Mario Kovačević (47) priredio je veliko iznenađenje u prvoj trenerskoj sezoni u SuperSport HNL-u. Iako je tek izborio povratak u najviši rang hrvatskog nogometa, njegov Varaždin nalazi se na šestom mjestu s 27 bodova te igra dopadljiv, napadački nogomet. Kovačeviću ovo nije prvi dodir s HNL-om. Rođen je 1975. godine u Jablanici, općini Bosne i Hercegovine, iz koje je kao devetogodišnjak s obitelji preselio u Sarajevo te je potom prošao mlađe uzrasne kategorije FK Sarajeva.
Rat ga je natjerao na novu selidbu. Godine 1994. stigao je u Varteks. Bio je na posudbi u Podravini Ludbreg, nastupao je za Belišće, a zatim 1998. godine otišao u Slaven Belupo. U najboljim danima koprivničkog prvoligaša igrao je Intertoto kup, a kasnije je nastupao i za Međimurje, slovensku Naftu iz Lendave, Nedelišće i albanski Dinamo, među ostalim.
Trenersku karijeru pokrenuo je s 32 godine. Vodio je mlađe uzraste, kao i seniore Nedelišća, Međimurja, Poleta iz Svetog Martina na Muri, ludbreške Podravine i Mladosti iz Ždralova. Najveći uspjeh ostvario je u drugom mandatu na klupi Varaždina, kada je prošle sezone izborio povratak u HNL.
Kovačević se u intervjuu za Index prisjetio početka igračke karijere i poznanstva s Hasanom Salihamidžićem, ratnog Sarajeva i bježanja od snajperista i granatiranja te treniranja malog nogometa u dvoranama kojima je prijetilo uništenje. Ispričao je anegdotu s ikonom hrvatskog nogometa, objasnio kakav Varaždin želi i otkrio zašto je cijelu karijeru proveo na sjeveru Hrvatske.
U kolovozu ste zaželjeli da Varaždin bude poput Gorice i Lokomotive. No vi ste ispred njih.
Sviđa mi se gard tih koji su nadmetanjem i otvorenom igrom htjeli doći do rezultata. Htio sam također da budemo u tome rangu. Dinamo, Hajduk, Osijek i Rijeka po svemu su ispred, od kvalitete igrača do novca. Znao sam kvalitetu svojih igrača koje sam vodio u Drugoj HNL.
Stalno govorim kako nije lako biti prvak bilo koje lige. SuperSport HNL je ozbiljna liga, a mi smo kroz svoju igru u Drugoj HNL dobili pobjednički mentalitet. Idemo hrabro i odlučno. U prvih pet-šest kola nismo imali nijednog novog igrača, već su oni stigli kasnije.
Bilo me je strah početka prvenstva, ali igrali smo dobro, osim u prvoj utakmici sa Slaven Belupom (0:1). Moramo biti zadovoljni što smo na ovoj poziciji nakon 19 kola.
Koliko ste se približili načinu igre koji ima Lokomotiva?
Ipak mislim da imamo svoj stil, koji se u ovom kraju uvijek gajio. Varaždin je uvijek imao tehnički potkovan, lijep nogomet. Želimo biti hrabri i energetski biti na maksimumu sa željom zabijanja gola više. Puno toga ovisi o protivniku. Nažalost, primili smo gol u svim utakmicama, ali ja sam takav trener. Draže mi je ganjati gol više. Pogledajte naše utakmice protiv najboljih klubova.
Rijeka je bila u krizi, ali dobili smo je na Rujevici. Kao i Lokomotivu u Kranjčevićevoj. S ostalima smo igrali al pari po pitanju šuteva i posjeda. Nismo se samo branili i to sam želio. Nismo željeli igrati u bloku i osvajati bodove samo kroz kontre.
Otišlo nam je sedam-osam igrača. U prvom dijelu sezone koristili smo 30-ak igrača. Odgovarala mi je širina kadra, mogao sam birati ekipu. Doživjeli smo ozljede, a igrači su dolazili i kroz sezonu. Morali smo računati na sve to kako rezultat ne bi patio. Dobro smo balansirali osvajajući bodove i ubacujući nove igrače.
Primjerice, puno su nam značili Ivan Posavec i Mato Stanić, a bili su tu i Demir Peco te Matija Katanec. Imao sam igrače koji su jedni drugima radili konkurenciju. Srećom, ostali su igrači koji su bili najvažniji. Sada se još popunjavamo.
