U konferencijskom dijelu ovogodišnjeg Sport Festa, na njegovu sedmom izdanju, među zanimljivijim izlagačima bila je roniteljica Mirela Kardašević. Riječ je o višestrukoj svjetskoj i europskoj prvakinji, ali i svjetskoj rekorderki u ronjenju na dah. Posljednji rekord koji je postavila ova Zagrepčanka bio je onaj od preronjenih 258,5 metara u disciplini dinamika s perajama.
Početak tek u 30. godini
No, osim daljinskim, ova 36-godišnja sportašica bavi se i dubinskim ronjenjem pa se često susreće s pitanjem što joj je draže: roniti u bazenu ili u dubinu.
– Rekla bih da je bazen zahtjevniji. Traži više treninga, tjelesno je jako naporan, ujedno i mentalno. U dubini težimo opuštenosti, a u bazenu morate biti u pokretu i imati toleranciju na CO2 i laktate, koji se prilikom zarona pojavljuju vrlo brzo.
S laičke strane, pitanje koje se nameće jest i ono koliko netko tko se bavi ronjenjem može zadržati dah?
– U dinamici je to od četiri minute do četiri minute i 20 sekundi, a u statici sedam i pol minuta.
Kakav je osjećaj kada se zaroni na 75 metara? Kakvo je tada stanje uma potrebno?
– Tada se nastojite odmaknuti od svega onoga što se događa oko vas. Ne razmišljate o tome, nego ste posvećeni trenutku, nastojite biti opušteni. Ne razmišljate o tome koliko ste duboko, isključite se iz svega toga i prepustite se moru i tišini.
A da biste se uspjeli prepustiti, zacijelo je važno neprestano razvijati, odnosno održavati psihofizičke kapacitete.
– Da, i zato idem i na mentalne treninge. Radim i vježbe disanja, meditacije. Kao i mnogi sportovi, ronjenje je i mentalni sport. U našem je slučaju to, rekla bih, 70 posto jer morate biti mirni u glavi.
S obzirom na iznimne napore za tijelo i um, nakon jednog intenzivnog natjecateljskog nastupa, koliko je vremena potrebno za oporavak?
– Ovisi koji je tip ronjenja u pitanju. Ako je dubina i ako ideš maksimalno, najbolje je imati 24 sata između. Nakon bazena imamo dva-tri dana.
U kojoj je mjeri ronjenje određeno talentom, a u kojoj radom?
– Ima ronilaca koji nisu bili talentirani, a danas su vrhunski. Dakako, uz talent brže napredujete, što ne znači da i talentirani ne trebaju puno raditi.
Kad je naša sugovornica shvatila da ima kapacitet koji bi mogla razvijati i do rekorderskih razina?
– Šest mjeseci nakon što sam počela trenirati ronjenje, a njime sam se počela baviti u 30. godini. Treneri su vidjeli da imam vodenastost. Zapazili su da se lako krećem kroz vodu, da imam kapacitet pluća, da sam opuštena i da brzo napredujem.
Je li itko u svijetu sportskog ronjenja krenuo tako kasno a da ima vrhunske rezultate poput Mirele?
– Mislim da nije. Ja sam najkasnije krenula, a i najbrže sam došla do rekorda. Nitko nije postigao toliko rekorda – imam ih 14 – u tako kratkom vremenu.
Bude li joj žao što njena bogomdana nadarenost nije otkrivena prije? Tko zna o koliko većem broju medalja i rekorda bismo sada govorili.
– Nije mi žao, jer sve ovo što sam prošla izgradilo me u osobu koja sam danas. Svoje 20-e posvetila sam sinovima i tek onda otkrila ronjenje. Jako mi se svidjela tišina pod vodom. Osim toga, ronjenje nema graničnu dob kao većina sportova, štoviše što ste stariji, to ste bolji, tako da imam još puno godina ispred sebe.
Do kuda sežu godine u kojima ronioci mogu postizati velike uspjehe?
– Ide to i preko 45. godine. Mislim da je velika Natalija Molčanova rušila svjetske rekorde i s 50 i više godina.
Dakle, na Mireli je samo da ne posustane, a čini se da su najteže godine iza nje jer njeni sinovi sada imaju 11 i 12 godina.
– Sada je lakše s njima. Osim njihove i potpore mojih roditelja koji se o njima brinu, najbitnije mi je da imam potporu i sponzora jer sve to košta. A motivacije mi ne nedostaje.
Ne možemo ne zapitati se kako je Mirela uspjela sve ovo postići kao majka dvojice živahnih dječaka (koji treniraju košarku)? A samohrana je majka već deset godina jer je njen suprug, iz braka u koji je uletjela, vrativši se u SAD izašao iz te priče.
– Nije lako, no bitno je da imam dobar dnevni raspored. Kod mene ne smije biti "danas mi se ne da". Imam odgovornost prema sebi i svojim sinovima i kada mi se nešto učini teškim, oni su ti koji me najviše motiviraju. Istina je, nemam baš dana kada bih mogla dulje spavati, nisu to u mom životu ni subote i nedjelje, no to je postao moj životni stil. Katkad poželim da imam više odmora, no isto tako i pomislim da nemam sinove, možda i ne bih bila tako uspješna.
Imala teške operacije
Zacijelo nije lako ići u velike dubine s majčinskim mislima na sinove?
– Kad sam na putovanjima, pripremama i natjecanjima, oni su u sigurnim rukama mojih roditelja Ćazima i Katice pa mogu biti opuštena. Što se tiče mojih zarona, ne idem u nešto za što ne znam da li to mogu. Treniram postupno, polako pomičem svoje dubine i tu nema opasnosti.
Da bi njena priča bila još impresivnija, važno je znati i ovo:
– Kada sam bila dijete, imala sam bolest atrofije kuka te tri operacije na desnom kuku i doktor mi je rekao da možda nikad neću moći normalno hodati. No, krenula sam na terapije i plivanje i tako izgradila mišiće koje nisam imala i danas normalno živim.
Ne samo da normalno živi nego i pomiče ljudske granice, ruši svjetske rekorde i osvaja medalje na najvećim natjecanjima. Kapa dolje, Mirela!
