Još nekoliko dana dijeli nas od početka Međunarodne kulturne manifestacije Mostarsko proljeće-Dani Matice hrvatske. U mislima se vraćam petnaestak godina unatrag.
Prisjećam se prvih, dužih boravaka na Dubrovačkim ljetnim igrama, na poznanstvo s ravnateljem dr. Ivom Prlenderom, na druženja s pokojnim maestrom Vjekoslavom Šutejem, Ivicom Kunčevićem, Milkom Podrug, Mišom Martinovićem, Đelom, Terezom, i tako redom - sa znanim i dragim ljudima.
Prisjećam se i prvih razgovora o utemeljenju naše kulturne manifestacije - manifestacije koja bi trebala biti nalik onoj gosparskoj - dubrovačkoj.
Svaki boravak u Dubrovniku poprima oblike neke neobične svečanosti.
Maturalna šetnja Stradunom, ljetovanje na Lokrumu ili Šipanu, uskrsne ili božićne svečanosti, novogodišnji dočeci, u svijesti svakoga čovjeka ostavljaju drage zapise. U posljednjih petnaestak godina upoznao sam ovaj grad, upoznao sam njegovu povijest, ljude i običaje. Upoznao sam njegove neobičnosti. Zato sam odlučio ovu kolumnu posvetiti onim dragim i manje znanim gradskim pojedinostima.
Na otoku mitova i legendi
Svoj povijesni identitet grad Dubrovnik duguje Lokrumu, otočiću koji se nalazi u njegovoj neposrednoj blizini. Tamnozelen, obrastao gustom makijom i raslinjem, nalazi se tek šestotinjak metara od zidina grada i njegove luke.
Oko otočića neopisive ljepote, isprepliću se legende i mitovi, državni interesi i ljubavni nestašluci. U povijesnim dokumentima otok se spominje 1023. Godine, a gradski arhiv svjedoči da ga je, stotinjak godina kasnije, posjetilo njegovo veličanstvo, engleski kralj Rikard Lavljeg Srca.
Slušao je kralj priče svojih pomoraca, slušao je priče o otočiću kakav ne postoji na morima kojima su plovili, uzeo svoju ljubav i kraljevsku svitu, isplovio i - pošao mu u susret.
Povijest priča da je, očaran ljepotom otoka, moćni engleski suveren, darovao pozamašnu svotu novca i naredio da se na tom mjestu podigne crkva koja se ima nazvati Crkvom Marijina Uznesenja. U Dubrovniku se mogu čuti priče da je ova bogata darovnica preusmjerena na dogradnju Katedrale, koja se tako i zove - Katedralom Marijina Uznesenja.
I drugi su suvereni na ovom otočiću liječili svoje ljubavne jade i nevolje.
Austrijski nadvojvoda i zapovjednik Ratne mornarice Maksimilijan Ferdinand, očaran ljepotom otoka, podigao je ljetnu rezidenciju za svoju ljubljenu ženu Charlotu. Njegovim tragom pošao je i rođak mu habsburški nadvojvoda Rudolfo. Lokrum, sa svojim zelenilom i modrinom, stoljećima stoji kao čuvar grada, kao njegova predstraža od napada s otvorenog mora. Danas je to Nacionalni park u kojemu se zauvijek smirila benediktinska kletva o nesretnim prodajama, tragičnim sudbinama i velikim ljubavima. Lokrum je toliko lijep da ne može pripadati jednom čovjeku, jednoj obitelji ili jednoj državi.
Ljetovanja na Lokrumu odavno su postala privilegij ljudi cijeloga svijeta. Ako vas put nanese u Dubrovnik u vrijeme održavanja njegovih Ljetnih igara, i pritom vidite da se program odvija u ambijentalnom prostoru Lokruma, to je ono što se ne smije propustiti.
Brodicom od Gradske luke, samo za nekoliko minuta, naći ćete se na otoku neponovljive ljepote, ljepote o kakvom se može samo maštati. Naći ćete se u blizini Bijeloga samostana, odakle se Dubrovnik vidi kao na dlanu i sam nalik na dragocjen pečat prošlosti, sadašnjosti o bolje budućnosti.
Od Pila do Lokruma
Počeci dubrovačkog turizma sežu u davna stoljeća. Ipak, počeci uspješnijeg razdoblja vežu se za gradnju hotela Imperijal, koji se u to vrijeme mogao uspoređivati s najuglednijim svjetskim hotelima. S onima u Rimu ili Parizu, svejedno.
