Nema više boli. Nema više ljudskih ograničenja, više nije sputan. On je sada istinski slobodan... Čuvat ćemo radost onoga što je predstavljao i crpiti snagu iz onoga što nam je dao – emotivno je najteži post koji je na svojem Facebook-profilu napisala Tatjana Cameron Tajči obavijestivši tako preksinoć javnost da je njezin suprug Matthew Cameron izgubio bitku s bolešću.
Bilo mu je tek 47. Ostala je vjera u koju su se uzdali i za vrijeme borbe za njegovo ozdravljenje te njihova tri sina, Dante (17), Evan (15) i Blaise (12). Tajči je suprugu tijekom bolesti bila najveća podrška. Skupljala je donacije, organizirala i odrađivala koncerte, prodavala knjige, postere i albume.
Svoje posljednje dane Matthew je proveo na intenzivnoj njezi, pa iako je u rujnu podvrgnut operaciji te se osjećao bolje, posljedice u veljači dijagnosticiranog nepušačkog raka pluća bile su kobne. Od tada je trajala njegova bitka s bolešću, o čijoj je svakoj etapi Tajči preko društvenih mreža izvještavala prijatelje i fanove.
– Moj muž je jedan od najsnažnijih, najneustrašivijih ljudi koje poznajem. Imam vjere. Vjerujem u ozdravljenje i ljubav – pisala je odbijajući davati intervjue na tu temu, ali ne želeći skrivati da je uplašena ili praviti se da nije. Na internetu su skupljali novac kako bi Matthew mogao na inovativnu terapiju. Novi tretman mu je odgovarao, lijekovi su djelovali, a pod utjecajem toga i snage molitve nadali su se najboljem. Nažalost, život ih je nadigrao na najtužniji način.
Tajči se za američkog producenta Matthewa udala 1999. godine. Upoznala ga je nekoliko godina nakon što se na prekretnici života uzrokovanoj enormnom slavom u domovini odselila preko bare. Imala je tada 21 godinu, hordu zaluđenih obožavatelja, šarm i izgled zbog kojeg su je zvali našom Marilyn Monroe, riječi njezinih hitova znale su generacije, njezine spotove s oduševljenjem smo čekali na Televiziji Zagreb... to ju nije zadovoljavalo. Šokirala je javnost i ostavila sve. Pisalo se da je otišla da se makne od površnosti estrade i lažnog sjaja, da pronađe sebe, da pati od depresije. Na neko je vrijeme navodno promijenila i ime. Boraveći u domu sestara karmelićanki u Los Angelesu, upoznaje budućeg muža Matthewa Camerona. Upoznali su ih njegov brat svećenik i časna sestra samostana u kojem je pjevala. Izgradila je obitelj, našla mir i prestala osjećati se loše noseći naziv Tajči.
Projekt “Tajči” nastao je u radionici Zrinka Tutića. Prvi nastup imala je na Zagrebfestu 1987. gdje osvaja 3. mjesto i nagradu za najboljeg debitanta s pjesmom “Noć od kristala” i ubrzo je izazvala histeriju publike. Njezin album “Hajde da ludujemo” prodan je u 300.000 primjeraka, a “Bube u glavi” ponovile su taj uspjeh. Ultimativna zvijezda prostora koji danas zovemo regijom, postala je pobjedom na Jugoviziji u Zadru s pjesmom “Hajde da ludujemo” nakon čega je tadašnju Jugoslaviju predstavljala na Pjesmi Eurovizije u Zagrebu 1990. kada je osvojila sedmo mjesto. Odlaskom u Ameriku za naše prostore medijski je prestala postojati. Nagađalo se i kasnije pokazalo istinitim da je pronašla vjeru i posvetila se duhovnoj glazbi za kojom je vladao interes pa je održavala i po 80 koncerata godišnje. Tek 2012. razmišlja o koncertnom povratku u domovinu i otvara se medijima, a nedavno je i u intervjuu za Dnevni avaz otkrila zašto je te 1992. odlučila napraviti radikalni rez.
