Često se zna dogoditi da se za kvalitetne sveučilišne profesore izvan akademske zajednice ne čuje dovoljno dok se, na ovaj ili onaj način, ne vežu za neku javno poznatu osobu. Takav je slučaj i s izv. prof. dr. sc. Vlatkom Vučetićem, voditeljem sportsko dijagnostičkog centra Kineziološkog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu.

Tek kada se pročulo da je profesor Vučetić osobni trener Luke Modrića, najvećeg nogometaša kojeg smo ikad imali, tek onda je ovaj doktor znanosti dobio publicitet kojeg zaslužuje.

A kako se dođe do toga da postanete osobni trener sportaša kojem se u svijetu nogometa mnogi dive i koji u svojoj 40. godini ostavlja dojam znatno mlađeg igrača pokušala je to saznati Večernjakova ekipa u razgovoru s ovim zaposlenikom naše najuglednijeg sportskog fakulteta.

A krenuli smo od njegova djetinjstva i bavljenja plivanjem i atletikom. Koliko je u tome bio uspješan i s kakvim ambicijama se tim bazičnim sportovima bavio?

- Mi smo u obitelji svi bili sportaši. Najstarija sestra Elizabeta bila je jugoslavenska rekorderka u plivanju a druga sestra Anamarija se bavila stolnim tenisom. Naš otac, premda FER-ovac, jako je držao do sporta a mama je radila kao sudac u plivanju ai kao volonter u poslovanju plivačkog i atletskog kluba Mladost. Otac je stalno govorio da nas ulica neće odgajati i da možemo birati hoće li to biti glazba, sport ili strani jezici. Tako sam ja krenuo s plivanjem u kojem samo ostao četiri-pet godina pa sam bio treći među pionirima na 1500 metara slobodno. U atletici sam čak bio i prvak i do danas sam vrlo solidan na ljestvicama na 5.000 i 10.000 metara te na 3.000 sa zaprekama u kojima sam se spremao i za Prvenstvo Europe. Za hrvatske pojmove bio sam jako dobar no nisam genetski bio građen za atletičara nego više za triatlonca no taj sport u to doba nije bio toliko razvijen. Bitno je od malih nogu promatrati djecu, analizirati njihove sklonosti i talente i pustiti da se razvijaju. S mojom kćerkom Vitom radim treninge od rođenja, kroz igru, razvijamo koordinaciju recimo s preskakanjem jastuka te joj napravim koncept poligona u dnevnom boravku. A razvijamo i tehniku bazičnih kretanja, kao što su trčanja i skakanja, a u kojem sportu će se realizirati to ćemo vidjeti. Trenutačno uživa u rukometu.

Zanimljivo, Kineziološki fakultet nije bio njegov izbor.

- Studirao sam naftno inženjerstvo jer me strašno zanimala tehnologija a za to vrijeme sam i dva puta dnevno trenirao. U jednom trenutku sam puknuo, otišao sam u vojsku i dobro razmislio što hoću. Po povratku iz vojske, otišao sam izravno na prijemni na KIF.

A tamo mu je prilično dobro krenulo.

- Bio sam više puta najbolji student godine i znanstveni novak i na temelju toga sam i dobio posao na fakultetu. Sjećam se da su me pitali znam li nekoga s kim bi organizirao dijagnostički centar a ja sam rekao da imam a to sam ja. S još pet kolega, na mojoj petoj godini, pokrenuli smo dijagnostički centar a tada sam počeo raditi i kao kondicijski trener i eto već 25 godina radim i jedno i drugo.

Koliko su sportovi, odnosno discipline izdržljivosti, s kojima se bavio u djetinjstvu odredili to da će postati kondicijski trener?

- Sport općenito, a naročito pojedinačni sportovi, kod vas razvijaju samodisciplinu. Ako se vi bavite plivanjem, biciklizmom, dugoprugaškom atletikom, veslanje, triatlonom to su sportovi koji traže veliku radnu disciplinu, organiziranost i posvećenost. U tim sportovima nema sakrivanja. Ja sam od malih nogu naučio da moram ustati rano ujutro i nešto napraviti za sebe, probuditi svoje stanice i krenuti u svakodnevni život. Trenažni sustavi koje ja i danas primjenjujem zahvaljujem treneru Damiru Bošnjaku, fanatiku trenerske struke. Zanimljivo je da su danas među najboljim kondicijskim trenerima bivši atletičari poput Dejana Vojnovića, Ljubomira Antekolovića, Marija Bakovića ili bivši plivači poput Pere Kuterovca.

