Prigodne majice s veliko otisnutom godinom 2020. bile su unaprijed pripremljene, Luka Modrić i suigrači defilirali su u njima pred razdraganim navijačima na Rujevici koja nije bila tako puna i emotivna još od one noći kad je Rijeka dočekala Olympiacos. I ova večer, kao i sve te godine kad smo igrali velika natjecanja otisnute na majicama naših junaka govorila je dovoljno o sili i ugledu hrvatskog nogometa.
Zlatku Daliću uspjelo je ono što nikome od naših izbornika nije još tamo od 2007. i prvog ciklusa Bilićeva mandata – osvojio je prvo mjesto u kvalifikacijskoj skupini koja, istina, nije bila najteža moguća, ali je nosila sa sobom opasnost pražnjenja nakon velikog trijumfa u Rusiji koja je bila kruna jedne mitske generacije. Da je takav emotivni i rezultatski vrhunac veća opasnost od samih suparnika uvjerili su se Ćiro Blažević nakon bronce 1998. i Slaven Bilić nakon odličnog nastupa na Euru 2008. propustivši sljedeća natjecanja. Ovo je tako postala prva generacija vatrenih koja je riješila prokletstvo „nulte“ godine. U 2020. Hrvatska će predsjedavati Europskom unijom te doći na kontinentalnu nogometnu smotru kao svjetski doprvak. Kao sila.
Daliću je uspjelo još nešto što je teško postići ako iza tebe ne postoji dobro razrađeni sustav kakav je danas hrvatski nogomet. Uspjelo mu je spojiti rezultat s bezbolnim promjenama u sastavu, čak i u početnih jedanaest. U svlačionicu punu prekaljenih i proslavljenih starosjedilaca znalački je uveo nova lica koja barem na terenu ničim nisu pokazali da su bili impresionirani veličinom svojih suigrača. Jučerašnji preokret protiv Slovačke pokrenuli su igrači koje nismo gledali u velikom ruskom maršu na srebro, a koje je srebrni izbornik postepeno uvodio i davao im sve veću šansu kako je vrijeme odmicalo.
Nikola Vlašić još jednom je pokazao zašto predstavlja i sadašnjost i budućnost hrvatske reprezentacije i zašto je pravilno odlučio kad je tribinu na Otoku zamijenio igranjem u moskovskom CSKA. Strijelac drugog pogotka Bruno Petković u životnoj je formi i možda i najveći pobjednik ovih kvalifikacija na početku kojih nam je napadačka perspektiva nakon povlačenja Mandžukića bila prilično maglovita. A Borna Barišić je prodorom i asistencijom Perišiću u atomskoj akciji za treći pogodak i zaključenje priče pokazao koliko ga je oplemenio život s Gerrardom. Dobio je silinu i moć ponavljanja, talent nikad nije bio upitan. Kad toj trojici dodamo Livakovića na vratima te Brekala, Oršića, Perića... možemo samo zaključiti da bez straha možemo gledati prema Euru. S veseljem čekamo ljeto 2020. i još jednu navijačku groznicu kakvu je nacija živjela 2018.
Trijumfom protiv Slovaka i feštom za kraj priče izbrisano je i zadnje sjećanje na onu tešku riječku noć prije dvije godine kad uz šutnju tribina Čačićev sastav nije uspio pobijediti Finsku. No, te smo večeri dobili Dalića. Nakon Rusije, nek' nam je sretan i Euro!
