeka da pričeka da se vlast prvo formira, pa tek onda obrati pozornost na njega, znači samo jedno: prosječan bh. građanin u potpunosti razumije svoju vlast jer bi se i on ponašao upravo tako.
Što se nama čini logično, prikladno ili primjereno, uvjetovano je našom kulturom. Nažalost, u našem kulturnom modelu vlast je (kao što joj i samo ime kaže) tu da vlada, a ne da služi. Kad jedan Britanac kaže ministar, on neizbježno ima na umu i konotaciju službe koja je u korijenu te latinske riječi. Kad naš čovjek kaže ministar, on zamisli moć, ogromnu, ako ne i neograničenu, i uopće se ne čudi što mu ministri rade sve ono što bi i on kad bi nešto bio na vlasti. Možda bi reforma svijesti trebala početi od jezika? Kako bismo trebali zvati vlasti i ministre pa da naš čovjek shvati da je moć zapravo njegova, da im je on samo posuđuje, privremeno, da je uvijek može tražiti natrag – i da je njihova svrha da odrade ono za što smo ih izabrali, a ne da vladaju nama?