U kojoj je mjeri dijagnostički centar kojem je profesor Vučetić na čelu opremljen za najmodernija dijagnostička mjerenja tjelesne pripremljenosti?

- Za hrvatske pojmove smo izvrsni, za svjetske možda ne jer ne možemo uložiti milijun eura u neke robotske sustave. Za mjerenje motoričkih sposobnosti i energetike sportaša jako smo dobro opremljeni, među vodećima u regiji. Štoviše, po procjeni energetskih kapaciteta možemo parirati bilo kojem svjetskom laboratoriju. Kada nam je došao čovjek s Harvarda on je bio zadivljen s koliko smo podataka mogli dati o svakom izmjerenom sportašu. Uz mene je u labu još i doktor znanosti Jere Gulin a imamo i dvojicu stalnih magistara te mlade laborante koje, svake godine, povučemo iz redova studenata.

Koliko se KIF-ovom dijagnostičkom laboratoriju javljaju sportaši pojedinci, klubovi ili reprezentacije kao vanjski korisnici?

- Po ugovoru s Hrvatskim olimpijskim odborom i Paraolimpijskim odborom mi smo otvoreni za sve olimpijce i paraolimpijce a radimo mjerenja za preko 50 sportova što je abnormalno veliki broj. S druge strane dolaze nam i klubovi, skoro svake godine rukometaši Zagreba, često i rukometašice Podravke, dakako prije priprema. Imamo odličan odnos i s Hrvatskim atletskim savezom i Hrvatskim veslačkim savezom pa nam u studenom i prosincu dođe preko 40 veslača.

Kao nekoga tko je diplomirao i doktorirao na mjerenju i procjeni energetskih kapaciteta, zanimalo nas je koje sportove naš sugovornik smatra psihofizički najzahtjevnijim?

- Na jednoj strani su sportovi izdržljivosti poput triatlona, maratona koji su strašno voljno zahtjevni ali su jednostavniji intelektualno. Vi ste u triatlonskoj utrci sedam sati, dnevno morate satima trenirati ali u smislu rješavanja problema on nije zahtjevan jer se ništa ne odlučuje u sekundi. s obzirom na to da sam se neko vrijeme bavio triatlonom uvjerio sam se da je to, vremenski, najzahtjevniji sport jer moraš trenirati tri sporta i treba ti puno vremena dnevno što je jako teško iskoordinirati s drugim životnim obvezama pa tako i obitelji.

Dakako, postoje i sportovi koji nisu toliko kondicijski zahtjevni ali zahtijevaju donošenje odluka u vrlo kratkim vremenskim sekvencama.

- Košarka, rukomet, nogomet, tenis, to su sportovi koji imaju drugu vrstu opterećenja no i oni traže veliku razinu posvećenosti ako želite biti najbolji. Uvijek treba razlikovati, primjerice, one koji se zadovolje s hrvatskom ligom i one koje to ne zadovoljava. U svemu tome je i strašno važan talent odnosno koliko je netko genetski određen pa mora manje trenirati nego netko tko nije.

Borilački sportovi, naročito oni kontaktni, pak su priča za sebe.

- Oni su iznimno zahtjevni jer zahtijevaju motoričke i energetske kapacitete ali i takozvani "killer" instinkt to jest da ti ne smeta što protivnika, da bi ga pobijedio, moraš i ozlijediti. Ja nisam takav i ne bih mogao biti niti trener u borilačkom sportu. Osim toga, u tim sportovima morate imati i vrlo visok prag tolerancije na bol i to je nešto što se razvija, da "otupiš" na bol, na visoku koncentraciju laktata u krvi.

A na tu temu rado se sjetio svog rada s našim najuspješnijim MMA borcem Mirkom Filipovićem.

- Nevjerojatna je otpornost koju je on imao na bol i ogromne laktate u krvi. Mirko je stvarno bio "životinja". Sjećam se da je on radio sparinge u kojima su se, svake tri minute, u kavezu izmjenjivao novi sparing-partner a on bi ostajao i borio se dalje. On je na traci trčao 19 kilometara na sat uz skoro 60 mililitara primitka kisika po kilogramu težine. On je s tadašnja 104 kilograma imao anaerobni prag koji bi zadovoljio i kriterije igranja u nogometnim klubovima liga petice.

S obzirom na to da na KIF-u predaje u sklopu niza predmeta što su mu najdraže teme?

