Anton, Partibrejkers

Danas je najlakše doći do slušatelja, ovo je vrijeme velikih brzina i površnosti

13.09.2016.
u 11:00

Nebojša Antonijević Anton, gitarist beogradskog rock sastava Partibrejkers, jedan od autentičnih predstavnika rock ‘n’ rolla na ovim prostorima, ovako vidi aktualnu situaciju na glazbenoj sceni:

- Danas je najlakše doći do slušatelja jer postoje društvene mreže pa u svakom dijelu svijeta netko može čuti bilo koga drugog ako ga to zanima. E to “ako ga to zanima” je mnogo važnije i u tome jest poanta. Ovo je vrijeme velikih brzina i površnosti, kazuje Anton u intervjuu za beogradski Blic.

On i pjevač Zoran Kostić Cane već trideset godina čine jezgru benda Partibrejkers koji na ovim prostorima uživa već kultni status.

Kako je biti tri desetljeća u istom bendu, u kojem je i prijateljstvo koje nosi uspone i padove?

- Svašta bih mogao ispričati o toj temi, ali jednostavno - to je velika borba. Prije svega sa samim sobom, da samog sebe podneseš takvog kakav jesi pored tog drugoga. Vjerojatno je isto tako bilo gdje, u bilo kojem poslu. Mora postojati inicijalna energija. Da bi nešto napravio, moraš dati sve od sebe, bilo da se baviš glazbom ili nekim drugim poslom.

Osjećaš li se kao otpadnik?

- Cijeloga svoga života, zaista. Ne zato što sam ja to htio, ali kako sam postajao svjestan okoline, počeo sam bježati od kuće i slično... Imam svoj četvorni metar, možda malo više. Imam noć i tada sviram, zapravo, igram se gitarom. Ljudi, kada ostare, ne smiju se prestati igrati. To je bit.

Kada Cane dođe s nekim dobrim tekstom, imaš li odmah u glavi neki rif?

- Neki put se dogodi da već imam neki rif, ali najbolji način suradnje je kada se tekst i glazba spuste i prođu kroz tebe. Možda sam to nekad već i odsvirao, možda i nisam, svejedno. Velika je tajna cjeli taj sklop. Nešto te potakne da ti reagiraš. Tako to nastaje. I nije to samo u glazbi tako. To nije plod neke unaprijed smišljene zanatske računice, a mnogi i tako rade.

Zašto nisi otpjevao više pjesama tijekom karijere? “Nema cure” je ostala prepoznatljiva...

- Bili smo klinci i što ja znam... nema veze. To se mora vježbati, svjesno ulagati napor, a svirajući nekako sam se od toga udaljio. Ali naučio sam pjevati prateće glasove, koji pored glavnog vokala prave određenu harmoniju.

Ključne riječi

Još nema komentara

Nema komentara. Prijavite se i budite prvi koji će dati svoje mišljenje.
Važna obavijest

Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.

Želite prijaviti greške?

Još iz kategorije