Hrvoje i Suba ostali su na terenu i nakon završetka treninga. Svi su već otišli osim njih dvojice prijatelja i suigrača, dvojice klinaca koji su neopisivo voljeli nogomet. Morali su započeti nešto što će 20-ak godina poslije obilježiti hrvatski, ali i svjetski nogomet.
Hrvoje je uzeo loptu i rekao Subi: “Nećeš obraniti nijedan penal i pucat ću ti uvik u istu stranu”. I u istu mu je stranu zabio 20 penala zaredom. Suba se naljutio, ali već je tada, kao mali, shvatio da će mu biti teško obraniti penal i kad odraste ako ne izađe korak naprijed... I upalilo je, Hrvatska je u četvrtfinalu.
Priču o zadarskim nogometašima za trenutak je zamijenila tišina. Oči Svetka Ćustića, oca prije deset godina tragično preminuloga zadarskog nogometaša, ispunile su suze. Glas je zadrhtao.
– Meni i supruzi nogomet je uzeo ono što čovjek najviše voli. Naše dijete. Ali Hrvoje je najviše volio nogomet i odustati od nogometa za mene bilo bi odustati od onoga što je Hrvoje najviše volio. I ja, kao i njegov prijatelj Danijel Subašić, vjerujem u Boga i znam da ćemo se gore sresti i doznati zašto je tako moralo biti. I ja baš, kao i Suba, prije i poslije utakmice pogledam u nebo, prema Hrvoju... I znam da Hrvoje bdije nad igračima i da je s njima. Vjerujem da bi, da se to nije dogodilo, bio još jedan Zadranin u reprezentaciji, možda i na ovom SP-u. Možda bi on kao ljevak bio rješenje za našu lijevu stranu. On je bio prethodnica i Danijelu Subašiću i Luki Modriću i Šimi Vrsaljku u reprezentaciji u mladim uzrastima... Oni znaju kako je Hrvoje živio nogomet do tog kobnog dana...
Svetko Ćustić je opet zadrhtao.
Hrvoje Ćustić rođen je 21. listopada 1983. U NK Zadar počeo je trenirati 1992. tijekom rata kod Miodraga Paunovića, ali i Tome Bašića koji je baš Ćustića, Modrića i Subašića isticao kao velike zadarske nogometne nade. Hrvoje Ćustić bio je član svih hrvatskih mladih reprezentacija od 15. pa do 21. godine. U omladinskom uzrastu igrao je u splitskom Hajduku, a u seniorima, osim u Zadru, i u Zagrebu. Tragično je preminuo u 25. godini 3. travnja 2008.
Tišina na Stanovima
Za zadarsku i hrvatsku sportsku tragediju iz travnja 2008. doznali su na SP-u nakon što je junak hrvatskog prolaza u četvrtfinale nakon tri obranjena penala Dancima skinuo dres. Opet je Suba pogledao u nebo imajući ispod dresa majicu s likom svojeg prijatelja i suigrača iz zadarskih nogometnih dana – Hrvoja Ćustića. Igrača kojemu je život i nogometne snove prekinula tragedija na nogometnom terenu.
Dan nakon velike pobjede i obrana jedanaesteraca Subu su strani novinari pitali za Hrvoja Ćustića. Danijelova šutnja bila je glasna. Samo Zadrani i Vinkovčani koji su bili tog kobnog dana na zadarskim Stanovima prepoznali su tu tišinu. Tišinu kakva je još bila samo nakon Hrvojeva stradavanja na utakmici Zadra i Cibalije prije deset godina.
Danijel Subašić, tada golman Zadra, ispucao je loptu za koju se pokušao izboriti Hrvoje Ćustić. Hrvoje je udario glavom o zid. Svi igrači Zadra, Cibalije, navijači... zanijemili su. Tišinu je prekinuo krik i poziv Hitnoj. Hrvoje je preminuo nakon tri dana.
Betonski zid smrti na kojem je Hrvoje stradao igrajući nogomet potom je uklonjen. Naravno, kasno, i na savjest nogometnim dužnosnicima, i zadarskim i hrvatskim, a koji su dopustili igru na takvom stadionu ne brinući se za odgovornost igrača. Pravu odgovornost, onu kaznenu, za smrt mladog čovjeka i nogometaša snosio nije nitko. Ostali su samo tuga i bol.
– Četiri godine nakon Hrvojeve smrti nisam živio. Ja sam tada samo umirao i htio umrijeti. Jedan dan u autu mi je pozlilo. Znao sam da imam infarkt. Izašao sam iz auta i srušio se.
Svetko Ćustić je preživio. Ugradili su mu stent. Kaže da se tada odlučio vratiti nogometu koji je bio i njegov život još 80-ih godina kad je i sam igrao za NK Zadar. Pomislio je da bi odustajanje od života s nogometom bilo odustajanje od onoga što je i njegov sin volio još od tih ratnih 90-ih kad je predvodio generaciju malih Zadrana, koji upravo obilježavaju hrvatsku reprezentativnu sadašnjost.
