Intervju sa zvijezdom Barcelone i hrvatske nogometne reprezentacije Ivanom Rakitićem (32) počeli smo posjetnikom na Večernjakovu iseljeničku nagradu “Domovnica” za osobu godine u 2019., priznanje koje su prije njega primili nogometaši Ivan Klasnić i Niko Kovač, znanstvenik svjetskoga glasa Ivan Đikić i predsjednik Hrvatskog svjetskog kongresa Vinko Sabljo.
– Naravno da mi je jako puno značilo to priznanje. Kada mi je otac to javio, stvarno sam bio presretan, prezadovoljan. Znam koliko svima nama koji smo se rodili “vani” znači naša domovina pa nam to na neki način bude priznanje koliko volimo našu državu, naš narod i sve što je naše. Čini me to ponosnim i zahvaljujem još jednom svima koji su u tom trenutku pomislili na mene. A tko god bio proglašen za osobu godine u dijaspori, zna se da je to zasluženo jer svi mi radimo na dobrobit naše države – kazao nam je Ivan Rakitić, koji je rođen i odrastao u Švicarskoj.
Kad smo već kod vaše privrženosti Hrvatskoj, govori li se hrvatski u vašoj kući u Barceloni?
Osjećam da mogu još trajati
– Mi kod kuće govorimo španjolski. No moja supruga govori hrvatski jako dobro. Kada se opusti i kada je među poznatim ljudima, nema nikakvih problema sve razumjeti i razgovarati na našemu jeziku. Djeca malo manje jer idu u međunarodnu školu gdje uče engleski i francuski, a onda govore španjolski, pa im je s hrvatskim teže. Ja, osim hrvatskog, govorim njemački, engleski i španjolski, a u školi sam učio francuski i talijanski. Sad kad mi djeca uče francuski, uz njih sam ga i ja malo obnovio.
Okrenimo se vašemu statusu u Barceloni. Nedavno ste, nakon utakmice s Athleticom, u kojoj ste postigli pogodak, iskazali ljutnju. Zašto?
– Tko je rekao da sam bio ljutit? Ma to je bio više moj izraz želje da ide nabolje, želio sam da je taj gol bio postignut ranije, a ne tek u 31. kolu. Ali činilo me zadovoljnim da sam u toj utakmici mogao pomoći momčadi. A posljednja utakmica s Espanyolom bila je teška, gradski derbi, kao neki finale. Oni su nakon tog poraza ispali iz lige, a mi smo zadržali šanse za osvajanje naslova prvaka. Borit ćemo se do kraja.
Tri kola prije kraja španjolskog prvenstva Barcelona zaostaje za vodećim Real Madridom četiri boda. Čini se nedostižnim. Jeste li Luki Modriću već čestitali na tituli?
– Naravno da mu čestitam na svakoj pobjedi, a on zna da ću mu, ako bude prvak, čestitati i na tome. Ali ne prije reda.
Bivši skaut Barcelone Goran Vučević neki dan izjavio je da vas Barcelona nagovara da odete. Koliko je istine u tome?
– Ako je to izjavio, onda ima više informacija od mene. Ma nema tu nikakvoga nagovaranja ni bilo čega sličnoga. Ja sam potpisao ugovor i želim ga ispuniti. Klub se meni obratio, rečeno mi je da se računa na mene, idemo istom linijom kao do sada, a dokaz tome su posljednje utakmice, u kojima sam se vratio posve drugačiji nego što sam bio prije prekida prvenstva. Puno sam se pripremao fizički i psihički, izgubio sam četiri kilograma trenirajući sam kod kuće, uz motivaciju žene i djece, i sada se osjećam fantastično, osjećam povjerenje trenera i cijele momčadi i tako želim nastaviti.
Što za vas znači dolazak Miralema Pjanića u Barcelonu?
– Prije svega jako sam sretan, naravno da sam odmah nazvao Miralema i čestitao mu. Odmah sam mu se stavio na raspolaganje, što god mu treba, tu sam. Ponosan sam što će u Barcelonu opet doći jedan momak iz naših krajeva. Imat će moju podršku. Zajedno ćemo se boriti za dobro svih nas. A to što mi je konkurent u momčadi ništa ne mijenja na situaciji. Najbolji nogometaši uvijek su dobrodošli, a Pjana spada među najbolje i imat će podršku i mene i svih suigrača.
Sada su vam 32 godine, namjeravate li završiti karijeru u Barceloni?
– A ne, mislim da je to daleko. Moramo biti realni. Imam te godine koje imam, ali želim nastaviti igrati i dalje još dosta godina, dok me služi zdravlje, dok moje tijelo i moja glava odluče. Volio bih trajati što dulje, osjećam da još mogu trajati na visokoj razini, a to je najbitnije.
