Te 1951. u obitelji Čolić, domaćice Stane i policijskog oficira Vlade, rodio se dječak kojem su u želji da bude zdrav nadjenuli ime Zdravko.
U tom trenutku, tvrde astrolozi, planeti su se “urotili” da mu zacrtaju uspješnu karijeru, a uz malo Božje volje, kako to i sam voli dodati, rođena je jedna od najvećih glazbenih zvijezda prostora koji danas popularno zovemo regijom. Karizmatičan, jednostavan, zgodan, pametan i šarmantan, punio je stadione, albume prodavao u stotinama tisuća primjeraka, stvorio hitove koji se zdušno pjevaju i danas. Tako će biti i 20. listopada kada Zdravko Čolić nastupa u zagrebačkoj Areni povodom čega smo porazgovarali o prošlim i današnjim vremenima, novim ideologijama i starim prijateljima, glazbi i receptu za opstanak na sceni. O eliksiru mladosti i uspjehu kod žena osnova kojeg leži u tome da ih Čolić poštuje i tretira kao kraljice. Potvrdili smo uživo i dosadašnji mit da najbolje zvuči onako na pola metra, bez mikrofona.
Nakon Pule, evo vas i u Zagrebu u sklopu turneje “Ono malo sreće” kojom promovirate istoimeni, petnaesti album u karijeri. Ne volim tjerati glazbenike da izdvajaju albume, ali po čemu je ovaj možda drugačiji od prethodnih?
– U pitanju je pop-album sastavljen od pjesama koje su u tom momentu, što bismo rekli mi Bosanci, bile na tacni pa smo od njih napravili pitu. I dalje surađujem sa standardnim autorima i velikim prijateljima kao što je to Nikša Bratoš u ulozi producenta. U taj album ušao sam na tradicionalan način, sa srcem i bez znanja hoće li na njemu biti neki manji ili veći hit što je poslije toliko godina pjevanja danas čak i nebitno. Danas volimo imati pjesme koje publika prepoznaje kao svoje.
Pjesme kao da su malo laganije, a jednu potpisuje i Gibonni?
– Tako je. To je jedna moja balada, glazbeno nastala na nekim izmišljenim riječima kako ja to i inače radim. Nikša Bratoš ju je pustio Gibonniju, svidjela mu se i dobio je inspiraciju za pjesmu “Kuća puna naroda“ o čovjeku otvorena srca i dobre volje. U zadnje se vrijeme dosta i družimo pa je ta pjesma i rezultat toga. Na njegovu koncertu u Beogradu zajedno smo pjevali Arsenovu i Breginu pjesmu “Loše vino“, nastavili se družiti u Zagrebu, Korčuli, Veloj Luci... i napisao je riječi na moju glazbu. Snimili smo za nju i lijep spot u Dubrovniku, prije Sv. Vlahe, u praznom gradu, a to mi je tek bilo drago jer jako volim Dubrovnik. To je grad u kojem sam godinama ljetovao. Uglavnom, pjesme s ovog albuma ne pucaju na komercijalni uspjeh, ali nose poruku i nalaze svoj put do ljudi. Za nas dugoprugaše svaki je album potreban jer, ako postoji karijera i ako je nešto već vezano za prošlost, mora postojati i nešto u sadašnjosti da bi ljudi prepoznali i ovo što je bilo nekad ranije, a vuče i mladu publiku. Taj generacijski spoj jedino je zbog čega je vrijedno ovo i raditi. Lova se zaradi i potroši, ali publika i taj svijet koji voli to što radim, oni su razlog zbog kojeg i dalje pjevam.
Do sada ste opjevali i Natašu i Kristinu i Ivanu... barem desetak žena, ali na ovom albumu nema nijedne pjesme posvećene nekoj ženi. Obožavateljice bi mogle zamjeriti?
– A nisam koliko i Arsen Dedić koji je znao reći “sve sam ih opjevao”’! I ne znam hoću li ga ikada skinuti s trona po pjesmama kojima smo opjevali mnoga ženska imena. I da, istina je da na ovom albumu nema ženskih imena, ali obožavateljice to sigurno neće zamjeriti jer ne znači da ih neće biti već na idućem albumu. Iako u tim pjesmama nema osobnih priča, ako je lijepa i tekst sadržajan, ne prezam od tih “ženskih” stvari. Od njih mi je najdraža “Zbogom, Ivana“. Jedna mala pjesma Kornelija Kovača i Gorana Bregovića s albuma “Malo pojačaj radio”. Ima novovalni prizvuk 80-ih i Grace Jones, ima nekog gušta u njenom aranžmanu, ali je više klupska nego koncertna pa je nikada ne izvodim.