Je li problem što je prijelazni rok u HNL-u počeo 18. siječnja, vama na dan zaostale utakmice, odnosno dva dana prije regularnog nastavka prvenstva?
Da, nama je počeo na dan utakmice. Ne ulazim u to, ali ista je situacija tijekom ljeta, kada prijelazni rok traje usporedno sa sezonom. Trenerima bi bilo lakše kada bi se transferi prije obavili. No moramo se prilagoditi, takva su pravila.
Koliko sudjelujete u transferima? Surađujete li sa sportskim direktorom Nikolom Šafarićem?
Veseli me sportska politika. Sretan sam što imam sportskog direktora jer je moj fokus na terenu. Naravno, razgovaramo oko svakog igrača, obojica moramo potvrditi kako bismo ga doveli. Mene zove puno menadžera pa ja to prenesem sportskom direktoru. Imamo jako dobru suradnju.
Kažete, zovu Vas nogometni menadžeri.
Svi nude igrače, svi imaju "maradone". S te sam strane sretan što imamo sportskog direktora. Želim i hoću pomoći svakome, ali ne možeš nuditi igrača koji ni u trećoj ili četvrtoj ligi nije najbolji. A htio bi igrati u HNL-u... Otvoren sam, kažem ljudima da se moraju pokazati i, ako budu, vidjet ćemo.
Nakon poraza od Dinama (1:3) rekli ste da više ne znate što je prekršaj, a što nije. Koji je najveći problem hrvatskog suđenja?
Nije problem što ja ne znam, nego mi je žao što suce zbunjuju. Igrao sam nogomet, znam što je ili nije intenzitet. Ne bih komentirao suđenje. Poštujem suce. Naravno, ponekad i ja zagalamim na njih kada sam vruć, ali poštujem ih.
Nije im lako, stalno igračima govorim da ih ostave na miru. Mi smo tu da bismo igrali, dalje neka javnost ocijeni. Volio bih da im se olakša kako bi se znalo što je što. A ne da situacije mogu tumačiti kako njima odgovara. Suđenje je velik problem, predstavlja nam poteškoće i u pripremi utakmice. Suci griješe, ali bitno je da nema namjere.
U ekipi imate igrače poput Michelea Šege, Frana Brodića ili Tonija Teklića, koji se nisu nametnuli u svojim klubovima, pa sada preko Varaždina traže novu priliku. Teklić je najveća zvijezda Varaždina. Usred sezone je na Instagramu lajkao objave o svom povratku u Hajduk. Kako ste razgovarali s njim o toj temi?
Oni su, među ostalima, potražili sreću u drugim klubovima. Jasno je da klubovi koji imaju najviše novca biraju igrače. U konačnici, mi smo se vratili u HNL. Govorim igračima kako se moraju boriti za sebe. Netko prije, a netko kasnije sazre. Svojim mladim igračima govorim da moraju biti strpljivi. Međutim, možda netko neće biti. Dobili su priliku u Varaždinu i sada pokazuju da su je zaslužili.
Teklić je svjestan svega, često razgovaramo. Prvi put je u Varaždinu dobro igrao pa se vratio u Hajduk, ali nije ispalo kako su mu obećali. Govorio sam mu da mora biti sretan što je ovdje i on zaista jest takav. U prvoj utakmici protiv Hajduka bio je jedan od najboljih, dok drugu nije igrao. U idućoj će opet dati sve od sebe.
Dobar je dečko. Želi ostati još najmanje pola godine u Varaždinu iako je imao puno ponuda. Najvažniji mu je kontinuitet. Sada se svi pripremaju za njega. Mora biti miran, odlično je preuzeo vodstvo ekipe nakon ozljede kapetana Igora Postonjskog. Želim da igrač poput Teklića što češće ima loptu.
Vratimo se na početak Vaše igračke karijere. Rođeni ste u Jablanici, u Bosni i Hercegovini.
Počeo sam u Jablanici igrati za lokalni klub Turbina. Ondje sam igrao s Hasanom Salihamidžićem, a njegov nam je otac bio trener. Za nas kao devetogodišnjake tada nije bilo tako malih kopački, pa smo trenirali u tenisicama. U Jablanici sam igrao godinu-dvije, nakon čega je otac dobio posao u Sarajevu te smo se preselili.
