Sit gladnome ne vjeruje, narodna je poslovica koja je, na žalost, postala opće primjenljiva u doslovnom smislu riječi u Bosni i Hercegovini. I dok ovi prvi razmišljaju o zimovanju, drugi su na rubu egzistencije. Žive od danas do sutra, a slika socijalno ugroženih u Hercegbosanskoj županiji posebno je teška u općini Glamoč.
Povratnici i raseljeni
Tamošnja pučka kuhinja za mnoge je, na žalost, jedino jamstvo opstanka. Glamoč, do rata razvijeni gradić, danas naseljavaju povratnici i raseljene osobe iz tridesetak općina BiH, pripadnici sva tri naroda. Za 90-tak najugroženijih spas je pučka kuhinja. Zahvaljujući “Misiji bez granica” funkcionira već 12 godina. Vrijeme je ručka u 13 sati. Prethodno smo prevalili nekih četrdesetak kilometara i doživjeli dvije vremenske prilike, u Livnu bez i trunke snijega u samom gradu, a u Glamoču polako vozimo po desetak centimetara ugaženom snijegu kako ne bismo proklizali i ‘zakačili’ parkirana vozila. Pred vratima pučke kuhinje nekolicina korisnika. Ubrzano dolazi gotovo kolona ljudi. Neki nas radoznalo gledaju, drugi prepoznaju. Riječ je o višegodišnjim korisnicima kuhinje. Sjećaju se da smo dolazili i ranije. - Pitaj što god te zanima. Kako ste mi vi, zdravlje je li dobro? Kažemo da jeste, te se nadamo da im nije gore od prošlogodišnjeg susreta. Smijeh. Dobroćudan, od srca. A bolje sigurno nije, gore, ne znam. Bilo bi da nam nije ovog momka. To je naša majka, brat, sestra, sve naše, govori nam još čila starica i dodaje kako joj je problem, nema kuće, možemo li joj mi išta pomoći. Isto nas je pitala i prošle godine. Razumijemo problem, ali smo nemoćni, govorimo i kažemo kako ćemo napisati.
Potrebiti i na selu
Miloš Papić, povratnik u selo Rore i relativno mlad čovjek kaže kako je bez posla:
- Ovo su sve beskućnici, takoreći imaju kuće ali nemaju. Bez ove kuhinje nema nam života. Ovo je za nas majka, ova kuhinja. Počev od hrane, pa onda idu i drva, pa ide i odjeća i tako. Potvrđuje to i Draginja Srdić, samohrana majka 15-togodišnjeg sina.
U kuhinju dolazi već 10 godina. I danas je ručala u njoj, a što će za večeru, doručak? - Vjerujte da sam nekada primorana otići od kafića do kafića tražiti od ljudi, što je najniže gdje može pasti, prositi, govori Draginja, a riječi zastaju u grlu. Do kuhinje korisnici dolaze sami, kaže nam Blaženko te dodaje da raspolaže informacijama kako ljudi u udaljenijim selima također imaju potrebu za pućkom kuhinjom.