- Najdraže teme su mi dijagnostika i razvoj energetskih kapaciteta i konativno-kognitivnih sposobnosti. Po pitanju antropološke analize i energetike, bez lažne skromnosti, osjećam se izrazito kompetentnim da mogu s lakoćom održavati predavanja.

Profesor Vučetić sunositelj je izbornog predmeta Orijentacija i selekcija u kineziologiji. Je li selekcija jedan od problema hrvatskog sporta, je li ona dobrim dijelom nasumična? Imamo li mi sustav koji će, recimo na nekom jadranskom otoku, otkriti super motorično dijete i usmjeriti ga u sport u kojem može ostvariti uspjeh?

- Prvi ste koji mi je ikad postavio to pitanje. Orijentacija i selekcija jedni su od krucijalnih faktora u sportu i ne samo u sportu. Ljudski resursi su brzo rastuća grana jer se oni bave selekcijom i orijentacijom ljudi prema, za njih, idealnim poslovima. Svatko od nas rođen je s određenim talentom i moramo ga obnavljati. Netko taj talent otkrije sam a nekome u tome netko treba pomoći. Cijela ta priča oko orijentacije i selekcije mora se bazirati na osam komponenti a mi to nemamo sustavno riješeno da djecu usmjeravamo u sport koji bi za njih bio optimalan. Ne usmjeravamo djecu u sportove u kojima se mogu najviše ispoljiti nego se njihov izbor nerijetko događa stihijski. Ili ga dijete izabere zbog prijatelja, starijeg brata ili sestre, ili zbog roditelja i njihovih znanja o sportu ili njihovih želja. A roditelji često idu tako da biraju ili najviše društveno priznate sportove ili su im najbliži mjestu stanovanja. A djecu bi trebalo usmjeravati sukladno njihovim karakteristikama. Recimo, ako vi svoje dijete gurate u nogomet a ono za to nije doći će do pregorijevanja i odustajanja.

Kojih je to osam kriterija koje treba vagati prigodom izbora sporta za dijete?

- Prvi je zdravstveni status i stil života. Svaki dan na trening otpadnu tri-četiri sata a ostalo su odmor i prehrana. U tom odmoru je određeni stil života i ako imaš krivi nećeš uspjeti. Žalosno je da neki zapnu već na ovoj prvoj komponenti jer uz trening, prehrana i odmor su ključ uspjeha. Jer sve ono što si dobro učinio u ta dva sata treninga možeš pokvariti u preostala 22 sata ako dovoljno ne spavaš, ako se ne hraniš zdravo, ako piješ, pušiš...

Koja je sljedeća komponenta uspješnosti u sportu?

- To je morfologija odnosno građa tijela, ono što ste naslijedili od mame i tate. Treća je motorika, što je opet djelomično genetika. Četvrta komponenta su motorička znanja, koliko brzo učite nove pokrete. Peta je energetika odnosno aerobni i anaerobni kapacitet. Da li lakše podnosiš laktate ili si aerobni tip poput nogometaša Marcela Brozovića. Tu je i konativna komponenta koja u startu određuje jesi li ti za pojedinačni ili ekipni sport ili koliko si u stanju biti posvećen i koliko si motiviran.

Ništa manje nije važna niti inteligencija sportaša. Dapače.

- Kognitivne sposobnosti odnosno inteligencija su iznimno važne. Recimo, Luka Modrić ima fenomenalnu brzinu procesora. Inteligencija je odgovorna za brzinu učenja novih situacija i viđenja situacija na terenu. Po tom pitanju surađujem s neuroznanstvenikom Rankom Rajovićem pa dižem trening na razinu koja razvija sinapse u mozgu. Sportašu dam zadatak da dok izvodi neki motorički zadatak nabraja imena sportaša, vrste voća i povrća i slično. Tako mučiš mozak ali i razvijaš mogućnost više radnji paralelno.

Osma komponenta je socioekonomska, okruženje u kojem sportaš živi i koliko je ono poticajno.

- U to spada i da li ti sebi možeš platiti najbolje stručnjake za pojedina područja kako bi ulagao u sebe. Dobar trener pazit će na svih osam komponenti. Ja svakom svom sportašu dam da izaberu neku životinju s kojom se mogu poistovjetiti. Recimo, ja sam vuk i ne mogu biti drugi, ili sam vođa ili prelazim u drugi čopor.

