"Život leti kapetane, mladost biži, a na srcu friži...", tužna je pjesma koja nas podsjeća da nema velikog, najvećeg, košarkaškog Mozarta Dražena Petrovića. Prošlo je već 25 godina kako je Dražen napustio ovaj svijet tog kobnog 7. lipnja 1993. tamo na autocesti kod Denkendorfa u Njemačkoj.
U automobilu je bio s još dvije žene – djevojkom Klarom Szalanty, bivšom košarkašicom i modelom koja je i upravljala golfom te Hilal Edebal, u to vrijeme talentiranom 23-godišnjom košarkašicom koja je u toj prometnoj nesreći izgubila pamćenje.
Njih dvije došle su po Dražena u zračnu luku u Frankfurtu nakon što je s ostatkom reprezentacije doputovao iz Poljske, s kvalifikacija za Europsko prvenstvo. Oni su za Zagreb nastavili avionom, on je sjeo u automobil... Oko 17.30 toga dana, golf se punom brzinom zabio u kamion u cisternu, a Dražen, koji je sjedio na suvozačkom mjestu, na mjestu je poginuo. Ostale dvije djevojke preživjele su nesreću. Hilal sa spomenutom amnezijom, a Klara s tek lakšim ozljedama i ogrebotinama. Policijski očevid utvrdio je da je Klara Szalanty vozila prebrzo.
Karijeru je Dražen počeo s 15 godina u Šibenci iz koje je 1984. prešao u Cibonu. S vukovima je osvojio dva naslova europskog prvaka, Kup pobjednika kupova, jedan naslov jugoslavenskog prvaka te tri kupa bivše države. Uslijedio je odlazak u madridski Real 1988. s kojim je uzeo španjolski Kup i europski Kup pobjednika kupova. No, njegova sudbina bila je najjača košarkaška liga svijeta, gdje je došao 1989. iako je još 1986. bio biran kao 60. izbor drafta od Portland Trailblazersa, s kojima je izborio i finale NBA lige. Nakon toga otišao je u New Jersey, gdje je u sezoni 1992./93. izabran u treću najbolju momčad NBA lige. A onda je njegov život stao. A s njim i hrvatska košarka...
A o Draženu je u našoj emisiji govorio njegov stariji brat Aleksandar Petrović. – Siguran sam da bi završio igračku karijeru u onom trenutku kada bi osjetio da mu moć pada, da ne može biti na razini prethodne sezone. Kategorički bih isključio mogućnost da bude trener jer to ne bi bio nikada. Sve ostalo bile bi opcije, ali na nekoj poziciji na kojoj ne bi bio pod velikim stresom. Uostalom, treba reći da je njegova ljubav prema Šibeniku bila enormna i da bi možda djelovao lokalno, u klubu kao što je Šibenik. Jer, u Šibeniku je imao jako velik broj prijatelja i za grad je bio strašno vezan. Nije mogao dočekati da mu sezona završi i da započne radni odmor, odnosno pripreme za sljedeću sezone koje bi započeo na trim-stazi u Solarisu.
U proljeće te 1993. Dražen se razočarao u NBA pa je počeo razmišljati o povratku u Europu. – On je bio frustriran jer ga te godine nisu izabrali za All-Star utakmicu, a njemu je trebao jedan takav dokaz da je uspio u tom svijetu. Iako je bio na pragu prvog velikog ugovora, on je počeo otvarati vrata Europe, a javio se Stojko Vranković uime njegova Panathinaikosa i želje da jednom i klupski igraju zajedno. Neposredno pred početak tog kvalifikacijskog turnira u Wroclawu dogodio se izvjesni obrat jer je Dražen izabran u treću petorku lige. Na njegovoj poziciji ispred njega su bili samo Jordan u prvoj i Reggie Miller u drugoj petorci pa se situacija malo smirila. Kada su sve te njegove privatne stvari dospjele u ruke obitelji, ja sam u njegovu novčaniku našao papirić s imenima četiri kluba, a to su bili New Jersey, New York, Houston i Panathinaikos.
Zapanjujuće je i to što je sve mama Petrović učinila da Draženova ostavština bude što bogatija. – Možda neke iritira mamino kontinuirano pojavljivanje u medijima, no da nije bilo nje i njene bitke s vjetrenjačama, nikad ne bi bilo Draženova muzeja. Desetak godina poslije, Muzej opravdava svoje postojanje. Recimo, kako Zagreb postaje sve traženija turistička destinacija, gotovo da i ne postoji nijedan stariji Španjolac koji dođe u Zagreb, a da ne posjeti taj muzej.