Što pripremate za Arenu 20. listopada?
– Uhodan program nalik koncertu u Puli. Oko šest novih stvari i neizbježan povratak među stare hitove poput “Kad si zvijezda sele moja“, “Pjevam danju, pjevam noću“, “Ti si mi u krvi“ bez kojih naprosto ne možemo. Pjevač sam s glasom kojem više odgovaraju lagane pjesme i balade, ali više volim brze i vesele pjesme jer bolje idu s mojim temperamentom, a i svima nama u današnjim vremenima upravo one i trebaju. Kod ovog koncerta od izbora pjesma važnija je neka nova stimulacija koju osjećam.
Respektabilna je brojka 50 koja se odnosi na to prije koliko ste godina održali svoj prvi nastup. Kada biste sada s odmakom rezimirali svojih nekoliko desetljeća karijere, vidite li recept po kojem se postaje i ostaje zvijezda vašeg kalibra?
– Prije je to 50 godina od prvog honorara. Dakle, moj pokojni prijatelj Nedim i ja, tada gimnazijalci, uputili smo se prema nekoj vikendici u Boku Kotorsku. Uzeli sendviče i stopom stigli od Sarajeva do Baošića i tamo Nedim spazi na banderi oglas za natjecanje pjevača amatera. To je bila prilika da me nagovori da se tamo pojavim. Uhvatio sam gitaru i otpjevao “Lady Madonnu“ od The Beatlesa. A kako sam u tom mjestu proveo i dva-tri prethodna ljeta, a nalazio se tamo i dom za nezbrinutu djecu, na natjecanju su me prepoznali i ti domci i taj svijet koji je tamo živio i nastalo je takvo navijanje da sam morao pobijediti. Ali pobjeda je značila odlazak u tadašnji Titograd na daljnje natjecanje, a kako sam ja iz Sarajeva, nisam na to imao pravo. Ne znajući što će sa mnom, da skratim priču, jedino rješenje bila je druga nagrada s novčanim iznosom prve. I od tog honorara Nedim i ja vratili smo se do Herceg Novog autobusom pa odande vlakom otišli u Dubrovnik na kolače, pa na kobasice i kiseli kupus i potom vlakom natrag do Sarajeva. Sutradan je ostalo još love za marendu kojom smo počastili školsku raju. Istopila se lova za čas, ali to mi je možda preokrenulo život. Godinu kasnije sam već s Ambasadorima pjevao po lokalnim zabavama po Sarajevu, da bismo se pojavili na Šlageru sezonu s “Plačem za tvojim usnama“ gdje me zapazio Kornelije Kovač i poslije Dade Topića pozvao u Korni grupu. Tu sam ostao kratko te se vratio u Sarajevo gdje je 1972. s pjesmom “Sinoć nisi bila tu“ počela moja festivalska karijera. Drugi je dan i zagrebački Večernjak pisao: Pojavilo se novo ime – Zdravko Čolić.
Znači, sve je stvar sudbine i nema pravog recepta za uspjeh?
– Ma tko je o tome tada razmišljao. Otišao bih u Dubrovnik, okrenuo šešir na cestu i radio zabavu od svojeg nastupa. Nikad nisam očekivao da ću se profesionalno baviti glazbom. Bio sam odličan đak i odličan student s natprosječnim uspjehom. Bavio sam se sportom uz koji sam volio i glazbu, ali to je bila više neka strast, neki hobi. Kad mi je otac kupio gitaru od daljnjeg rođaka koji ih je izrađivao, k nama je na nagovor mojeg oca tri puta tjedno dolazio čika Ivan Barić, moj profesor nota i gitare, Dalmatinac koji je prvi uočio moju energiju. Bila je to stalna borba između nogometa i sviranja gitare, dok u jednom momentu, kad je bila jedna važna utakmica, ja nisam ostao na tekmi, nego sam došao kući čika Ivanu na poduku. Mislim da je sve to što se dogodilo sudbina. Stvari su se naprosto razvijale slučajno. Poslije prvih nagrada počelo se zarađivati i došli su tiražni albumi i dohodovnost. Ne duhovnost! Šalim se, naravno. Uglavnom, cijelu svoju priču vežem sa sudbinom i nekim Božjim rukama, vjerovali mi u njih ili ne, tako da recepta generalno nema.
