Martina Tomčić u rubrici Novac emisije Informer govori o glazbi koju sluša u slobodno vrijeme, o tome kako je financirala studij, te otkriva je li rastrošna ili štedljiva.
Martina Tomčić Moskaljov za sebe voli reći da je mama, pa pjevačica, a kako sama kaže, većina je percipira kao TV lice.
Martina je za Dnevnik.hr otkrila da više voli biti i na vozačkom mjestu osim ako je na vozačkom mjestu njezin suprug.
''Tada jedino pristajem biti na suvozačkome mjestu'', rekla je i dodala da joj je itekako važno koji automobil vozi.
''Važna mi je prvenstveno sigurnost. Ja sam vjerna Nijemcu jer sam sklona općenito germanskim zemljama i živjela sam deset godina u Austriji, a i Nijemac i njegova zvijezda garantiraju sigurnost. Nisam jednom iskusila da je dosta bitno biti u kvalitetnom i sigurnom autu'', rekla je i otkrila da je prvi automobil koji je vozila bio Peugeot s lavićem 206.
Martina je dugo u javnom životu, što znači da je izložena i lijepim i ružnim stvarima i kritikama. Evo kako se nosi sa svime.
''Moj muž uvijek kaže da je meni biti pet dana ti. Kroz cijelu svoju karijeru i školovanje sam se morala naučiti nositi s kritikom, ocjenjivanjem i odbijanjem. Ja sam načelno osoba koja je senzibilna, dakle, nisam baš imuna na ružne riječi, ali toliko sam se izvježbala i isprakticirala da ona poznata na jedno uho unutra na drugo van u mom slučaju zbilja funkcionira'', objasnila je.
Kao i svakoj ženi, važno joj je kako je odjevena, ali joj je bitno i da odjeća koju nosi bude udobna i praktična.
''U pravilu su to tako nekakve crne malo široke kombinacije, ali da se sad pretjerano opterećujem ne. Ono što volim su cipele i torbice. To bi bila moja mala ženska crta'', kaže . Voli podržati hrvatske dizajnere, pogotovo ako iza njih stoji kvaliteta.
''Doista možemo reći u zadnje vrijeme da ima hrvatskih dizajnera u potpunosti na razini svjetskih'', zaključila je.
Pitali su je i je li ikad bila zabrinuta za stanje svojih financija.
''Kako da ne. Mislim da ne postoji čovjek koji nije prošao financijsku katarzu. Ja sam konkretno tada ’92., da bih uopće mogla boraviti u Austriji, našla smještaj u jednom samostanu časnih sestara kojima sam kao protuuslugu za smještaj i hranu davala satove pjevanja, klavira, držala sam im zbor i zapravo sebe obogatila za jednu iskustvo koje doista je malo kome omogućeno, a to je da živi dvije godine sa časnim sestrama'', prisjetila se.
