Borna Ćorić kao da je rođen za dramatične mečeve. Prije dvije godine dva je puta osvajao odlučujuće bodove za pobjedu Hrvatske u Davisovu kupu. Kod omjera 2:2 u Belgiji je, u Liegeu, svladao Kimmera Coppejansa, a u SAD-u, u Portlandu, Jacka Socka. Sada je to isto ponovio i u polufinalnom dvoboju s Amerikancima u Zadru. Nakon što je Marin Čilić neočekivano posrnuo u meču s Querreyem, hrabri i uporni Ćorić još je jednom spasio Hrvatsku i uveo je u finale, drugi u posljednje tri godine.
– Dobro, ja igram nakon Marina pa je logično da sam imao više takvih mečeva, on ne igra kod 2:2. No ne smiju se zaboraviti ni Marinove pobjede, on nas je u mnogim mečevima držao iznad vode – skromno je kazao 21-godišnji Zagrepčanin, novi heroj nacije, koji je u Zadru postigao osmu i devetu pobjedu u Davisovu kupu. Ne jednom istaknuo je da voli veliku pozornicu, a to je potvrdio i u Zadru. Gledalište montažnog stadiona nije bilo puno, ali ostali su oni kojima je bilo stalo i koji su zdušno bodrili našeg tenisača – kroz dramu od pet setova do velike pobjede.
– Navijanje je zbilja bilo fenomenalno, publika me nosila kroz meč. Da nije bilo navijača i takvog navijanja, vjerojatno bih izgubio taj meč u četiri seta. Publika me uspjela dići. Zato mi je ovo najdraža pobjeda, možda nije najveća s obzirom na njegov plasman, ali najdraža i najposebnija svakako jest. I zbog svega toga, zbog cijele te drame, ovo je bio i najposebniji trenutak u mom životu. Zbog toga se trenira cijeli život.
Za Hrvatsku debitirao sa 16
Nije u šoldima sve, tom su pjesmom nakon nogometaša svoju pobjedu proslavili i tenisači. Prisjetimo se, Frances Tiafoe vodio je s 2:1 u setovima, dobivši treći set u kojem je Borna vodio s 5:1. – Nije lako voditi s 5:1 i onako nesretno izgubiti set. Dobro, ja sam kiksao, a on je odigrao možda najbolje u meču. Ali uistinu mi je teško pao gubitak tog seta. Bio sam umoran, nervozan, razmišljao sam o tome kako sam sad jako daleko od pobjede, nije mi bilo lako. Ali kad sam vidio sve one ljude koji su ostali tamo, iako je sunce pržilo i bili su dugi mečevi (Bornin 4 sata i 6 minuta, Marinov 3 sata i 11 minuta – op. a.), morao sam dati sve od sebe, pa i više od toga, jer sam imao i problema s bolovima u trbušnom zidu. Mentalna snaga? Nema tu puno priče, predati se ili boriti. No morao sam se boriti, bio bih kreten da to nisam činio... Jedno je kad na nekom turniru igram za sebe, ali ovo je drugačije, nešto posebno. Znam da ću dan kasnije biti užasno umoran, ali vrijedilo je boriti se.
I sve to u situaciji kad je izgledalo da je Borna u Zadru odradio svoje i da neće ponovno na teren. – Iskreno rečeno, nakon prvog dana nisam vjerovao da ću igrati u nedjelju. Tek sam se u subotu navečer, nakon što je naš par nesretno izgubio, mentalno počeo pripremati za meč, iako sam i dalje vjerovao da će Čilić riješiti pobjednika. Sad nas od 23. do 25. studenoga očekuje finalni dvoboj s Francuskom u gostima. Najvjerojatnije u Lilleu, u kojem su Francuzi i došli do finala osiguravši pobjedu nad Španjolcima već nakon drugog dana, ali spominje se i Lyon. – Gdje god da se igra, bit će to istinski sportski spektakl. Nadam se da ćemo ostati zdravi i da se nećemo ozlijediti...
Borna zbog ozljede koljena nije nastupio u zagrebačkom finalu s Argentincima pa će mu ovo biti prvi finale. – Nadam se da ću ovaj put biti zdrav. Što se mene tiče, prvo ću se dobro odmoriti, sanirati neke male ozljede, potom odigrati još pet turnira i zatim se dobro pripremiti za taj finale. Nadam se da uz malo sportske sreće možemo ponovno osvojiti Davisov kup. Bit će to posljednji Davisov kup kakav poznajemo. Sljedeće godine format se mijenja, no Hrvatska je barem osigurala nastup na završnom turniru. – Eto, došlo je do te promjene. Nama igračima bi trebalo biti lakše jer nam sadašnji format uzima puno vremena i energije. To nisu samo četiri tjedna nego zapravo osam. Meni je barem bilo tako jer više se trošim u takvim mečevima i trebam odmor. Sad ćemo se moći više fokusirati na svoju sezonu, ali je činjenica da će Davisov kup izgubiti čar. Neće više biti domaće publike i domaćeg navijanja. Zbog toga mi je malo žao, ali vidjet ćemo je li to bila dobra odluka ili ne.
Borna je u Davisovu kupu debitirao samo nekoliko dana nakon osvajanja juniorskog US Opena 2013. Kao 16-godišnjak izgubio je od Andyja Murraya, ali samo nekoliko mjeseci potom ostvario je golemu pobjedu protiv najboljeg poljskog tenisača Jerzyja Janowicza, tada 21. na listi. Borna zapravo nije gubio puno vremena u hvatanju koraka s “velikim dečkima”. Već 2014. dobio je ATP-ovu nagradu Nadolazeće zvijezde zato što je bio najmlađi igrač u najboljih 100. A prije nego što je napunio 19 već je imao pobjede nad Nadalom i Murrayem. Goran Ivanišević, koji u takvim procjenama rijetko promašuje, prorekao mu je ulazak u Top 5. Od toga nije odustao iako je Borna stigao “tek” do 18. mjesta.
Susret s Mikeom Tysonom
Zapravo, dečko sa Savice kao da je bio predodređen za veliku karijeru. Počeo je trenirati tenis s pet godina gledajući oca Damira (nakon što je već s četiri gledao Ivaniševića na TV-u), a s osam godina njegova ga je obitelj odvezla kamperom u Rim na njegov prvi međunarodni turnir na kojemu je igrao finale. Trenirao je i boks pa se 2016. u Indian Wellsu fotografirao s Mikeom Tysonom. Boksački su mu treninzi usavršili rad nogu, što je korisno i u tenisu, a učinili su ga, kaže, i otpornijim, čvršćim, što se kod njega lijepo vidi i na teniskim terenima. U Zadru smo najbolje vidjeli od kakvog je materijala napravljen i kolika je njegova snaga... Fizička, ali i mentalna.
