Europsko prvenstvo kod kuće. Jakov Gojun (31) i Stipe Mandalinić (25) rođeni su Splićani, u svom gradu čekaju veliki spektakl koji počinje 12. siječnja. U odnosu na vrijeme prije devet godina, reprezentacija je sada u obnovljenom i dotjeranom hotelu “Park”, s lijepim pogledom na plažu Bačvice. Kakav je osjećaj, pitamo momke iz Velog mista.
Splitski sport pada
– Pa lijepo je. Već s 13 godina otišao sam iz moga grada, a emocije su uvijek tu kad se vratim. Planiram vratiti se u Split i jednoga dana živjeti ovdje s obitelji. Ovo je nešto posebno, EP nam je kod kuće, velik je ulog. Znamo kakav je Split po pitanju ambijenta i publike, bit će nam to velik vjetar u leđa. Bacit ćemo se na glavu, Lino to i traži. Svaki naš trening je doslovno tučnjava, to ćemo prenijeti i na utakmice. Nadam se da ćemo s četiri boda otići u Zagreb – kaže šef obrane Jakov Gojun kojeg je upravo Červar uveo u reprezentaciju 2009.
Spavate u “Parku”, možete li kući ili je režim vojni?
– Ma ništa! Ja sam uspio skočiti na pola sata, i to je to. Ali, mi smo profesionalci. U svom sam gradu, ali nemam vremena posjećivati sestre, braću... Lino nam je rekao da će biti slobodnih jutara, ali u danima kad su dva treninga, videoanalize i sastanci, moramo biti koncentrirani – kaže Jakov koji je s Pujanki, a Stipe Mandalinić...
– S Mejaša! To je odmah do Pujanki, mi smo susjedi. Prvi put igrat ću pred svojim ljudima, ali pričao mi je Jakov kako je bilo 2009. Jedva čekam, ovo je naš grad.
Što vam je najdraže u Splitu?
– Najviše me oduševljava vrijeme. Stipe i ja smo suigrači u Berlinu, grad je odličan, četiri milijuna ljudi, ali nema ovo sunce. Evo, sad smo bili na rivi, prošetali, popili kavu, to je Mediteran – kaže Gojun.
Znači, diglo vas je vrijeme?
– Uh, napunilo nam je baterije! Odmah je bolje – dodaje Stipe.
Uspomene na 2009.?
– Bilo je baš kako će biti i sada protiv Srbije. Imaju odličnih igrača iz Bundeslige poput našeg suigrača Nenadića, vrhunska klasa. Skupina neće biti laka, ali nije bila ni onda kad smo imali Balića, najboljeg na svijetu, Peru i Laca. Nadam se da ćemo ući muški – kaže Jakov.
Obojica su počela trenirati u Splitu, na Babilonu.
– Kratko, kao kadet sam već igrao za Solin. Sa 17 otišao sam u Rijeku – kaže Jakov. Split je dao brojne rukometne velikane, ali nema više jak klub...
– Iskreno mi je žao zbog toga, ne samo zbog rukometa, žao mi je što nisu jači i košarka i vaterpolo kao nekad. Sport u Splitu pada, moramo se dići jer smo sportski grad. Puno je talenata u Zagrebu i u drugim gradovima, svi idu iz Splita jer nema uvjeta – kaže Stipe.
Ne treba ni pitati – obojica su hajdukovci. Jeste li možda postali i članovi?
– Jesmo! I djeca i ja smo članovi, čak smo uzimali i dionice. Mi smo dica Splita i moramo poduprijeti naš Hajduk. Ponosimo se time – kaže Gojun.
No, uz karijere i silne obveze nije lako otići do stadiona...
– Uh, nisam ondje bio četiri-pet godina. Već 10. srpnja počinju pripreme za Bundesligu, a ljeti smo samo na kupanju. Ali pratimo, znamo i u autobusu gledati utakmice Hajduka. Kad je bila utakmica s Evertonom, Drago Vuković i ja bili smo u Kataru, gledali smo je u hotelskoj sobi – kaže Jakov.
“Bratski” su se podijelili u rukometu – Gojun je specijalist za obranu, Mandalinić za napad. Što biste uzeli jedan od drugoga?
– Uh, da mi je Stipin šut, ha-ha! – kaže Jakov.
– A meni njegove kretnje u obrani – dodaje Stipe i okreće na ozbiljno.
– Napetost je velika, osjeća se da je cijeli grad napaljen, bit će euforija. Ali mi moramo ostati smireni, ići stubu po stubu, već od pripremne utakmice s Crnom Gorom.
Nekad smo imali zvijezde
U odnosu na 2009., Hrvatska nije izraziti favorit, ali može puno. Je li tako možda i bolje?
– U jednu ruku to nije loše, ne želimo si nabiti stres. Kao što je rekao Lino, nemamo zvijezde kao nekad, ali uz pravi štimung i pravu klapu, možemo daleko.
Najteže i najčešće pitanje ovih dana – imate li ulaznica?
– Ha-ha! Nemamo! Svi to pitaju. Sad sam na rivi sreo par momaka s Pujanki i odmah su me pitali za karte. Rekao sam im da su me to trebali pitati prije mjesec dana.
– I prije. Bar mjesec i pol ranije. Uspjeli smo ih nabaviti samo za najbliže – dodaje Mandalinić.
– Volio bih ja da dođu cijele Pujanke, ali nije moguće – zaključio je Gojun.