I danas oni koji pamte Jugoslaviju, kada ih pitate koji su bili njeni najveći brendovi, kažu Tito pa Čolić. Kakav je vaš stav o brendu broj jedan?
– Volio sam druga Tita i od toga ne bježim. Pjevao sam mu četiri puta. Sjećam se, bio sam tek mjesec i pol u vojsci kada su me zvali da mu pjevam na dočeku Nove 1979. godine. Bile su sa mnom i Lokice i cijeli konglomerat ljudi iz bivše Juge, od Slovenije do Makedonije. Tu sam mu, između ostalog, prvi put otpjevao i “Druže Tito, mi ti se kunemo“, pjesmu sa zagrebačkog festivala revolucionarne glazbe iz 1977. godine, i jako mu se dopalo. U tom špaliru u kojem smo kasnije stajali da nam svima čestita Novu godinu, poljubio sam ga onako u vojničkoj uniformi, a on mi kaže: “Vojniče, lako je tebi”, u smislu s djevojkama plešeš i pjevaš na Brijunima, a u vojsci si. Možemo danas misliti što želimo, ali tada je Tito bio pojam. Sve je to bilo dio jednog vremena, jedne kulture i jedne države koja više ne postoji. Vrijeme drugačijih pjesama, drugačijeg zajedništva i vrijeme socijalizma koje ostavljamo tamo gdje i pripada.
Čolići su iz Hercegovine. Je li bilo među njima pjevača, odakle ste povukli gen za glazbu?
– Prvi sam pjevač, iako se u selima u Hercegovini pjevala ganga. Volio sam sijela na kojima su se ljudi skupljali, a ja sam kao mali pokušavao imitirati te hercegovačke gange i uz ujake razvijao glas. Ali muzikalni su bili i mama i tata, a svoje je odigrala i u Sarajevu vrlo dominantna sevdalinka. Slušao sam te lijepe bosanske pjesme decentnih, lijepo umivenih tekstova i kroz njih dobio prve informacije o lijepoj harmoniji. Ima jedna divna priča. Živjeli smo, naime, u Sarajevu u zajedničkom stanu kod obitelji Samardžić, po onom sistemu u bivšoj državi “podijeli da ovi ljudi koji su imali malo više daju onima koji nemaju”. I ta gospođa Samardžić imala je radio, a ja bih joj kucao na vrata i zvao je: “Dopođa, otvori vrata!“, a ona me obožavala, iako moju obitelj, naravno, nije jer smo upali na njihovo jer je država tako odlučila. Bio sam umiljat pa bi me pustila k sebi da slušam radio, a ja bih stavio uho na aparat i uživao misleći da je mali orkestar u toj kutiji. To me sve oblikovalo.
Životni plan bio vam je završiti ekonomiju, što ste i ostvarili, i baviti se ozbiljnim poslom, dok je glazba trebala biti hobi. Tamo 80-ih na nekoliko godina doista ste prestali pjevati i postali ste biznismen, točnije mali poduzetnik, a u glazbu vas je vratio Goran Bregović?
– Te 1985. četiri sam godine živio u Zagrebu, kasnije i u Splitu, i zbilja nisam pjevao. Naime, tada sam se vratio iz Amerike i jedan moj ortak Boris iz Zagreba predložio mi je biznis sa strojevima koji su proizvodili plastične dijelove i bakelit za PTT program. I jako smo lijepo funkcionirali. Pred sam rat priključili smo se Dalmi iz Splita i preko nekih, pa i političkih krugova, došli do prostora u okolici Solina u kojem smo mogli zaposliti ljude i sve je to bilo dosta napredno za to vrijeme. Ali eto, uslijedio je rat i Bregović me doslovno vratio u glazbu. Uvijek se smijem kako mi je rekao: “Tih malih poduzetnika ima milijun, ali nema milijun pjevača. Ako si rođen kao pjevač, onda pjevaj”. Odigrala je tu ulogu i neka vrsta zasićenosti jer ja ipak subjektivno nisam pripadao tom poslovnom svijetu te sam se vratio lijepim koncertima i onome što zbilja volim. I tako do danas.
Jeste li vi i Brega i danas jarani?