Po svemu sudeći upravo je Luka Modrić taj koji je uspio zadovoljiti sve ove antropološke karakteristike. Ponovimo gradivo, zašto je Luka u svojim 30-tim bio jedan od najboljih nogometaša svijeta?

- Luka ima optimalizirane osobine i sposobnosti. Njegov stil života je posvećen uspjehu u sportu, apsolutno je posvećen tome da bude najbolja verzija samog sebe. Sjajan je roditelj, ima suprugu koja mu omogućuje mir i staloženost. Kvalitetno se hrani i vodi računa o odmoru i oporavku. Nema ekscese svakodnevnih izlazaka niti potrebe za medijskom eksponiranosti. Morfološki je optimalno građen za veznog igrača, dovoljno je lagan ali i čvrst. Izrazito je eksplozivan i agilan, brz u promjenama pravaca kretanja. Ima i mišićnu izdržljivost a motoričko znanje mu je neponovljivo. Tehnički je obučen, ima nevjerojatnu kontrolu lopte i prostorno-vremenske procjene leta lopte i kretanja suigrača i suparnika i pri tome ima i veliku ekonomičnost trčanja. Optimalno je kondicijski pripremljen što mu omogućava brzi oporavak unutar utakmice ali i između utakmica. On ima sposobnost da unutar utakmice "nestane" na jedan ili dva napada i da se već oporavi. Kognitivna sposobnost mu je jedna od najjačih u svijetu nogometa, forte mu je šahovska sposobnost predviđanja nekoliko poteza unaprijed. Uz sve to, posvećen je najvećim dostignućima, gladan je novih uspjeha. Sam će reći kada nešto ne može ali će istovremeno raditi na sebi. Nije samodopadan da se ističe, on je momčadski igrač ali mora biti lider.

U kojim sportovima je profesor Vučetić kao kondicijski trener najprisutniji?

- Ja sam najviše radio u nogometu i tenisu a zatim u rukometu i košarci u koje idem više da testiram samog sebe. Ova prva dva sporta obožavam a rukomet i košarku gledam kao izazov. Ogromna je razlika biti osobni i momčadski trener. Ja bih eventualno mogao biti savjetnik u nekom klubu za kondicijsku pripremu ali ne bih mogao biti momčadski trener.

Kao i u svakom poslu i u poslu kondicijskog trenera mora se jednom debitirati.

- Moj prvi klijent bio je nogometaš. Znao sam da još puno ne znam, što je dobro, pa sam radio ono u čemu sam sigurniji. Kreneš kroz prevenciju pa se nakon toga nadograđuješ. Po meni s najmlađim sportašima trebaju raditi najveći stručnjaci a mi radimo obrnuto. Trebamo imati što veći broj školovanih trenera i njih spustiti među najmlađe uzraste. To je društveno krucijalna stvar. Djeca su nam najvažnija i s njima treba krenuti ozbiljno i to od dijagnostike jer je tada puno manja mogućnost da ćeš pogriješiti. Otklanjaš komponente u čemu je sportaš najlošiji onda je manja mogućnost da ćeš ga pretrenirati ili ozlijediti.

S prvim klijentom nije mu bilo jednostavno. Osjetio je napetost.

- Ona tko se ne boji svog trenažnog procesa, koji je presamouvjeren, taj će prije i pogriješiti. Ja se i danas neka probudim u dva u noći i mijenjam trening. Kad prvi put upotrebljavaš novi operator onda si nervozniji, to vam je kao i kad vi prvi put pišete o nekoj temi jer nikad ne znate kakvu će reakciju izazvati. Ako vidiš da operator, odnosno neka vježba, funkcionira onda ga i dalje razvijaš a ako ne djeluje dobro, ako ga ne možeš kontrolirati, onda se od njega odmakneš. I ja radim pogreške, i ja sam pretrenirao sportaša u učio iz pogrešaka, no ne mogu si dozvoliti da griješim na Luki Modriću. Inače, jedan od prvih mojih klijenata bio Srđan Lakić, nogometaš koji je igrao u Bundesligi, i s kojim sam i danas prijatelj.

Može li se u današnjem vrhunskom loptačkom sportu doseći visoka razina kompetitivnosti ili steći prednost a da se nije angažiralo osobnog trenera za dodatni rad?

