Najveći su uvijek najjednostavniji, kod njih nema prenemaganja, tvrdi Lepa Brena pričajući o idolima i estradnoj A ligi. Njezine su tiraže milijunske, samo su joj se Bijelo dugme i Čola mogli približiti po broju prodanih ploča, no pjevačica ni jednom gestom ne pokazuje da uživa u statusu, po mnogima, najveće zvijezde ovih prostora. S druge strane stola sjedi smirena, ljubazna i blaga žena, a razgovor s njom više sliči na čavrljanje s dugogodišnjom prijateljicom nego na intervju sa superstarom. Do prve pobjede došla je po kazni. Prvi put u ekskluzivnoj ispovijesti za 24sata govori o životnim tajnama, uspjesima i porazima.
Pjevačica je ispričala kako je za vrijeme studentskih dana shvatila što u životu znači ne imati.
- Studirala sam šest mjeseci i prvi put osjetila što znači biti gladan, kao student spavati u maloj hladnoj sobici. Prvi put sam bila bez prijatelja. Tad sam shvatila što znači moja obitelj, moj grad, moje društvo… koliko sam s njima uživala. Kao studentica sam živjela neuredno, nisam imala novca za sva tri obroka - opisala je dodavši da je uvijek štedila ostatak novaca za putovanja s kolegama.
- Jela sam kruh, jogurt, paštete. Kad sam se zaželjela slatkog, pošećerila sam taj jogurt, kad sam htjela slano, malo ga posolila. Tako je to trajalo šest mjeseci. Onda sam shvatila da tako ne mogu živjeti, da je to pasji život i odlučila sam početi raditi - kaže Brena.
Kakvo ste dijete bili?
Do 20. godine bila sam ratoborna djevojčica. Možda je bilo bolje da sam bila muško. Bila sam jako nestašna. Dječaci bi me štipkali, a ja ih premlatila jer sam bila najveća i jača od njih. U petom osnovne bila sam kod profesorice glazbenog Radmile Čaić, uvijek u zadnjem redu jer sam bila najviša. Tamo smo se štipkali, smijali i u jednom trenutku završila sam u kazni. Zaprijetila mi je da ću kao solistica pjevati na natjecanju Mladih graditelja.
Je li to tada bila slatka kazna ili ona prava?
Najpravija. Jako se naljutila i rekla ‘Jahićka, izađi van, stani pred mikrofon i izaberi si pjesmu za natjecanje. Od sad si solistica, da se smiriš’. Odabrala sam pjesmu ‘Sviraj još, prijatelju moj’ pokojnog Kemala Montena. Nju sam i kući pjevala, gdje god bismo sjeli uz gitare. Tako smo se tad družili. Mi smo kao mladi puno pričali, gledali se, igrali odbojku, košarku, crtali smo šetali po korzu. Za to natjecanje mama mi je sašila koraljno narančastu haljinu, kupili su mi nove dokoljenice i cipele. Još pamtim tu sreću. Nema ničega na svijetu, kao taj osjećaj veselja kad su ti onda kupili neki novi komad odjeće. Priželjkujem da ga ponovo osjetim, da mi se vrati. Danas je to navika, nema sreće i zadovoljstva. Kad sam izašla na pozornicu, nije mi bilo svejedno. Ruke sam držala na leđima jer mi je znoj curio s oba dlana. Mislila sam ‘počet će kapati pa će se ljudi zamisliti odakle ta voda ide’. Onda sam stavila ruke uz bokove, ma zapravo nisam znala kamo ću s njima. Srce mi je lupalo, mislila sam da šeta po cijelom tijelu, da mijenja položaj, da mi je malo u grlu, pa onda otišlo u glavu, pa stalo u grudima, trbuhu. Bila je to moja prva i posljednja trema u životu. Kad sam počela pjevati, nakon 10, 20 sekundi dobila sam snažan aplauz i on je razbio sve moje strahove. Shvatila sam da je pjevanje sastavni dio mene, tim više što sam na tom natjecanju osvojila prvo mjesto za svoju školu. Molila sam Boga da me zovu i sljedeće godine.
Od koga ste naslijedili talent?
Mama je pjevala, pjevala je i moja nana, mamina majka, koja je bila samouka i jako je voljela glazbu. Deda je otišao u Beč i kupio joj je harmoniku i ploče s gramofonom i ona je počela pjevati.
Zarađivali ste sa 16 godina, do tad ste već bila proglašena učenicom generacije, a bavili ste se i sportom. Kako ste sve stizali?
Moji roditelji, Ifeta i Abid, omogućili su nam skromno i bezbrižno djetinjstvo. Ni sestra Faketa ni brat Faruk od silnih obveza nismo imali vremena besposličariti po ulici. Imali smo prijatelje, naravno, i dovoljno vremena za njih, ali nikad za onu lošu stranu. Nikad nisam pušila, opijala, probala drogu. Čak i u vrijeme mojih najvećih uspjeha rijetko sam izlazila. To nam je od djetinjstva usađeno. Igrala sam i košarku, trenirala sam u brčanskom klubu ‘Interplet’, a trener, inače profesor tjelesnog odgoja dao mi je nadimak Brena jer mu je valjda bilo nespretno vikati po dvorani Fahreta.
Bila ste djevojčica kad ste čuli proročanstvo da ćete biti poznatija od Tita. Je li to, kako se danas piše, bila baba Vanga?
Nije. Sjedili smo i doručkovali kod susjede u dvorištu. Sjećam se da je netko upravo bio donio kavu kad je naišao jedan stari gospodin i tražio čašu vode. Brzo sam ustala da mu pomognem, dala sam mu čašu vode i stolicu da sjedne, pa onda i moju kavu. Ponudila sam mu da pojede nešto i on je započeo priču. Tad sam bila u sedmom osnovne. Obraćao se mojoj mami i rekao ‘Pretpostavljam da je to vaša kćer. Kao što je poznat Tito, tako će biti poznata i ona’. Pomislila sam da nitko ne može biti poznat kao Tito, da govori gluposti, a izgleda da je, osim što je bio prorok i vidovit, očito mogao i čitati misli. Tad se okrenuo prema meni rekao ‘Nisam lud, znam što misliš. Bit ćeš jako uspješna žena’. U šali sam ga upitala hoću li imati novca kao i Tito, hoću li biti bogata, a on je filozofski rekao ‘Putovat ćeš dokle ti pogled dopire, imat ćeš puno novca, koliko rukama možeš zgrnuti u naručje’. Rekao je još da se mama ne treba brinuti za moju budućnost, jer ću ja brinuti o svima njima.