Salihamidžić? Jablanica je maleno mjesto, naravno da se svi poznajemo. No otkad sam otišao, nismo imali pravi kontakt, dakle više od 30 godina, s time da smo ponekad igrali jedan protiv drugoga u mlađim kategorijama jer je on prešao u Velež.
Čim smo se doselili u Sarajevo, otišao sam na Koševo prijaviti se u klub. Inače sam navijao za FK Sarajevo. Ondje sam devet godina nastupao za sve mlađe kategorije. Godine 1992., kada sam imao 16 godina, potpisao sam profesionalni ugovor. Nažalost, zatekao me rat.
Što pamtite iz devet godina provedenih u FK Sarajevu i kakav se nogomet tada igrao?
Lijepo vrijeme u životu. Sarajevo je predivan grad. Nije mi bilo lako doći među gradsku djecu, ali odlično su me prihvatili. Moja se generacija borila za prvaka Jugoslavije. Uostalom, Sarajevo je dvaput bilo seniorski prvak.
Imali smo dobar omladinski pogon, kao i Željo. Već je tada napravljena odlična selekcija. Pa ja po dvije godine nisam znao za poraz, imali smo pobjednički mentalitet. Stalno sam se borio kako bih postao nogometaš, a generacija je bila jaka.
Boris Živković je napravio najbolju karijeru, bio je čak kapetan Hrvatske. Kvaliteta bosanskohercegovačke lige danas je slabija. Mladi igrači rano odlaze, ali djeca i dalje po ulicama igraju nogomet. Naravno, sve bi bilo bolje da ima više novca.
Profesionalni ugovor potpisali ste 1992. godine. Što je za Vas, kao navijača FK Sarajeva, to značilo?
Ostvarenje životnog sna. No počeo je rat i sve se zablokiralo na tri godine. Sve što je bilo lijepo, odjednom je bilo pakao. Ali, hvala Bogu, mi smo i dalje trenirali. Ni u ratnom Sarajevu nisam propustio nijedan trening.
Radili smo po dvoranama, a 1994. godine igrao sam prijateljsku utakmicu protiv UNPROFOR-a (pobjeda Sarajeva 4:0). Igrali smo u znak primirja, a iznad stadiona Koševo bile su ratne linije. Skupilo se puno ljudi jer su Europska unija i SAD garantirali da neće biti problema. Pucalo se još i nakon toga.
UNPROFOR je stvorio ekipu, no bili smo puno bolji. Naravno, rezultat nije bio bitan. Sarajevo je živjelo unatoč granatama koje su svaki dan padale. Nismo se dali, nisu nam ubili duh. Većinom smo bili bez struje, vode i hrane, ali imali smo zajedništvo. Moralo je kad-tad završiti.
Kako ste se osjećali kao mladi nogometaš čija karijera tek počinje, a rat sve uništava?
Nisam se dao. Trenirao sam i sanjao izlaz iz Sarajeva. Znao sam, kao i svi ostali, da se u Sarajevu ne možemo razvijati. Sanjao sam postati nogometaš. I tako se pojavila prilika da preko Zagreba dođem do Varaždina.
Igrao sam puno malog nogometa, što smo jedino mogli uslijed rata. Skenderija, mala dvorana, bila je najbolje zaštićena i u njoj smo mogli igrati turnire. Meni je bila jako udaljena, tako da sam svakodnevno pješke ili na biciklu, koji bi mi prijatelj posudio, pod grantama do nje išao 11 kilometara.
Da, izgubio sam puno prijatelja. Ne znam na koliko su mjesta snajperisti pucali dok sam išao na trening. Hvala Bogu, bio sam brži. Bilo je situacija u kojima sam trčao, da bi zatim pogodili čovjeka iza mene. Cijeli rat spavali smo u hodniku, a u sobi bismo ujutro pronalazili zalutale metke. Davno je to bilo i, hvala Bogu, prošlo je.
Mlade generacije ne znaju o tome, ni ja ne volim o tome puno pričati. No to mi je izgradilo karakter, preživjeli smo. Ne da sam se pomirio s time da neću biti nogometaš, već da možda neću preživjeti. Zato danas na sve gledam pozitivno.
Trenirali smo i po drugim dvoranama, koje bi nerijetko bile granatirane. Prekidali smo treninge skrivajući se zbog granatiranja. Bilo je ili-ili, ali trenirali smo. Bojao sam se kada sam došao u Hrvatsku i vratio se velikom nogometu. Svaka godina života nakon rata za mene je veselje jer znam kako su neki moj prijatelji završili.