Prije 120 godina, jedan lokalni list zabilježio je da novi luksuzni hotel ima rasvjetu, lift, lijepe sobe, dvoranu za čitanje i veliku dvoranu za gospođe i njihove posebne potrebe.
U to vrijeme hotel je imao svoj brod s kojim je odvodio goste na otok Lokrum i na obližnje otočiće. Kočije, a kasnije posebna vozila hotela Imperijal vodile su svoje goste do okolnih mjesta, a vrlo često do Počitelja i Mostara i ovdašnjih starina. Hotel je preživio tri rata. Kroničar bilježi da je najteže stradao u posljednjem Domovinskom ratu. Suludi agresor spalio je njegova tri kata, uništio stoljetno raslinje i ostavio pustoš.
Uskrs u Dubrobniku
U vrijeme pisanja ove kolumne, uskrsni blagdani kucaju na vrata naših obitelji.
U Dubrovniku i njegovoj okolici pripreme za najveći katolički blagdan sačuvale su svoju tradicionalnost. Nakon blagoslova u crkvi, grančice maslina ili palmi, spletene na poseban način, čuvaju su u kućama zataknute za raspela i slike svetaca.
Tako dubrovačke „pome“ čuvaju kuću do novih uskrsnih blagdana.
U velikom tjednu posebnu pozornost domaćice posvećuju starinskom bojenju jaja, njihovu ukrašavanju i pisanju različitih poruka. Običaj je da se tako ukrašena jaja daruju najdražim osobama, pa stoga i nije čudo što se na njima često može naći srce kao temeljni motiv, a potom i poruke:
Ovo jaje snijela koka da daruje cura momka, Ovo jaje srca dva dabogda ih spojila. Običaj je isto tako da se, na Cvjetnu nedjelju ujutro, svatko treba umiti u vodi punoj cvjetnih latica, ljubičica ili nekoga drugog u to vrijeme prispjelog cvijeća.
Uz zapadni dio zidina, ispod stasite kule Minčete, stoljećima gospodari Franjevački samostan Male braće. Velika samostanska crkva od davnina poznata je kao najljepša sakralna građevina . U svojoj povijesti staroj skoro tisuću godina, odigrala je prevažnu ulogu u prosvjetnom i kulturnom životu grada. Bogata knjižnica, arhiv i vrijedan umjetnički inventar, uz najstariju ljekarnu i školovane ljekarnike, zorno svjedoči o najvećem stupnju civilizacijskih dosega grada Dubrovnika.
I ona je u Domovinskom ratu bila granatirana i oštećena. Deseci tisuća knjiga, stotine inkunabula, crkvenih korala, notnih zapisa i portreta dubrovačkih velikana, u naletu mržnje nisu značili ništa. U gradu ima i drugih starina. U Arhivu Grada Dubrovnika može se naći zapis da je na Stradunu, prije 160 godina, otvorena prva prodavaonica šešira ili klobuka, kako to gospari vole reći.
I danas na istome mjestu, u središtu Straduna, u ulici Lučarica, možete navratiti i kupiti pokrivalo za glavu ili poručiti da vam se ono napravi prema osobnim željama, ukusu i raspoloženjima. Priča o šeširima Ronchi samo je jedna u nizu priča iz prebogate dubrovačke tradicije. U ovoj kolumni spomenut ću i ljetnikovac obitelji Sorkočević, mjesto na kojemu se raspravljalo o književnosti, povijesti, filozofiji, glazbi i svakoj umjetnosti. Sve to prije devet stoljeća.
Koliko traje Mostarsko proljeće, toliko traje i bogata kulturna suradnja s Dubrovnikom i njegovim Ljetnim igrama. Na koncu ove kolumne, s ponosom želim reći da će i ovogodišnje Dane Matice hrvatske otvoriti dr. Ivo Prlender, ravnatelj Dubrovačkih ljetnih igara. Festivalske zastave Mostarskog proljeća bit će spuštene izvedbom dramske predstave Festivalskog ansambla Dubrovačkih ljetnih igara. Zahvaljujući ravnateljstvu Dubrovačkih ljetnih igara, Hrvatskoj turističkoj zajednici, Importanne Resortu, i plemenitoj gospodi Ivi Prlenderu, Niki Buliću i dr. Ćirilu Zovki.
Još kada bi Mostar znao prihvatiti davno pruženu ruku prijatelja...