– Manje se družimo, ali ono što imamo nosimo u sebi i, kad se vidimo, sve je kao nekad. Bilo kad da me zove kao gosta na koncert, napuštam sve svoje obveze i dolazim. Imamo dobru suradnju još iz sarajevskih dana. Bavljenje glazbom je kao trčanje maratona. Oni koji to rade kratko sve zaborave već prekosutra. Dugoprugaši poput nas pamte milijun događaja koji nas vežu i to se ne zaboravlja. Javni posao sam je po sebi težak. Svojim kćerima nikada ne bih poželio da se time bave. Pogotovo kao žene. Ipak, ako netko ima Božji dar za to, mislim da je tada u pitanju sudbina koju treba poštovati i raditi to dok god ima smisla. Tu je hrpa odricanja, ali i fantastičan dar druženja i duhovni pristup ljudima, divna energija koja se prenosi i to vas drži.
Kad već spominjemo Bregu, vi ste dvije legende i dva zgodna frajera koja su popularizirala bijelo odijelo. Kojem bolje stoji?
– Ja mislim da je tu Brega pobjednik! On je od toga napravio imidž. Ljeti ga i ja ponekad još odjenem, ali po navici biram tamna odijela.
U spomenutom periodu u kojem se niste bavili glazbom jedina osoba s kojom ste se družili iz glazbenog svijeta bio je Arsen Dedić.
– Ta njegova inteligencija, duhovitost i cinizam bili su sjajni. Gabi, on, tada mali Matija i ja otišli bismo na ručak, posjećivao sam ih i sa svojom tadašnjom djevojkom u njihovoj kući u Šibeniku. Bio je divan umjetnik, vodili smo lijepe razgovore i imali dobar duhovni kontakt. Nije to bilo tendenciozno. Bilo je divno. Bio je velik.
Svojevremeno ste snimali za njemačko tržište, postojao je plan za gradnju vaše inozemne karijere, ali niste mogli otići. Biste li se ipak odselili da ste znali da nas čeka rat?
– Ne bih. To bi značilo bježanje od samog sebe. Napravio bih sve isto kao što sam i napravio. Posao čovjek uvijek može promijeniti, ali ne može promijeniti svoj život, svoje prijatelje, svoje roditelje, a to je nešto što mi je najvažnije.
Koje vas emocije preplavljuju kada danas posjetite rodno Sarajevo i koliko se taj grad razlikuje od Sarajeva vaše mladosti?
– Etnički je drugačija situacija. Došla je i nova generacija, ali to se dogodilo i u gradovima koji možda ni nisu imali neke velike katastrofe i razaranja. Ali ostao je taj lijepi duh u gradu. Tamo je moja obitelj i pripadam tom gradu. Ja sam Sarajlija i Bosanac gdje god bio i to će tako biti cijeli život. Potrebno je možda još neko vrijeme da se u njega vrati ta nekad bolja energija u kulturnom i duhovnom smislu.
Djelujete mi kao neumoran čovjek. Pridodamo li tome da ste prešli šezdesetu, a izgledate sjajno, moram vas pitati što je vaš eliksir mladosti, u čemu je tajna.
– Izgledam dobro kako kad! I nema eliksira. Znam se zapustiti pa kad osjetim da sam loše, počnem trčati i šetati se, boraviti u prirodi. Mislim da je najbolje kad čovjek pozitivno razmišlja jer to se vidi i na van pa sam sebe time stimuliram. I treba voljeti ljude koji vas okružuju. A ima nešto i u hrani. Ne treba jesti tešku hranu i piti puno vode. No nije da nisam hedonist, baš kao što smatram da koja čašica kvalitetnog alkohola nije nikakav problem.
Vaša supruga Aleksandra udala se za vas kad ste već bili zvijezda kakva ste danas. Znala je u što se upušta. Kako nemamo priliku pitati nju, pitamo vas – koliko je teško ili lako biti sa Zdravkom Čolićem u braku?
– Ni ja ni ona nismo ljudi koji se vole previše eksponirati. Ona se k tome više bavi našom obitelji i kćerima. Razumijemo se i nema tajni. Svi se mi slažemo nakratko, ali kad su ljudi u ozbiljnom braku, moraju imati povjerenje i nepokolebljivost. U svojem stavu ili razmišljanju ne smije se posustati zbog sitnica. Ali teško je sa mnom. Sama je izabrala.
