Britanci su isprva prezirali Philipa zbog grijeha njegove obitelji, a na kraljevsko vjenčanje je smjela doći samo njegova majka. On pak nikad nije dvojio, u Drugom svjetskom ratu bio je na pobjedničkoj strani
Vojvoda od Edinburgha, princ Philip, preminuo je 9. travnja u 100. godini, no da je poživio i znatno kraće, o njegovu bi se životu, kako to volimo reći, “mogao snimiti film”. Vjerojatno jednom i hoće, jer njegova obiteljska pozadina i životni put impresivan su scenaristički predložak, a ujedno i dobar pokazatelj da plava krv nije garancija kako će sve u životu uvijek ići po planu.
Princ Philip rođen je 10. lipnja 1921. na otoku Krfu kao peto dijete, ali i jedini sin grčkog princa Andrije i princeze Alise od Battenberga. Stavilo ga je to odmah u poziciju obiteljskog miljenika, no za njegovu vladarsku budućnost stvari nisu započele osobito dobro. Već 1922. u Grčkoj je došlo do državnog udara. Philipov stric Konstantin I. morao je abdicirati, a Philipov otac je odlukom suda istovremeno prognan iz zemlje. Po obitelj je stigao britanski ratni brod, koji im je tad poslao kralj George V., rođak u drugom koljenu, te je obitelj pobjegla iz zemlje. Legenda kaže da je Philip dobar dio tog neugodnog putovanja proveo skriven u sanduku za naranče, no budućnost će pokazati da je bio spreman preživjeti i puno veće izazove od putovanja u trećem razredu.
Nesuđeni vladar Grčke i Danske školovanje je započeo u Francuskoj, no ubrzo se preselio kod rođaka iz loze Mountbatten u Veliku Britaniju. Majka mu je oboljela od shizofrenije, a izgon iz Grčke ju je psihički dotukao. Otac se pak nakon ratnih neuspjeha preselio u Francusku, gdje se odao piću, kocki i ljubavnim brodolomima. Filip je morao rano odrasti, a čeličenje je prošao u raznim internatima. U tinejdžerskim godinama nije mu bilo lako. Drugi svjetski rat bio je na pomolu, a Philip u Velikoj Britaniji nije najbolje kotirao. Ponajviše zbog svojih obiteljskih poveznica s njemačkim aristokratima, konkretnije s nacističkim časnicima i simpatizerima, za koje su se poudavale njegove starije sestre.
Njegova majka Alisa je pak skrivala Židove od progona, a Philipa je kao dječaka u Njemačkoj podučavao Kurt Hahn, utjecajni pedagog koji je bio Židov, no krimen bračnih partnera njegovih sestara obilježio je Philipov život. Poslije rata postalo je za njega još gore, a na kraljevskom vjenčanju s Elizabetom II. nije smio prisustvovati nitko od njegove obitelji izuzev tad već vidno bolesne majke, inače praunuke kraljice Viktorije.
Dakako, Princ Philip i kraljica Elizabeta i sami su rodbinski povezani, i to u trećem koljenu, a on je potomak dinastije Schleswig-Holstein-Sonderburg-Glücksburg. Ništa neobično za bliske monarhije tih godina, a jedan od najdugovječnijih parova svih vremena povezan je bio i preko danske loze, odnosno kralja Kristijana IX. Kao potomak kraljice Viktorije s majčine strane, princ Philip je i sam bio u poretku za britanski tron, no u tom je pogledu njegov položaj ipak bio zanemariv. Iako im je, premda i samo u teoriji, mogao postati kralj, Britanci su tih godina prezirali Philipa. Ratne su rane bile svježe, a njegova obiteljska prošlost za mnoge na Otoku suviše kompromitirana.
Philipova najstarija sestra, princeza Margarita, bila je od njega starija punih 16 godina, a udala se za princa Gottfrieda od Hohenlohe-Langenburga. Teodora od Grčke i Danske udala se za Bertholda, markgrofa iz Badena, a najmlađa od njih, Sofija od Grčke i Danske, sa svojim je suprugom, princom Christopherom od Hessea, bila toliko cijenjena u nacističkim krugovima da se s Adolfom Hitlerom družila na privatnim ručkovima, a sina je odlučila “počastiti” Führerovim imenom. Philip o povezanosti svoje obitelji s nacizmom nije govorio u javnosti, no u jednom intervjuu 2006. odlučio je prekinuti šutnju dugu 60 godina. Tad je rekao kako su pojedinim članovima njegove obitelji nacizam i rani Hitlerovi pokušaji izgradnje moći i uglede Njemačke u svijetu vjerojatno bili privlačni, ali je istovremeno rezolutno naglasio kako antisemitskim stajalištima nije bilo mjesta u obitelji.
Philip se pak nacizmu protivio tijekom cijelog svog života i njegov stav nije bio upitan. Tijekom Drugog svjetskog rata borio se na strani Velike Britanije, zemlje u koju je dospio kao dječak i koja je kasnije postala njegovom, a sudjelovao je u bitkama na Kreti, na grčkom rtu Matapan i na Siciliji.
Kći druge sestre kralja Phillipa udala se pak kasnije za jugoslavenskog princa Tomislava (sina kralja Aleksandra I. Karađorđevića), kojeg je upoznala dok je bio u progonstvu u Londonu. Kći Phillipove najmlađe sestre također se udala u srpsku kraljevsku obitelj, i to za princa Andreja, trećeg Aleksandrova sina, pa od tuda i dobro poznata veza sa sa srpskom kraljevskom obitelji.
Princ Filip navodno je bio najpovezaniji s princezom Cecilijom, koja se zbog majčina sve lošijeg zdravstvenog stanja najviše u to vrijeme posvetila dječaku, a tragično je stradala sa suprugom i djecom 1937. u avionskoj nesreći u Belgiji. Imala je samo 26 godina, a tijekom leta, kasnije će pokazati istraga, rodila je četvrto dijete, koje nije dugo poživjelo. Cecilijina sudbina je samo jedna od mnogih nesretnih sudbina ženskih članova Philipove obitelji.
Na njezinu pogrebu su se ujedno i prvi put nakon nekoliko godina susreli princeza Alisa i njen muž, princ Andrija, koji je posljednje godine života proveo u Monte Carlu, daleko od obitelji. Preminuo je 1944. u jednom hotelu, a o Philipu gotovo da se uopće nije brinuo. Alisa je za njega govorila kako je zao čovjek, a dogovorena ljubav među njima je ubrzo pukla. Budući princ Philip ovisio je o “milostinji” svoje britanske rodbine i o njihovu novcu, od kojega su dječaka odlučili školovati. Philipova majka se nakon napuštanja sanatorija, gdje je završila “pod ključem”, kad je Philipu bilo samo devet godina, fanatično posvetila pravoslavnoj vjeri. Nije se nikad zaredila, no nosila je odoru časnih sestara, po čemu je bila i prepoznatljiva među monarhijom. Philip je o njoj svojedobno govorio vrlo ružno, no pred kraj njezina života ponovno su uspostavili narušeni odnos.
Elizabeta i Philip vjenčali su se pak u Westminsterskoj palači 20. studenog 1947. godine. Osim što se morao oprostiti s već spomenutom grčkom titulom, primio je britansko državljanstvo i uzeo majčino prezime Mountbatten. No za “priliku života” Philip se morao odreći još jedne “sitnice”, svoje pravoslavne vjere. Ipak, vrijeme će pokazati da je vrijedilo.