Varaždin me posudio Podravini Ludbreg. Tada sam prvi put nakon tri godine igrao veliki nogomet. Pomislio sam da je to kraj karijere jer ništa nisam mogao napraviti na terenu. Srećom, održavao se ljetni malonogometni turnir u Ludbregu, na kojem sam bio najbolji igrač.
Čudno su me potom gledali na velikom terenu. Nisam znao gdje bih trčao, a trebao sam biti pojačanje iz Sarajeva. Međutim, kako su vidjeli da dobro igram mali nogomet, odlučili su me istrpjeti. U siječnju 1995. išao sam na pripreme s Varaždinom nakon što me klub skautirao, a Branko Ivanković gledao. Dolazak u prvoligaša bio je novo ostvarenje sna.
Kako ste završili u Hrvatskoj?
Imao sam tetku u Zagrebu. Postojala je i kombinacija za odlazak u Sturm Graz kod Ivice Osima, koji je pomagao svima iz BiH, kao i ostali. U Varaždinu sam slučajno završio jer je čovjek iz Sarajeva znao direktora u Varaždinu.
No Varaždin je tada tražio napadača, a ja sam bio vezni igrač. Stoga su me dali drugoligašu Podravini, gdje sam se morao dokazati. Po povratku iz Podravine u Varaždin dobio sam poziv Osima u manju austrijsku ligu. Nisam htio otići jer sam se tu priviknuo.
Karijera bi mi sigurno bila bolja da nije bilo rata. Zbog malog nogometa su mi treneri govorili da mi je glava stalno usmjerena prema dolje, k tome sam igrao slab udarac jer nisam radio stvari koje bih trenirao u velikom nogometu.
U Varaždinu je devedesetih godina bio procvat nogometa. Imao sam sreću što sam došao ovamo iako nisam tu igrao najbolje u karijeri. Grad je živio za nogomet, a pokojni Anđelko Herjavec bio je ispred svojeg vremena. Omladinska škola je sigurno bila najbolja u Hrvatskoj. No smrt Herjavca je sve usporila.
U Slaven Belupu ste bili od 1998. do 2003. godine. U tom periodu ističu se utakmice Intertoto kupa. U trećem kolu 2001. izgubili ste od Aston Ville (2:1, 0:2), a u polufinalu 2002. od Stuttgarta (1:2, 0:1).
U Slaven Belupu sam igrao najbolji nogomet. Došao sam u vrijeme krize, kada se jedva ostalo u prvoj ligi. Doveo me trener Luka Bonačić, koji me poznavao iz Varaždina. Vjerovao mi je, bio sam standardan i izborili smo ostanak.
Vežu me jako lijepe uspomene. Bonačića je naslijedio pokojni Mladen Frančić, koji nas je izveo u Intertoto kup, koji smo igrali idućih godina. Ta odlična, karakterna ekipa proputovala je pola Europe. Imali smo Marija Dodika, Renata Jurčeca, Miljenka Kovačića, Gorana Geršaka, golmana Ivicu Solomuna, Peru i Stipu Bošnjaka, Pavu Crnca, Damira Mužeka, Roya Ferenčinu, Hasana Kacića...
Spomenuli ste puno, što se kaže, ikona HNL-a. Sjetite se jedne anegdote iz vremena u Slaven Belupu.
Meni je moj Bosanac, Sarajlija Marijo Dodik uvijek bio poseban. Bio je omiljen u svlačionici, znao se šaliti, a ja sam shvaćao njegov humor. Također, bio je vrhunski igrač. Bilo je smiješno kada je Bonačić, kao glavni trener, ušao u svlačionicu i pošteno kaznio Dodika.
Marijo je pitao: "Zašto, šefe? Što sam kriv?" Pomoćni trener vidio ga je u izlasku. "Nisam, bolan, majke mi", rekao mu je Marijo, ali nije s Bonačićem bilo priče. I sad, dođe Dodik pomoćnom treneru i tvrdi da nije bio u izlasku.
A pomoćnik mu odgovori: "Ma šuti, morao sam nekoga reći. Da nisam za tebe rekao, mene bi kaznio, a ti imaš velik ugovor." Bonačić je stvarno bio strog. I kada nije bilo problema, stvorio bi napetu situaciju. Jadni Dodik je kažnjen premda nije bio kriv. U idućoj utakmici je zabio, pa mu je kazna oproštena.
