Ukrajinska novinarka Pavlina Vasiljenko, poput milijuna svojih sunarodnjaka, nakon ruske invazije na njezinu domovinu morala je donijeti tešku odluku o odlasku iz Ukrajine. Novi dom pronašla je u Zagrebu, a zahvaljujući dugogodišnjem novinarskom iskustvu i znanju te pomoći prijatelja, u Hrvatskoj je brzo pronašla i posao u redakciji Nove TV. Kako se snašla u novom radnom okruženju, uspijeva li se čuti s bližnjima u Ukrajini i kako su izgledali dani u Kijevu prije nego što ga je napustila, Pavlina je ispričala za Večernji list, u intervjuu.
Kako ste se snašli u novom radnom okruženju i kako je uopće došlo do poslovne suradnje s Novom TV?
Kad sam odlučila doći u Hrvatsku počela sam istraživati mogućnosti zaposlenja ovdje. Prijatelj mi je tada savjetovao da se javim na Novu TV i rekao mi je da je to najgledanija televizijska kuća u Hrvatskoj. S obzirom na to da sam novinarka sa znanjem ukrajinskog, poljskog i ruskog, smatrao je da mogu pridonijeti redakciji. Uz njegovu pomoć poslala sam životopis direktorici Informativnog programa Kseniji Kardum i Kristini Sanković, direktorici Ljudskih resursa. Kad sam došla u Zagreb imala sam dogovoren razgovor, a uzbuđenje pri prvom susretu sa Ksenijom Kardum nisam mogla sakriti. Nakon toga sam prošla i drugi razgovor i tako je započeo moj put u redakciji. Sretna sam što sam dio vrijedne i uspješne ekipe na Novoj TV. Iz dana u dan se prilagođavam, a uz pomoć kolega sve mi je lakše.
Jezik vam nije prevelika barijera jer ste studirali jezik naših susjeda Srba, kako se zasad snalazite s hrvatskim jezikom i tko vam najviše pomaže u njegovu učenju?
Studirala sam srpski jezik u Varšavi i sada imam B2 razinu poznavanja jezika. Deset godina govorim srpski, čitala sam knjige i gledala filmove na tom jeziku, a jedno sam vrijeme i živjela u Srbiji. Hrvatski manje poznajem. Čitala sam Miljenka Jergovića i Dubravku Ugrešić, ali na poljskom. Trenutačno idem na nastavu na Filozofskom fakultetu – svaki utorak i četvrtak sam tamo. Sve razumijem, ali moram svladati književni hrvatski jezik. Zahvalna sam jako kolegama u redakciji što mi pomažu oko svega. Svoj prvi ''čitanac'' napisala sam na ukrajinskom te ga potom prevela preko aplikacije Google translator. Onda sam shvatila da to nije dobro i sada svoje ''čitance'' i priloge pišem uz pomoć rječnika, slijedim primjere svojih kolega koji mi također pomažu kada tražim pravu riječ, prolazim tekst s lektoricama od kojih jako puno učim. Srećom, imam društvo u Zagrebu pa se trudim što više odlaziti u grad na kavu, da čujem živi jezik. Također gledam TV i slušam glazbu kako bih što prije sve usvojila.
Kada ste napustili Kijev i kako to da ste baš Zagreb odabrali za novi život, sviđa li vam se Hrvatska?
Kijev sam napustila 21. travnja kada se u našu prijestolnicu već pomalo vraćao mirniji život i noću se moglo spavati bez buke topništva. Prije odlaska iz Kijeva vidjela sam strahovite prizore razaranja Makarova, Buče i sela blizu Irpinja. Za život odabrala sam Zagreb jer je glavni grad i ovdje ima najviše mogućnosti za pronalaženje posla. U Zagrebu živi obitelj mog prijatelja kojem sam jako zahvalna na pomoći i podršci koju mi je pružao otpočetka rata. Zagreb je jako sličan Lavovu, po svojim građevinama iz Austro -Ugarskog doba, tramvajima. Hrvatska je jako lijepa zemlja, s prekrasnom prirodom i kulturnom baštinom, baš kao i Ukrajina. Također, ljudi u Hrvatskoj su fantastični – topli, gostoljubivi i duhoviti.
