Nikola Kalinić (30) doživio je sudbinu brojnih velikana povijesti kad je “deportiran” iz Rusije. Dogodilo mu se to nakon samo tjedan dana boravka na Svjetskom prvenstvu, a od napadača hrvatske reprezentacije na ruskom je tlu kraće ostala samo navijačica koja je došla na granicu s osobnom iskaznicom, misleći da je ona dovoljna za ulazak u Rusku Federaciju.
Razlika je i u tome što Kalinića nisu deportirali Rusi već Hrvati, odnosno izbornik Zlatko Dalić koji nije imao drugog izbora nakon što je nogometaš Milana na poziv da uđe u igru protiv Nigerije ponovio već drugi put u kratkom razdoblju da ga bole leđa i da ne može igrati.
Principijelni Dalić, koji je nakon furioznog starta Hrvatske na SP-u na dobrom putu da premaši nekadašnju popularnost Slavena Bilića i u tom se pogledu približi nedodirljivom Ćiri, nije trošio previše riječi na slučaj, ali zato se na Kalinića srušila opća osuda javnosti, teško se zapravo i sjetiti kad je posljednji put neki igrač tako bačen u blato.
Pa čak je i 1998. bilo zadrške prema sličnom potezu Ćire Blaževića koji je potjerao s priprema Igora Cvitanovića zato što je odbio trčati krugove na pripremama. Kalinić je ispao “bad guy” hrvatskog nogometa, gotovo crnokronikaški slučaj, netko koga suigrači zapravo mrze i stoga mu treba zauvijek zabraniti pristup reprezentaciji. Vjerojatno će tako i biti, iako je Kalinić naštetio samo sebi.
Mamić nudio deset milijuna
Oni koji ga najbolje poznaju i dugo prate kažu da Kalinić ništa do sada, pa ni to u Rusiji, nije napravio iz neke zlobe ili pokvarenosti. Kako se kod nas najlakše pamte grijesi, a najteže zasluge, mnogi su se odmah sjetili kako je u vrijeme dok je bio igrač Hajduka bacio kapetansku traku kad ga je trener Robert Jarni povukao s terena već u 20. minuti zato što je vratar Vladimir Balić dobio crveni karton pa je jedan igrač morao van.
– To je bilo više iz rezignacije, bio je utučen što izlazi, nije to napravio iz mržnje – kaže nam navijač Hajduka koji se sjeća tog detalja. Nikola je rođen i odrastao u Solinu u braku Joze i Nede Kalinić, daleko od nekakvog bogatstva. Za deseti rođendan kupili su mu ruksak Milana za koji je u to vrijeme igrao Zvone Boban, a otac bi ga gotovo svaki dan već u šest ujutro vozio u Split na treninge.
Kako okolina utječe na razvoj, tako ni Kalinić nije mogao izbjeći neke stereotipe vezane uza Solin i Solinjane koji su u Splitu “opjevani” kroz šale da ćete ih i u rodilištu prepoznati po zatamnjenim staklima i da je jednom rođen Solinjanin “otprije poznat policiji”. Za Kalinićev se talent rasnog strijelca znalo još u vrijeme dok je igrao u kadetima, no unatoč tome morao se boriti za status. Vrativši se u Hajduk s posudbi u Puli i Šibeniku, jednom je prilikom izjavio:
– Ovdje se prema meni ponašaju kao da sam došao tko zna odakle, a zaboravljaju da sam Hajdukovo dijete kojem je ovaj klub oduvijek bio na prvom mjestu.
U onoj famoznoj utakmici kad je Hajduk u finalu Kupa ulovio zaostatak 0:3 protiv Dinama i izgubio na jedanaesterce, Kalinić je zabio dva gola, a Zdravko Mamić Hajduku je poslao poruku: “Dat ću vam deset milijuna za Kalinića da s njim i Mandžukićem složim najjači napadački dvojac u Europi”.
Odbijen je, a njih dvojica nikad nisu postali tandem, ni u reprezentaciji. Mandžo je kao majstor za golove u velikim utakmicama (dvaput zabio u finalu LP-a, nap. a.) uvijek bio ispred, a frustracija se godinama zbog toga skupljala, jer i Kalinićevi su golovi često bili itekako važni.
Dosta mi je već 5 do 10 minuta
U ljeto 2009. postao je najveći transfer u povijesti Hajduka i taj primat držao je sve do 2017. i prodaje Nikole Vlašića u Everton. Kalinić je u Blackburnu došao u ruke znamenitog Sama Allardycea. I ondje mu se dogodio slučaj zbog kojeg je izvisio u svlačionici iako bi ga se i moglo razumjeti.
