Na netom završenom Svjetskom prvenstvu u tekvondou u Bakuu od Hrvatske su bolje bile jedino reprezentacije Južne Koreje, postojbine ovog borilačkog sporta, i borilačke velesile Turske. Dakle, hrvatska tekvondaška reprezentacija u svom je sportu ostvarila isti uspjeh kakav i nogometna reprezentacija na Mundijalu u Kataru. Bila je treća.
A ukupno šest medalja ima još samo Turska, koja ulaže enormna sredstva u ovaj sport, baš kao i četvrtoplasirana Francuska, ali i petoplasirana Velika Britanija.
Biti na vrhu je pusto
Iza Hrvatske su i Iran, poznat kao borilačka nacija, ali i Italija, Španjolska, Brazil, Kina, Meksiko, odreda znatno mnogoljudnije, ali i bogatije zemlje od Hrvatske.
Pa kako je onda Lijepa Naša, mrlja na zemljovidu u odnosu na neke od spomenutih zemalja, s bazom od samo 3,8 milijuna stanovnika, uspjela biti ispred svih njih? I doista, to je ovog časa pitanje svih pitanja.
A odgovor nije ni u Ministarstvu turizma i sporta ni u Hrvatskom olimpijskom odboru ni u sustavu hrvatskog sporta. Odgovor je zapravo u marjanskom “svetištu”. Kao što puk katoličke vjeroispovijesti ima svoja marijanska svetišta, posvećena Blaženoj Djevici Mariji (u Aljmašu, na Trsatu, u Mariji Bistrici, u Sinju...), tako i hrvatski tekvondo ima svoje marjansko “svetište”.
A u ovoj igri riječi ističemo splitski Taekwondo klub Marjan, a odgovor na pitanje o tajni današnje hrvatske uspješnosti mahom se krije u devet dvorana ovog kluba, u 30 stalno zaposlenih, među njihovih tisuću članova, ali ponajprije u trenerskoj pameti i radnoj etici koja je nametnuta od utemeljitelja kluba i preporoditelja hrvatskog tekvondoa Tonija Tomasa.
A da je tome tako, potvrdio nam je svojim razmišljanjem i Dejan Mesarov, zagrebački trener na splitskoj plaći, koji je na ovom SP-u imao dva finala, srebro (Šapina) i zlato (Golubić).
– Ja već pet-šest godina surađujem s Tomasom, kojem dolaze ljudi iz cijelog svijeta, i bilo bi suludo da to znanje ne koristim. A ja sam se trenerski promijenio 180 posto otkako surađujem s Tomasom i Veljkom Laurom. I zato sam im i rekao da ova dva trenerska finala SP-a ne bih postigao da nije bilo njih. S druge strane, imate hrvatske trenere koji svoje borce šalju na pripreme u Srbiju ili u Veliku Britaniju, a Britanci svoje borce šalju u Split.
Ovog časa samo je jedna Britanka u Tomasovu pogonu, a to je dvostruka olimpijska pobjednica Jade Jones, koja želi zaustaviti silaznu putanju karijere. A ona je angažirala hrvatsku pamet u namjeri da postane prva tekvondašica koja je osvojila tri olimpijska zlata. A nakon što je ispala u četvrtfinalu ovog SP-a, legendarna Jade samo je nakratko skoknula do Engleske, ali u ponedjeljak je već bila u Splitu kako bi nastavila raditi s hrvatskim trenerom.
A za njega je to novi izazov, baš kao što je na ovom SP-u bio izazov voditi 16-godišnju Niku Karabatić, klinku za koju je bio uvjeren da je mogla postati najmlađa seniorska prvakinja svijeta. Niki to nije pošlo za rukom, ispala je u četvrtfinalu od osam godina starije kasnije prvakinje Iranke Nahid Kiani, ali je kao supertalent ostala razlogom da se ostvareni Toni Tomas i nadalje bavi trenerskim poslom.
A kao što je sam kazao, možda to već ne bi ni bio da nema svog vjernog Veljka Laure Šiše, kojeg je on trenerski izgradio.
– Šišo i ja cijeli smo život skupa. Nadopunjujemo se. Šišo je bio prvi sportaš kojeg sam trenirao. U jednom trenutku, kada sam se zasitio posla, radeći intenzivno sa sestrama Zaninović, on se više uključio i sad već godinama trenerski surađujemo. Ja sam ponosan što je on došao do te razine da je sjedio Kanaetu pri osvajanju prve muške olimpijske tekvondaške medalje za Hrvatsku, što je lani s Lenom osvojio svjetsko zlato i ove godine ga obranio. Ako razmišljam o ulogama ljudi u svom životu, mogu kazati da nisam siguran da bih ja još bio trener da nije bilo njega. Moja dvorana nema prozora. Ja sam cijeli dan u mraku, dva mjeseca ulazili smo u 7 ujutro i izlazili u 21 sat navečer, da bismo zasjali na SP-u. Biti sam na vrhu je pusto. Gore nema nikoga, živite kao vuk, nitko vas ne razumije i to nije lako.
Ni mnogi u hrvatskom tekvondou za Tomasa razumijevanja nemaju. Štoviše, zavide mu na samoodrživu sustavu koji je stvorio i koji podrazumijeva funkcioniranje sa 70 posto vlastitih sredstava. Nadmašivši odavno nacionalni karakter (nema kluba na svijetu koji na SP-u ima pet medalja), splitski klub potiče na razmišljanje i dodatni trud čelne ljude iz Hrvatskog tekvondo saveza (Nobilo, Primorac i Josipović). A njihova veličina je u tome da Tomasa ne sputavaju, već mu dopuštaju da se razmaše, svjesni da ga se, koordiniranom akcijom s HOO-om, isplatilo zadržati u Hrvatskoj.
Političari, sad se iskažite
Bit će ovih dana pohvala na račun tekvondaša, naročito za svjetske prvake marjanku Lenu Stojković i metalca Marka Golubića, čestitari će dolaziti i iz redova političkog vrha, gradskog i nacionalnog, no ključno pitanje jest što su svi oni spremni učiniti za ovaj sport u punom zamahu. Je li zagrebački gradonačelnik Tomašević spreman pomoći da se Savezu dodijeli zemljište za izgradnju nacionalnog centra? I u kojoj mjeri je to spremna podržati ministrica Nikolina Brnjac, koja se diči pojačanim investicijama u sportske građevine? Ili će sve to biti samo vjetrenjače na koje će donkihotovski jurišati vodstvo HTS-a.
A sportski direktor Petar Josipović ima ideju da se izgradi samoodrživi nacionalni centar koji bi omogućio maksimalne uvjete za treniranje, ali i financiranje životnih troškova desetak sportaša. Jer, ono što je problem današnjeg sustava hrvatskog sporta jest da on ne vidi da sportaš mora plaćati stanarinu i režije, da se mora pojačano hraniti, da ima troškove suplementacije i slično. Ako to nije profesionalan odnos, ljudi će otići svojim putem, posebice kada dotični steknu diplome i izađu na tržište rada. Jer, entuzijazam u borbi s egzistencijom često gubi utakmicu.