– U Ameriku sam došla nakon posljednje uzbune u Zagrebu. Nisam bježala od rata, nego sam pratila svoj životni put, vjerujući da ću na taj način ojačati i biti od veće pomoći onima kojima je to najpotrebnije. U najvećoj slavi nije mi odgovarao privilegirani status. Odrasla sam vjerujući da su svi ljudi jednaki bez obzira na okolnosti, bankovne račune i statuse. U Americi sam započela školovanje na Akademiji za mjuzikle i nikome nisam rekla za moju popularnost, jer 1992. nije bilo interneta. Opisala je tom prilikom i svoje tamošnje početke rekavši:
– Trebalo mi je dodatnih satova plesa, a s obzirom na to da nisam imala novca, platila sam satove radom. Čistila sam podove i ogledala plesnih studija. Drugima bi se možda činilo da sam pala sa statusa zvijezde na čistača, ali za mene je to bio uspon, uspon prema mnogo autentičnijem i slobodnom životu, bez opterećenja tuđim mišljenjima i glupim definicijama. Nitko od nas ne dobiva ili ne gubi na vrijednosti sa statusom ili radnim mjestom. Vrijednost čovjeka je nešto sasvim drugo. Svojevrsni životni dnevnik od 2015. vodila je i u internetskom showu “Waking up In America” na kojem je radila sa suprugom. U jednoj od epizoda otkrila je svrhu onoga što radi, a to je inspirirati ljude i potaknuti ih da se probude i žive svoje živote punim plućima.
– Mnogi moji gosti doživjeli su buđenje nakon pretrpljenih bolesti ili gubitka voljenih osoba. Svojom emisijom želim pokazati gledateljima da se svatko od nas može probuditi i krenuti dalje bez obzira na to koliko nešto može biti teško. Nije jednostavno, ali definitivno se može – govorila je pa ono o čemu govori sasvim otvoreno potkrijepila i primjerima vlastita života rekavši tada:
– Ja sam dvaput zapela u životu – prvi put kao pop-zvijezda, a drugi put živeći ideju američkog sna koji to nije bio. Prvo sam promijenila kontinent i napustila svoju uspješnu karijeru pjevačice. No onda sam ponovno zapela. Udala sam se, stvorila predivan dom, produbila vjeru, no i dalje sam se borila s depresijom, anksioznošću i svojim suprugom. Pravo buđenje za mene je nastalo tek u trenutku kad sam shvatila da sve promjene u životu mogu napraviti jedino ako ta želja dolazi iznutra pa sam upravo to i učinila. Stoga želim svoje gledatelje potaknuti da žive s više ljubavi, radosti, slobode i hrabrosti. Putujući diljem Amerike, upoznala sam različite tipove ljudi, a njihove su me priče inspirirale. U sklopu svojevrsne misije osvješćivanja, savjete je davala i mladima.
Jednako tako nije ostala tiha ni sada u jeku svjetske katarze o seksualnim prijestupnicima, kada njihove žrtve javno govore o nasrtajima koje su proživjele ili proživljavaju. Uz hashtag MeToo Tajči piše sljedeće:
– U vrijeme dok sam bila zvijezda u Hrvatskoj, napravili su lutku koja je meni slična. Strahovala sam od te lutke jer sam se bojala da njome šaljem poruku mladim djevojkama i govorim im: šutite, smješkajte se i nek’ vam drugi upravljaju rukama i nogama i dospjet ćete daleko. Nikakav novac i slava ne mogu mi zatvoriti oči pred onim što se događalo oko mene. Bila sam slomljena u tinejdžerskoj dobi i osjećala sam da se ne mogu zaštititi od pohlepnih i moćnih muškaraca. Ostavila sam sve kako bih se oporavila i pronašla način da zaustavim manipuliranje koje se temelji na zloupotrebi moći. Njezin put na kraju se pokazao ispravnim. Golem dio sreće na njemu predstavljao je Matthew za kojeg je svojevremeno napisala:
– Naš brak je kao vožnja u sportskom automobilu, brz, krivudav, ponekad strašan i razarajući, ali i izvanredno prekrasan. Kao što to biva s izvanrednim stvarima u životu, uložili smo puno truda, predanosti i ljubavi kako bismo mogli putovati još dugo. Sudbina je odlučila drukčije. Putovanje će morati nastaviti bez njega, bez njegove neustrašivosti, osjećaja za avanturu i nepogrešive sposobnosti da uvijek pronađe izlaz iz naizgled bezizlazne situacije, čemu se otvoreno divila.