- Dobro pitanje na koje je teško jednoznačno odgovoriti. Određeni broj sportaša ima takve genetske predispozicije, takav talent, da ne moraju raditi dodatno. Recimo, Mandžukić u začecima nije radio dodatno a postigao je svjetsku razinu. Je li mogao biti još i bolji, o tom potom. U tenisu vam je danas bez cijelog tima iza sebe nemoguće doći do najviše razine. Može li se u nogometu uspjeti bez dodatnog trenera? Može, no sigurniji je put ako izabereš stručnu osobu, dobrog kineziologa.

Čini se da se Luka Modrić, tražeći sigurniji put, odlučio upravo za suradnju s profesorom Vučetićem. Kako je došlo do te suradnje? Je li on došao do profesora po preporuci ili mu se za vrijeme reprezentativnih testiranja svidjelo kako radi?

- I jedno i drugo. Ja sam u to doba radio sa sinom novinara Roberta Matteonija koji je pak prijatelj s Lukom. I on je kazao Luki da možda razmisli o mogućoj suradnji sa mnom. Povrh toga, Luka je s reprezentacijom dolazio na testiranja i ja sam njemu nekoliko puta kazao što bi kod sebe mogao popraviti. I tako me jednom nazvao i predložio da probamo surađivati. Prvi rezultati, mali, vidjeli su se nakon šest mjeseci a pravi nakon godine do godine u pol. Sportaši moraju biti svjesni da nema velikih pomaka preko noći. Mladi očekuju da će do progresije doći linearno a ovdje je riječ o eksponencijalnoj funkciji. Najprije ide sporo, sporo, načas i nikako i tek tada dođe do eksplozije.

S obzirom na to da je Luka već tada bio igrač Reala, koliki je to bio trenerski izazov?

- Dobro je krenuti s nekim tko je mlađi. No, kada krenete s nekim već renomiranim onda je cijela priča puno ozbiljnija i odgovornija. Kada radite s mega zvijezdom odgovornost je naročito velika, situacija je opasnija. Koliko god je super kada je sve dobro toliko može biti i neugodno ako se, primjerice, vaš sportaš ozlijedi. I zato je moj najbolji savjet mlađim kolegama da najprije upoznaju tijelo sportaša, dakle da naprave opsežnu i kvalitetnu dijagnostiku treniranosti sportaša ili rekreativaca i da na temelju analize postave ciljeve i zadaće i onda prvo krenu s preventivnim vježbama. I neka insistiraju na nošenju monitora srčane frekvencije na skoro svakom treningu jer će tada biti na sigurnom terenu i moći kontrolirati intenzitete opterećenja i preciznije voditi razinu kondicijske pripremljenosti sportaša. Osim toga, moraju imati i dugačku i kratku gumu, balans loptu, dasku za ravnotežu, girju za vježbe jutarnjeg izazova odnosno sportaševe jutarnje "higijene" od 15-20 minuta.

Kako funkcionira ta suradnja s Lukom Modrićem?

- On je u Madridu ja sam u Zagrebu pa mu ja pošaljem 90 posto treninga a tek 10 posto ih odradimo zajedno. Dogovor je da mi javi je li odradio trening ili nije. To izvrsno funkcionira a izdvojio bih neke od mladih a već afirmiranih nogometaša s kojima radim a to su Branimir Mlačić, Luka Radaković, Niko Brgles, Frano Vlašić, Jakov Bilajac, Bruno Putica, Jurica Poldrugač a moram pohvaliti i najmlađe odgovorne nogometaše koji izrazito odgovorno provode moj program i koji se još moraju razviti i afirmirati. Oni mi točno kažu što su i jesu li napravili i ako nisu kad bi mogli.Takvi dečki mogu uspjeti jer su odgovorni i samosvjesni. Meni kondicijski trener reprezentacije kazuje da Luka, koji dodatni rad provodi po mom programu, i zarez odradi. Ako je napisano šest ponavljanja onda ih se toliko i radi.

Dakle, suradnja s profesorom Lukom Milanovićem, kolegom s faksa, je kvalitetna?

- To je jedan od najboljih profesionalnih odnosa koje sam u životu imao, moj odnos s Lukom Milanovićem i Marinom Dadićem. A ja sam Luki bio profesor i komentor na doktoratu. On je vrhunski kondicijski trenera ali i čovjek i suradnik. Ja za Modrića pišem sve individualne treninge i šaljem ih Luki i Marinu i oni provode moje treninge. Neko vrijeme su čak dovozili traku za trčanje jer su ju trebali za moj oblik treninga.

Naš najbolji nogometaš i profesor Vučetić započeli s suradnju sa sljedećim premisama.