– Bio je rat, ali nogomet je djeci bio sve. Hrvoje je bio stariji godinu ili dvije od Danijela Subašića i Luke Modrića, bio im je zapravo i prijatelj i kao stariji uzor. Mi stariji bili smo uz njih uz sve naše obveze na bojištu i u samom svakodnevno granatiranom Zadru. Vidjeti Hrvoja, Subu, Luku, onako male kako izlaze na teren u pauzi granatiranja, izazivalo je strah, ali i ponos. Zapravo i prkos. A oni su igrali, postajali su prijatelji. Svi smo mi u Zadru dijelili istu sudbinu. I moja obitelj koju su četnici protjerali, zapalili nam kuću i ubili tetu u Murvici, i Luka Modrić koji je uz njihovu tragediju isto kao i Hrvoje morao u progonstvo iz Modrića, ali i Suba i otac mu Jovo koji se brinuo za svoju obitelj.
Svetko Ćustić obrušio se na pisanja iz Beograda na račun Subašića.
– To nije pisanje protiv Hrvatske, nego protiv Sube jer je to način da sakriju svoju tugu zbog hrvatskog uspjeha i neuspjeha njihove reprezentacije. Možda zamjeraju Jovi što je ostao i Subi što se osjeća i što jest Hrvat. Slušajte, ja sam bio tenkist, a kad sam otišao u drugu postrojbu, zamijenio me moj prijatelj tenkist kojem je otac bio Srbin i ništa manje uspješno nije branio svoju domovinu i svoj dom koji su mu htjeli uzeti oni koji su mrzili Hrvatsku. Toliko o tome, o politici kojoj nema mjesta u nogometu i koja neće uspjeti zaprljati priču o Danijelu Subašiću, o jednom od najboljih svjetskih vratara, ali i o vrhunskom čovjeku.
Ćustići su u ratu bili u progonstvu u Zadru u stanu tik uz hotel Iž u kojem je tijekom progonstva živio Luka Modrić. Samo nekoliko ulica dalje uz stadion Stanovi kuća je obitelji Subašić. Kuća je u Molatskoj ulici koja se križa s Ulicom Hrvoja Ćustića.
Svetko Ćustić zahvalan je na trenucima koje Suba posvećuje Hrvoju prije i poslije svake utakmice, no igrača kojem je okrutna sudbina uskratila i šansu da bude dio možda i najjače hrvatske reprezentacije dosad sjete se i ostale zadarske zvijezde.
Subašić, Modrić, Vrsaljko i Livaković u Rusiji su, no uz priču o tragično prekinutom životnom i nogometnom putu vezani su još neki zadarski igrači, napose reprezentativac koji je upravo potpisao za Anderlecht – Ivan Santini.
Njegov otac, pokojni zadarski pjevač Romeo Santini, autor je pjesme “Dvanaesti anđeo” o Hrvoju Ćustiću.
– Ivan mi je rekao da je njegov otac uglazbio i otpjevao mu preko, mislim, telefona tu pjesmu, ali je potom iznenada umro. Nakon toga pjesmu su otpjevali zadarski pjevači – kaže Svetko Ćustić i žali što Ivan Santini, ali i još jedan zadarski napadač, Stipe Perica, nisu mogli u Rusiju.
Teške su to emocije
Spominje Ćustić i Tomasova, vraća se na Dadu Pršu, ali i Sašu Bjelanovića. Pa i Skoblar je Zadranin.
– Zadru je mjesto na vrhu hrvatskog nogometa. Nije tamo jer je oduvijek, pa i donedavno, bio samo poligon za privatne interese pojedinaca. Zato, i zbog toga da nikad više nitko ne strada na nogometnom terenu, prihvatio sam vodeće mjesto u klubu kada nitko nije i dok smo bili u trećoj ligi. Ušli smo u drugu ligu, a svi danas i donedavno aktivni igrači stavili su se na raspolaganje za pomoć. Možda na kraju i zaigraju za Zadar – rekao nam je Svetko Ćustić.
On će put Moskve krenuti sa sinom Domagojem. Hrvojev brat Domagoj prijatelj je Danijela Subašića godinama, a tu su i njihove izabranice koje bi također mogle put Moskve. Ulaznice je, pogađate, sredio Suba.
– To kako mi doživljavamo to što se Suba uvijek sjeti našeg Hrvoja neopisivo je. On je sada član naše obitelji i uvijek će to biti. Nije, vjerujte, ni lako vidjeti to, pogotovo mojoj supruzi koja cijelu utakmicu proplače. Emocije su teške, ali lakše je kad i njegovi prijatelji sjećanjem na njega potvrđuju ono što mi znamo, a to je da je Hrvoje bio odličan mladi čovjek i da neće biti zaboravljen.
