Iako je smrt sastavni dio života, za one koji se posljednji put opraštaju od voljene osobe to je trenutak prepun bola. Tada se u većini onih koji “ostaju” javljaju različita pitanja kako su se za života odnosili prema onome koga više nema i što su mu dobroga ili pak lošega učinili. Većina se trudi da posljednji ispraćaj drage osobe bude dostojanstven pri čemu, ovisno o dubini džepa, budu različiti detalji tog čina. Poznato je da je prije rata za “zaslužne drugove” obično puhački orkestar odsvirao neki od posmrtnih marševa, uslijedio bi uobičajeni govor i to bi bilo sve.

Tamburice i gitara

No, nakon proteklog rata, stvari su se promijenile u pogledu načina posljednjeg ispraćaja. Naime, osim limene glazbe, u posljednje vrijeme kao nezaobilazni dio pogreba pojavljuju se i vokalni ansambli. Oni sa zavidnim glasovnim mogućnostima i glazbenom naobrazbom sve su više traženi, poput primjerice vokalnog ansambla Capella koji pjeva na zagrebačkom groblju Mirogoj. Osim sustavno obrađenog klasičnog repertoara pjesama, poput “Ave Maria”, ovi glazbenici izvrsno poznaju i povijest hrvatskih hitova, od “Suza za zagorske brege”, “Fale”, “Ne dirajte mi ravnicu”, do onih klapskih poput “Maslina je neobrana” ili “Vela Luka”. Posljednji ispraćaj, ili bolje rečeno ceremonija čina pogreba, promijenio se i na sarajevskim grobljima. Mnogi kažu da je to zahvaljujući pokojnima Vladi Biliću i Edi Mulahaliloviću. Bilić je bio poznati dugogodišnji novinar, glavni urednik, ravnatelj FTV-a uz još nekoliko dužnosti koje je obnašao, na počinak su ga ispratili tamburaši. S druge strane, Edo Mulahalilović je bio skladatelj, aranžer i tekstopisac, a na vječni počinak je ispraćen uz zvuke gitare. Mnogi koji su bili na posljednjem ispraćaju ove dvojice Sarajlija slažu se kako je način na koji su se oprostili od ovih dragih osoba, misleći na glazbu, lijep čin. Stoga ni ne čudi da u posljednje vrijeme sve više ljudi razmišlja i u Sarajevu o izboru glazbe za posljednji ispraćaj.

Thompson i Masline

Iz JP Pokop u Sarajevu kažu da se i prije rata događalo da se, ako je pokojnik pripadao nekom kulturno-umjetničkom društvu, na pokopu izvede neka prikladna melodija, a to su obično činili članovi društva. Danas se na sarajevskom groblju Bare najčešće izvodi poznata melodija “Tišina”, koju obično izvede trubač, no može se poručiti i neka druga prikladna glazba. No, želje živih za glazbenom numerom koja bi ih ispratila na onaj svijet doista su zanimljive. Primjerice, pojedine starije gospođe ne bi imale ništa protiv da ih na posljednji počinak isprati Dragan Stojnić uz poznatu svjetsku šansonu “Bila je tako lijepa”. Neki bi rado na posljednji počinak uz zvuke glasovitog Radetzky marša, pjesmu Olivera Dragojevića, a ima onih koji bi željeli uz Thompsonove zvuke s Dinare u raj. Ipak, čini se da je klapska pjesma i u Sarajevu na prvome mjestu. Tako bi mnogi za posljednji oproštaj voljeli da ih isprati klapa Maslina pjesmom “Da te mogu pismom zvati”. Tako je to u Sarajevu, ali ni u inozemstvu nisu imuni od glazbe na pogrebima. Tako je poznata pjesma “Highway to Hell” (Put u pakao) australskog rock-sastava AC/DC postala je jedna od najtraženijih pjesama na pogrebima u Australiji. Da su glazbene želje na pokopima sve neobičnije, pokazuju i ostale želje obitelji preminulih. Među traženijima su “Another One Bites the Dust” Queena, “Ding Dong the Witch is Dead” iz Čarobnjaka iz Oza, “Stairway to Heaven” Led Zeppelina i “My Way” Franka Sinatre.

Kod ‘susjeda’ po gorivo: Litru benzina preko granice plaćaju tek 1,19 eura