Kako su izgledali vaši zadnji dani u Kijevu, koliko je bilo teško izići iz grada?
Srećom, moj se dom u Kijevu nalazi u južnom dijelu grada te dotamo nisu došli ruski tenkovi kao što je bio slučaj tijekom prvih dana rata u sjevernom dijelu Obolonu. Ondje su bile grupe diverzanata, ali ih je ukrajinska teritorijalna obrana uhitila. Čuli smo eksplozije i vidjeli projektile iznad zgrada. Cijele dane su znale zavijati sirene, pa smo se s vremenom već navikli na njih. Kad sam odlazila iz Kijeva u Hrvatsku u gradu je bilo više-manje sigurno. Iz južnog dijela grada uvijek se moglo otići. A ja sam otišla vlakom u Budimpeštu, no blizu Lavova morali smo stati i pričekati zbog zračne opasnosti.
Čujete li se s bližnjima u Ukrajini i prijateljima, nadaju li se da će ta strahota uskoro završiti?
Svake večeri imam ''seansu" s Ukrajinom', tako ja to zovem. Telefonski ili preko aplikacija razgovaram s majkom, braćom, prijateljima. Sada smo realniji nego što smo bili na početku rata. Naime, kad je rat počeo mislili smo da će sve brzo završiti. Onda je prošao jedan tjedan, pa dva... No rat još nije gotov i sada smo svi svjesni da uskoro neće ni biti. Nažalost, nema čuda u koje smo svi vjerovali na početku. Sada smo se smirili i postali svjesni da život više nikad neće biti onakav kakav je bio do 24. veljače. Ovo nam je postala nova, grozna realnost. Prema nekim procjenama, rat bi mogao trajati do početka 2023., ali i dulje. Vjerujem našim oružanim snagama i podržavam ih. Mi znamo reći – ondje gdje se nalaziš, radi najbolje što možeš.
Novinarski posao radili ste i u Ukrajini, što ste pratili i koje ste teme obično pokrivali?
Kao novinarka radim od 2007. godine. Došla sam u rubriku Vijesti i tako je i ostalo. U Kijevu sam radila na nacionalnim, privatnim TV kućama – STB, Inter, TRK Ukrajina. Bavila sam se politikom, socijalnim i gospodarskim temama. Godine 2012. pratila sam otvaranje Europskoga nogometnog prvenstva u Poljskoj, a posljednjih godina više volim snimati priloge o ljudima, njihove pozitivne priče o uspjehu. Također, poslovno sam putovala u Hrvatsku, Srbiju i Kosovo, bila sam i u Japanu, Indiji, Argentini. Želja mi je kad rat završi, a možda i prije, ispričati priče i snimati priloge o junacima tog strašnog događaja.
Kada se rat završi vidite li svoj život na dvije adrese ovoj u Hrvatskoj i onoj u Ukrajini?
Smatram da mi je dolaskom u Zagreb otvorena mogućnost naučiti nešto novo. Znam reći da je ovo moj treći fakultet. Planiram ostati u Zagrebu i kad rat završi. Imam sjajnu priliku steći novo radno iskustvo s izvrsnim timom te poboljšati znanje hrvatskog jezika. Neizmjerno mi je žao, naravno što sam u Hrvatsku došla zbog tako tragičnog događaja kao što je rat, ali u svakoj situaciji pokušavam vidjeti i naći pozitivnu stranu. Nadam se da ću biti korisna i za Ukrajinu i za Hrvatsku – voljela bih kasnije dobiti licencu prevoditelja. Ne znam što će biti dalje, ali smatram da je život na dvije adrese moguć. Prije nekoliko godina sam maštala o tome, o životu u Ukrajini i Hrvatskoj, u dva grada Kijevu i Zagrebu. Ukrajina je moja domovina, ali sada je to i Hrvatska. Neću prestati ponavljati – neizmjerno sam zahvalna Hrvatima na razumijevanju, podršci i pomoći koju pružaju svim Ukrajincima i meni.
