Naprijed, sinovi domovine, dan slave je stigao. Tako počinje Marseljeza koja će danas zasvirati u Areni Zagreb uoči još jednog izdanja rukometnog klasika Hrvatska – Francuska (20.30).
Dan slave ili epska utakmica, kako je rekao za te naše derbije Vlado Šola u najavi utakmice na 17. katu hotela Westin, ovaj se put više odnosi na nas nego na njih.
Najbolnije baš u Zagrebu
Jer, ovo je Europsko prvenstvo u Hrvatskoj, mi branimo svoj dom i teško bi nam bilo da ostanemo bez borbe za medalju. Francuzi? Oni imaju kulturu pobjeđivanja, gard svjetskih prvaka i najtrofejnije momčadi, no poraz ih sigurno ne bi ubio u pojam, pogotovo onaj s podnošljivom razlikom koji bi ih također vodio u polufinale.
Dobro je to opisao naš trener u Francuskoj Ivica Obrvan:
– Kod njih nema velikog pritiska, javnost je svjesna problema s kojima je reprezentacija otišla na EP. Žele biti prvaci Europe, ali ne postavljaju se na način da to moraju i postati. Oni su u prijelaznom razdoblju nakon odlaska dijela zlatne generacije i žele adaptirati mlade za ono što slijedi.
Derbi s Francuskom teško je i najavljivati, a zamislite kako je igrati. Kažeš li da nemamo šanse, ispadneš defetist. Kažeš li da smo dobri, ponovimo li igru u napadu kakvu smo imali protiv Norveške, Šola će logično reći:
– Ma tko može potpisati unaprijed pobjedu protiv Francuske! Mi trebamo igrati najbolje što možemo i razmišljati o svojoj igri pa ćemo vidjeti za što je to dovoljno. Ne možeš reći “e, pripremili smo nešto za njih, dobit ćemo ih”. Ali ni oni ne mogu reći da su favoriti. Što god se dogodi... Ipak je to Francuska. I da nemamo šanse, naši bi igrači dali maksimum.
Možda se najbolje u takvim danima sjetiti velikog Vlade Stenzela, olimpijskog pobjednika i svjetskog prvaka, koji je nekom od naših bivših izbornika jednom poslao pismo sljedećeg sadržaja:
“Dragi moj treneru, ako se igra s jačim protivnikom, mora se pričati o njegovim slabim stranama, da se otvori u glavama i mogućnost pobjede. Dobre strane protivnika igrači znaju i sami, ne treba im to ponavljati. Obrnuto je kad se radi o slabijem protivniku. Da bi bila uspješna, psihologija se često služi i laganjem. Veliki pozdrav.”
Nema sumnje da su privilegirani svi koji imaju ulaznice za tu utakmicu jer vidjet će ipak najveći rukometni derbi. Iako se ponekad čini da si tepamo tim epitetom, jako je teško pronaći reprezentacije koji su u zadnjih četvrt stoljeća odigrale toliko utakmica, a većina ih je bila ili za medalju ili za nečiju eliminaciju s turnira.
Rijetke su bile one koje nisu puno značile poput one iz drugog kruga u Zagrebu 2009. Istina je da nam nitko nije nanio toliko bolnih poraza kao Francuska, počevši od onog u finalu SP-a u našoj Areni. No znalo je i trikolore zaboljeti, sjećamo se suza francuskih navijača u Zaragozi kad je Slavko Goluža pomislio da je poslao u povijest jednu generaciju. Nije, brzo smo se u to uvjerili.
To braniš i s jednom rukom
Uoči takvih utakmica loviš se za svašta, moliš Boga da tvoj vratar bude “omeyer” i da će možda njegov nasljednik Vincent Gerard osjećati posljedice ozljede palca protiv Srbije...
– Znate, ja sam svojevremeno cijelu utakmicu branio s jednom rukom jer je druga bila “u autu”. Možda neće moći bacati kontru, ali za branjenje mu neće smetati – objašnjava Šola i dodaje što se tiče naših vratara: – Nećemo se vraćati na prvi dio turnira, sad su u optimalnom stanju.
Što ako ne uspijemo pobijediti Francusku i ostanemo bez polufinala? Ništa, pričat će djeca o svjetlima Arene... A mi ćemo se sjetiti jedne filmske scene snimljene prije točno 20 godina u kojoj buntovan mladić otima gradski autobus s putnicima i zabija se njime u kontejner. U taksiju na raskrižju vozač pita: “Jeste vidjeli vi ovo”, a putnik odgovara:
– Ajde, vozi, nije ovo najgore što nam se događa!