A koliko ćete godina trajati u reprezentaciji?
– E, to ne znam (smije se). To je teško reći; ništa ne bih volio siliti ni razmišljati kao egoist u bilo kojemu smislu. Reprezentacija je posve drugačija priča nego klub. Dokle god me izbornik bude trebao, sigurno će moja želja biti maksimalna. Ali u našoj komunikaciji vidjet ćemo što je najbolje za sve. Dobro, hoćete li nastupiti za vatrene na Europskom prvenstvu 2021. godine? – Nego što, ja bih volio, Bogu hvala! I na Euru i u još puno više utakmica, no moramo vidjeti što je najbolje. Međutim, dokle god sam u planovima izbornika, moje srce će me uvijek vući da odjenem kockasti dres još milijun puta.
Dalić je dobio novi ugovor do 2022. godine. Kako gledate na to?
– Čestitam izborniku, kao i predsjedniku i svim ljudima iz Saveza. To je dobra, velika, pozitivna vijest za sve nas. Jako sam sretan i ponosan što će izbornik i dalje biti uz nas. Kad se produži ugovor izborniku, to znači da je cijela momčad uz njega, da idemo pravim putem. Uz Dalića smo došli dio najvećega uspjeha u povijesti i želim mu da bude još bolji, i njemu i cijelome stožeru.
Danas se navršava točno dvije godine od jedne od najvećih pobjeda Hrvatske, u polufinalu Svjetskog prvenstva nad Englezima u Moskvi. U njoj ste igrali 120 minuta iako je malo nedostajalo da u njoj uopće ne nastupite.
– Puno sam puta pogledao snimku te utakmice. Svi mi koji s toliko srca i emocija igramo za Hrvatsku znamo koliko je to velik dan bio. To vam sad pričam i evo – naježim se! – zastao je na trenutak Rakitić pa nastavio:
– Ma to vam se riječima ne može opisati, kao da je jučer bilo. Sjećam se svakog trenutka; od toga kako sam se pripremao u hotelu, kako me viroza tresla dan prije utakmice, na dan utakmice i dan poslije nje. Kako sam izdržao utakmicu? Ma u tim trenucima izdržavaš kako god možeš! A kad sam poslije utakmice legao u krevet, bio sam toliko na izmaku snaga da ne bih mogao stići do toaleta od iscrpljenosti. Ali ni u jednom trenutku nisam pomislio da ne bih mogao nastupiti. Samo sam čekao da dođemo do stadiona, a kad ti krene adrenalin kada čuješ himnu, onda možeš sve.
Na društvenoj mreži objavili ste fotografiju s utakmice Hrvatska – Argentina na kojoj driblate Messija. Je li se on zbog toga naljutio na vas?
– Ne, moj odnos s njim je fantastičan. Šest godina igramo jedan uz drugoga, puno toga smo zajedno prošli. Nisam ja stavio tu fotografiju da bih Messija provocirao, nego sam našao više fotografija s te utakmice; a to je Hrvatska protiv Argentine, jedna od naših najvećih utakmica koju sam želio iznova proživjeti. Nije se Messi naljutio zbog toga. Messi je za mene nevjerojatan, najbolji nogometaš, ne samo današnjice nego svih vremena. I uživanje je i čast biti uz njega, igrati s njim i gledati s koliko strasti i ljubavi on i dalje igra.
Ne pratim baš HNL
Pratite li Hrvatsku ligu?
– Iskreno, pratim je malo, nisam baš ekspert za Hrvatsku ligu.
Za koga navijate u njoj?
– Moj otac veliki je dinamovac, a meni bliski ljudi, prijatelji, moj vjenčani kum je hajdukovac, i uvijek se dobro osjećam u Splitu. Zato želim uvijek sve najbolje i jednima, i drugima. Rukometaš Barcelone Luka Cindrić nominiran je za najboljega na svijetu. Poznajete li ga, družite li se, idete li nekad na njegove utakmice i jeste li glasali za njega? – S Lukom se često čujem. Živimo relativno blizu jedan drugome, viđamo se, idemo zajedno na kavu. Nažalost, koronavirus je utjecao na učestalost tih druženja, ali i dalje smo redovno u kontaktu. Naravno da bih volio da bude proglašen najboljim rukometašem svijeta jer on to jest i zaslužio je takvu titulu. Ima moju veliku podršku, bila bi to velika čast i uspjeh za njega i za sve nas u Hrvatskoj. Cindra je veliki prijatelj o kojem mogu reći samo sve najbolje i zaslužio je da mu se događaju najljepše stvari.