Naime, običaj je engleskih momčadi da pripreme po španjolskim resortima iskoriste i za barem jedan team-building koji se obično pretvori u nekontroliranu pijanku nakon koje klubovi plaćaju štetu, a tabloidi pikanterijama hrane dušu. Kalinić je odbio sudjelovati rekavši da mu ne paše alkohol, što je Englezima gotovo smrtna uvreda pa su ga optužili da je “partibrejker”! Nije bio lukav poput Slavena Bilića koji bi u takvim prilikama u jednom trenutku počeo prolijevati piće u vazu jer je Engleze u tome nemoguće pratiti.
U Blackburnu nije uspio, izvisio je nakon što je otišao Allardyce, ali nije ni “balabanovski” skrahirao. Otišao je u tada jaku ukrajinsku ligu i ondje je počeo njegov brzi uspon jer je s Dniprom došao do finala Europske lige u kojem je zabio gol Sevilli. Bila je to ulaznica za povratak u neku elitnu europsku ligu. Skrasio se u Fiorentini u kojoj je igrao i zabijao, ali ubrzo se i ondje osjetio – neželjenim.
– Bio je veliki pritisak da me se proda, osjećao sam se kao da me guraju u Kinu. Ne klub, nego novinari i uopće javnost. Trenutačno mi je samo bitno da me se prestane gurati iz Fiorentine, što se radi stalno – rekao je u jednom intervjuu u siječnju 2017. Jednako se već tada žalio i na status u nacionalnoj vrsti, izbornik je tada još bio Ante Čačić.
– Nadam se da ću kad-tad dobiti priliku u reprezentaciji, u kojoj sam od 2007. godine. Ni od jednog izbornika nisam doživio da kaže kako mi vjeruje i da mi pruži pravu šansu da igram. Koliko god sam u nacionalnoj vrsti, uvijek sam tu, a nisam tu. Bit ću iskren do kraja... Mislim da ni sada neću dobiti priliku, ali nadu da napokon jednom zaigram za Hrvatsku kako treba, nitko mi ne može uzeti. Uvijek dosad bio sam igrač za klupu, koji bi povremeno ulazio, mislim da u deset godina nemam više od 4-5 startova u prvih 11 u službenim utakmicama. Sve ostalo bilo je po pet-deset minuta, pola sata...”.
Dakle, rekao je to nakon što je već odigrao neke utakmice vrhunski u kockastom dresu i zabio itekako vrijedne golove. Primjerice, Hrvatska je na Euru 2016. pobijedila Španjolsku s 2:1 u režiji Kalinića (pogodak i asistencija za preokret), a već u utakmici s Portugalom Čačić ga je kiselio na klupi do 88. minute. Poslije toga zabio je još Ukrajini i Grčkoj u Zagrebu u kvalifikacijama za SP. No, osjećao je i dalje da mu se ne vjeruje koliko zaslužuje, osjetio je to i nakon što se dogodila promjena izbornika te je Čačića zamijenio Dalić koji je počeo davati veći prostor Andreju Kramariću.
U danima u kojima je pribijen na stup srama kao izdajica kroz kuloare se provukla priča da je Kalinić i prije objavljivanja popisa otvoreno rekao izborniku: “Šefe, ako samo opet treći napadač, nemojte me molim vas ni zvati. Nema problema, neću prozivati zato što me nema.”
Kažu i da je dobio obećanje, no vjerojatno su dobila još i šestorica drugih koji nisu u prvih 11 pa nisu rekli da ih bole leđa. Kalinić je, uvrijeđen što je opet samo pričuva, zaigrao svoj ruski rulet s izbornikom i – izgubio. Vjerojatno nije očekivao da će izazvati takvu reakciju Zlatka Dalića, a kao što se pojavila priča da su mu samo dvojica igrača odgovorila na poruku “sretno”, tako se pročulo i da su se Modrić i Ćorluka založili da ipak ostane, ali da je izbornik ostao principijelan. I tu se Daliću nema što zamjeriti.
Je li za zamjeriti napadaču željnom igara i golova što je tašt i što se ljuti na trenera kad ne igra? Da, ako zamišljamo rasnog strijelca kao “milo dijete” koje će uglavnom kao prosječni rukometni reprezentativac ponavljati “ma nije bitno tko igra i zabija, bitno je da pobjeđujemo”.
Pravi strijelci u pravilu nisu takvi, nije bio ni Šuker, naša jedina Zlatna kopačka u povijesti. Je li Kalinić trebao pametnije reagirati kad mu je Dalić protiv Nigerije rekao da uđe u igru? Apsolutno. Ako ništa drugo, propustio je gledati iz prvog reda jedan od najvećih trijumfa u povijesti naše reprezentacije, što bi mnogi platili suhim zlatom. Ali, to onda ne bi bio Kalinić.
Niti bi šira javnost znala za njegovu višegodišnju frustraciju što je vječno u drugom planu.
Bi li bila izdaja i da se s Dalićem dogovorio da ga nema na popisu? Možda, ali ni približna onoj španjolskog trenera Lopeteguija koji je dva dana prije SP-a reprezentaciji rekao – adios! Zato što ga je nazvao Real.