- Krenuli smo od povjerenja i tek onda smo mogli napredovati. Osim toga, bilo je važno uskladiti njegova opterećenja koja ima u Realu s našima i to ne samo fizička nego i psihološka i medijska baš kao i s njegovim obiteljskim obvezama.

Je li Lukina želja bila da produži vijek trajanja ili mu je bilo važno instantno pojačati vlastite kapacitete za bolje recentne izvedbe?

- Pod broj jedan on je htio smanjiti mogućnost ozljede i mislim da smo u tome uspjeli jer on je u naših 12 godina imao minimalan broj ozljeda i to su uglavnom bile kontaktne. Druga ideja je bila podići kondicijsku pripremljenost da bi se mogao igrati nogometa. Treća želja je bila da produži karijeru do 36. godine ako je to moguće. A evo ga, igra u Realu s 39. Luka u ovim godinama ne igra zbog novca, jer ga ima dovoljno, već zbog želje da igra i kada ne igra on je ljut. Jako je važna ta unutarnja motivacija jer ako više nemaš gladi za pobjeđivanjem, onda se moraš ostaviti. Ili ako prepoznaš da ne možeš igrati na razini lige petice da se spustiš na ligu s nižim intenzitetom. Svaki sportaš treba biti iskren prema sebi.

Prije svake noge sezone, Modrić za svog trenera ima jedno pitanje:

- Luka mene uvijek pita: "Vlatko, mogu li još jednu godinu?" Na to mu ja odgovaram: "Luka, sve je u tvojoj glavi". Po tijelu vidim što moramo pojačati. Svojevrsni je oksimoron da s godinama morate raditi sve više i više da biste bili jednaki ili tek malo lošiji nego prošle sezone. Jer, s godinama mišićna masa opada i jako je važno nju održavati te kad god se može, kada god je neka rupa, valja ubaciti vježbe za mišićnu izdržljivost.

Da bi sportaš produžio svoju karijeru mora biti spreman na veliko odricanje.

- Nakon Prvenstva Europe, Luka si je uzeo samo tri dana slobodno, već četvrti dan je trenirao. Ja mu dam plivanje a on veli da je spreman i za teretanu. To je svijest, to je karakter. On je htio doći na početak priprema Reala vrhunski spreman, dokazati tako da je on još uvijek taj, da je u stanju svakog dana biti najbolja verzija sebe.

A to nikako nije lako jer naše mišićne stanice tome nisu sklone.

- Svaka stanica u našem tijelu je lijena bitanga, ona teži da se odmara, da joj bude ugodno, a na nama trenerima je da ih dovodimo u nekomfornu situaciju i da se tako moraju prilagoditi na višu razinu intenziteta. Naši geni su stvoreni za kretanje ali i za adaptaciju. Ako ti igrač kaže da mu je vježba teška i ti mu smanjiš podražaj ti mu s time spuštaš i formu. Rušiš mu formu i povećavaš mogućnost da se ozlijedi.

Je li Luka za neku od njegovih vježbi kazao da on to ne bi radio iz ovih ili onih razloga?

- Naravno. To je stvar povjerenja. Trener mora slušati sportaša jer on je glavna osoba naše suradnje. Ja sam samo jedan mali djelić slagalice a sportaš je tisuću njih. Nekad sam ja 10 ili 100 djelića slagalice no sportaš diktira a mi smo samo servis. Neki treneri često sebe stavljaju u prvi plan što je pogrešno a zaboravljaju, recimo, da sportaš kojem se rodilo dijete ili kojeg je djevojka ostavila, nije isti igrač kao što je bio prije tih događanja.

Po riječima profesora Vučetića, Modrić godišnje odradi preko 350 tih njegovih dodatnih treninga. A kao takvog, savjesnog i neumornog, možemo li ga očekivati u dresu vatrenih i na Svjetskom prvenstvu 2026. godine?

- Dok će imati želju za treningom i punu koncentraciju na uspjeh, dok će biti najbolja verzija sebe, jer on ništa drugo ne priznaje, do tada će on igrati. Je li to još mjesec dana, šest mjeseci ili dvije godine, na to nema odgovora. Zapravo, odgovor je višesložan i sam Luka će kada dođe taj trenutak znati odgovor za sebe. Jedno sam siguran, Luka na Svjetskom prvenstvu neće igrati ako nije najbolja verzija sebe. Neće biti tamo samo da bude. Ako osjeti da nije vrhunski, on će se sam maknuti i više ga nitko neće moći nagovoriti.