Danas ste Vi trener. Primjenjujete li sličnu taktiku kao Bonačić tada?
Drugačije je danas biti trener. Znam i ja nekad napraviti frku. Igračima nije lako, znam kako je u teškoj situaciji pa netko dodatno galami. Tako me ubiješ, još je teže. Ja prvi, kada je situacija loša, kažem dečkima kako moraju podići glave i da će biti bolje.
Ali, kada smo dobri, onda se dečki opuste. Naravno, moramo se zezati na treningu, ali mora biti jasno kada se i što radi. Nisam trener koji će "ubiti" igrače kada ide loše.
U Međimurju ste bili od 2003. do 2007 godine. Što pamtite iz tog razdoblja?
Došao sam iz Slaven Belupa kao organiziranog kluba. Međimurje je tek bilo osnovano, uvjeti su bili teški, ali smo nakon dviju kvalifikacija ušli u prvu ligu. Borili smo se za ostanak tijekom dvije godine u prvoj ligi, dok smo jednom bili u sredini tablice. Nikad s Međimurjem nisam ispao iz lige. Ekipa je bila dobra, klapa, i imali smo dosta brazilskih igrača.
Volio sam igrati s Tomislavom Dujmovićem, koji je kasnije otišao u Rusiju i igrao za hrvatsku reprezentaciju. Tada sam polako završavao karijeru te sam već započeo trenersku. Predsjednik Međimurja Marijan Uršanić davao je sve od sebe kako bismo imali klub. No nikako nije mogao zaživjeti. Kasnije sam bio i trener, a klub je sada opet u trećem rangu.
Igrali ste također za Nedelišće i Naftu iz Lendave. Cijelu igračku karijeru proveli ste na sjeveru Hrvatske. Zašto?
Ne znam jesam li jedini igrač koji je nastupao za sva četiri prvoligaška sa sjevera. Valjda mi je lijepo ovdje, u Čakovcu, Koprivnici, Varaždinu... Imao sam sreću što sam došao u Varaždin, prekrasan grad u kojem su me ljudi prihvatili. Na kraju krajeva, tu sam se oženio i dobio dvije kćeri. Želja mi je ovdje ostati do kraja života.
Moram priznati, imao sam malo ponuda za odlazak van. Bio sam prosječan, odgovoran prvoligaški igrač pokraj kojeg se drugi nisu naigrali. Svojom kvalitetom došao sam do vrha. K tome sam se ovdje oženio. Naravno, bilo bi lijepo da sam negdje zaradio, ali dobro...
Trenersku karijeru započeo sam s 32 godine, već sam tada mislio prestati igrati nogomet. Radio sam s limačima i to me iscrpilo. Mnogi misle da je lako biti trener, ali nije bilo jednostavno nakon rada s djecom doći i na svoj trening. Međutim, nekako sam vukao oboje.
Također, bio sam trener-igrač u Nedelišću, a zatim postao pomoćnik u Međimurju. U sezoni 2008./2009. postao sam glavni trener jer je dotadašnji smijenjen. Bila je teška situacija, ali krenuo sam s tri pobjede u nizu. "Dobro to Mariju ide, mogli bismo mu dati ugovor", rekli su. I te smo sezone ušli u prvu ligu, čime sam počeo stvarati ime.
Trenirao sam kasnije i mlađe kategorije Varaždina, pa i bio pomoćnik 2011. godine, dok je Varaždin 2012. uslijed teške situacije izbačen iz lige. Nas par entuzijasta ostalo je raditi s mlađim kategorijama, ali da bih mogao prehraniti obitelj, istovremeno sam trenirao seniorski klub.
Novu ponudu Međimurja dobio sam 2014., kada smo osvojili treću ligu. Ukupno sam triput s Međimurjem bio prvak, a osvojio sam naslov sa svim ekipama koje sam trenirao. No najveći uspjeh u trenerskoj karijeri mi je prošlosezonski ulaz s Varaždinom iz Druge HNL u Prvu.
Ciljevi Varaždina do kraja sezone?
Idemo utakmicu po utakmicu. Želja nam je podići igru te bismo bili zadovoljni da se zadržimo u sredini tablice, ispričao je za Index.hr.
