I dalje je isti, uživa voziti se na svom Beverlyju, u kupanju od ožujka do prosinca, u odlasku u brda iznad svog Sumpetra pokraj Omiša u kojem živi, u vožnji djece u školu... Izbornik hrvatske rukometne reprezentacije Željko Babić, unatoč tome što je na Europskom prvenstvu u Poljskoj mnogima postao idol, svoj život nije promijenio, prenosi Vecernji.hr
– Život mi se nakon EP-a nije bitno promijenio, dnevna rutina ostala je ista. Promijenilo se samo to što mi sad na ulici prilazi više ljudi, žele se fotografirati, razgovarati, stisnuti mi ruku – kaže Babić.
Prodavao automobile
Rijetko je tko postao miljenik ljudi u trenutku. To je uspjelo Babiću.
– To je čudo, dogodilo se nešto što nisam planirao, sve je to bilo spontano, možda zbog mojih stavova, zbog rezultata, izjava... Ni danas nisam spreman za takve reakcije ljudi – kaže Babić.
Sve je počelo izjavom nakon utakmice s Poljskom kada se javno zahvalio “svom prijatelju Isusu, Gospi iz Međugorja i velečasnom Zlatku Sudcu”.
– Zašto sam to rekao? Zato što u to vjerujem. Nisam planirao to reći, nisam ni vjerovao da možemo pobijediti Poljsku s 11 pogodaka prednosti. Od igrača sam tražio samo da pobijedimo barem s golom prednosti, jer to bi mi bio signal da imamo momčad za velike stvari – iskren je Babić.
Razgovor je bio planiran za priču o rukometu, o Babićevim idejama, ali u trenutku se otvorio. Suze su mu došle na oči, prisjetio se nekih davnih dana...
– U životu sam imao dosta problema, kao što ih ima svaki čovjek. Jednog dana shvatio sam da bez molitve i vjere svoje unutarnje neprijatelje ne mogu pobijediti. Tada sam počeo posjećivati Međugorje, ondje se osjećam drukčije... Sve do 2002. imao sam problema koje svojim snagama nisam uspio riješiti, ni sam ne znam kako sam otišao kod velečasnog Zlatka Sudca. Tada je počeo moj drugi život, promijenio sam se kao osoba. Nisam ni razmišljao hoću li biti trener, želio sam samo postati bolji čovjek, bolji suprug, otac... Velečasni, odnosno Isus preko njega, puno mi je pomogao. I u trenucima nakon pobjede nad Poljskom osjetio sam nešto u srcu što sam osjetio i te 2002. i normalno da sam izjavio da je to Božje čudo. Spoznaju koju sam dobio kod velečasnog Sudca dobio sam i nakon utakmice s Poljskom, osjetio sam potrebu da svjedočim, da to Isusu kažem pred svima. Velečasni Zlatko Sudac se mnogo puta molio za mene i moju obitelj, on je sveti čovjek, bez obzira na to žele li u Crkvi to reći ili ne. Nadam se da ću ga opet sresti i zahvaliti mu za sve što je napravio za moju obitelj i mene. Nismo se čuli, javio mi se porukom podrške i poslao mi je još jednu osobnu poruku, koja je dio proročanstva i nema potrebe da o tome govorim – kazao je Babić.
Kada je otišao velečasnom Sudcu, bio je pri kraju karijere, rukomet mu nije bio na umu.
– Rukomet me tada nije zanimao, prodavao sam automobile, bio skladištar, nisam za rukomet želio ni čuti. Sukobljavao sam se sa svim mogućim trenerima, bio samproblematičan tip. Velečasni Sudac me samo uzeo, moj život povezao je s Isusom, ne znam zašto me izabrao. Vjerojatno me četrnaest godina pripremao da svjedočim – kazao je Babić.
Bit ćemo dugo u vrhu
Pred njim su kvalifikacije za Olimpijske igre. Babić je, kao i svaki trener, svjestan da ne može karijeru graditi na onome što je bilo.
– Ne može se živjeti u prošlosti, sve pobjede velike su samo do prvog poraza. Svjestan sam da se ne živi od prošlosti. Neke stvari nisam zaslužio, a dobio sam ih. Tako gledam i na kvalifikacije za Olimpijske igre, bit će teško, ali ono što sigurno znam to je da ćemosve napraviti da odemo u Rio.
Može li to hrvatska reprezentacija?
– Ovo je nova reprezentacija, s mladim igračima, novim izbornikom, novim stožerom... Sve je drukčije nego prije. Ono što sigurno imamo to su ljubav i strast, pojedinačna kvaliteta. Vjerujem da sedam-osam godina možemo biti u vrhu svjetskog rukometa. Tako razmišljam od prvog dana kada sam ostavio unosni ugovor u Meškovu, među 10 najboljih u Europi, četiri puta viši od ovog izborničkog. Zanima me samo Hrvatska i nisam želio sjediti na dva stolca – zaključio je Babić.
