“Jeb... ti ovaj Jurčićev kontrolirani nogomet. Na kraju je cijeli stadion zviždao. Ovo ni uz litru žlahtine ne bi izgledalo bolje. A mi iz Vrbnika (otok Krk, op. p.) potegnuli da ovo gledamo...”
Dinamov trener Kruno Jurčić bio je jako ljutit nakon što je zagrebačka publika bila rigorozna, nakon što je spustila palac dolje za izvedbu plavih u uzvratu protiv Helsinkija:
– Pa što biste htjeli, zabili smo gol, promašili nekoliko velikih prilika. Ne mogu ja loptu ugurati u mrežu, napadači još traže formu. Stvarno ne znam što biste vi željeli?
Trideset pet tisuća navijača teško je prevariti, jer oni i za tu jednu ili deset kuna (!?), koliko su odvojili za ulaznicu, imaju svoje mišljenje. Žele gledati lijep i efikasan nogomet.
Što bi u Splitu dali za LP
– Pa što bi oni htjeli, Dinamo je jedini preživio početno europsko čistilište, što bi drugi dali za to. Pa u Splitu bi fešta bila još sad – veli mi dinamovac Joža.
– Pa, što to znači “glavno da smo prošli”, pa od ovih Finaca se nije ni moglo ispasti – kaže lucidno Goran.
Zdravko Mamić zaradio je u životu mnogo novca. Prodao je tvornicu u Bjelovaru, poslovnu zgradu u Zagrebu, “rikverc” od najvećih transfera uglavnom je završio, osigurao je obitelj u sljedećih nekoliko koljena. Zna i dalje da je dežurni zagrebački pedro. Čovjek grafit, koji pred nosom još uvijek vidi samo bokser sa sjevera, ipak sanja da će iznad pločice na kojoj će pisati “Dinamo Zagreb, sudionik Lige prvaka sezone 2011./2012.” visjeti njegov portret.
Sve je Mamić napravio: ima najbolju momčad od vremena trija fantastikus Modrić – Ćorluka – Eduardo, nije prodao ni jedno veliko ime, samo je kupovao i nadopunjavao, a velika je snaga spoznaja da ta momčad uglavnom već dvije godine igra zajedno. Ušminkao je stadion koji sada izgleda pristojno te ga napunio, pa makar i za jednu kunu. I dečki u Nyonu su ovog ljeta široke ruke, ždrijeb je doista bio milostiv. No, ni sam Mamić nije siguran je li pogodio s Krunoslavom Jurčićem.
Dobro, već nakon tri odigrana kola “osvojen” je i sedmi naslov prvaka Hrvatske jer konkurencija zapravo ne postoji, no Dinamova igra, koja bi jamčila europrosperitet, zasad nije obećavajuća. Stručnjaci Jurčiću predbacuju da robuje sebi zacrtanom sustavu: 4-4-2 u rombu, u koji samo ubacuje igrače kao figurice. A igre nema, a Sammir spava...
Iskusni stručnjak Otto Barić konkretno je poručio: “Mijenjaj sustav igre!”.
Kod Krune nema šarma
Dan nakon zvižduka koji su se iz Maksimira vrlo dobro čuli do Bukovca, četrdeset tisuća gledatelja pjevalo je Robertu Prosinečkom. Ventspils nije Helsinki, makar nije ni toliko slabiji, a Žuti je s Crvenom zvezdom slavio 7:0! Goran će duhovito dobaciti: “Trebaš sedam golova zabiti i Crvenom križu”. No u toj se pobjedi vidio rukopis trenera koji ima ideju i koji zna doći do igre. I Prosinečki ima svoj sustav 4-3-3, on je doista najbliži Barceloninu modelu. Naime, kada netko od njegovih igrača “nabije loptu” odmah mora “klečat na kuruzi”, držanje lopte i pas-igra sveto su pismo na Marakani. Kako je nekad davno Luka Kaliterna u Hajduku napravio svoj memorandum o pravilima u nogometu, tako danas Robert Prosinečki ima svoj “statement” u Ulici Ljutice Bogdana.
Talent nogometnog znalca ne može se sakriti, gledao sam bivšu veliku četvorku u posljednjih mjesec dana, ali najšarmantniji nogomet igra momčad Roberta Prosinečkog. To je nogomet za koji se isplati i satima čekati ulaznicu, kako je bio slučaj proteklog tjedna u Beogradu. No, kada se ugase svjetla reflektora na Marakani, te prestane pričati samo o ljepoti igre, čuje se samo jedno pitanje: Kada će novac? Naime, čelnici kluba nikako da sustignu ritam, plaće i ugovorne rate kasne, Žuti u sebi pomalo gunđa, no toliko je okupiran nogometom da se ne želi buniti. Želi najprije dovesti momčad u Europsku ligu, što će protiv francuskog Rennesa biti mali podvig, te osvojiti naslov prvaka. No, “žulja” ga ta neizvjesnost...
U životu je obično to tako, uvijek ti nešto fali, za velike pobjede i rezultate najčešće su to sitnice, onaj posljednji začin u jelu. Znam da je utopija, jer je Prosinečki izabrao “onu stranu”, ali maštati ponekad nije zabranjeno. Da danas Zdravko Mamić ima Roberta Prosinečkog, uza svu svoju logistiku, uvjeren sam da Sammir još uvijek ne bi bio na “Copacabani”, da bi Tomečak bio jedna od udarnih igli, da bi i taj wunderkind Mateo Kovačić već danas bio starter jer je jedan od najtalentiranijih 17-godišnjaka u Europi.
Nemam nikakvu dvojbu da bi Prosinečki plavoj momčadi dao šarm, da bi mu maksimirske tribine pljeskale, a ne zviždale. Da, bio bi to taj Dinamo koji bi nakon više od četiri desetljeća prezimio u Europi!
Preuzeto sa www.vecernji.hr
