Uoči sraza Dinama i Tottenhama prisjetili smo se jedinoga dosadašnjega gostovanja toga engleskoga kluba u Hrvatskoj. Zbilo se to u travnju 1984. u Splitu, u prvoj utakmici polufinala Kupa Uefe s Hajdukom. Bilo je to posljednji put da je neki hrvatski klub bio među četiri najbolja u nekom europskom natjecanju. Drugi polufinalni par Kupa Uefe te godine činili su Nottingham Forest i Anderlecht. Protagonist jedne utakmice s Tottenhamom u dresu Hajduka bio je današnji glavni tajnik Hrvatskog olimpijskog odbora, 66-godišnji Varaždinac Josip Čop. Podsjetimo kako je došlo do njegova angažmana u Hajduku 1983. , kada je bio igrač Zagreba.
Kod Miljanića u reprezentaciji
– Mi smo ujutro imali trening u Kranjčevićevoj, na njemu se pojavio direktor Gojko Škrbić, prišao treneru Dražanu Jerkoviću, nešto su razgovarali, i tada su me pozvali preko igrališta. Kazali su mi: ‘Ti danas trebaš ići u Split potpisati za Hajduk, ako si zainteresiran’. ‘Naravno da sam zainteresiran’, odgovorio sam, otišao doma, spakirao se i prvim avionom odletio u Split. Isti dan navečer potpisao sam za Hajduk. Ubrzo sam se priključio momčadi na pripremama na Kupresu – počeo je svoju priču Čop.
Novinar Slobodne Dalmacije Zdravko Reić radio je s vama prvi intervju na Kupresu, pa vas je pitao kako se osjećate sada kao igrač Hajduka, a donedavno ste tolike batine udijelili braći Vujović kao igrač Zagreba? Bili ste oštar branič.
– Bilo je tada takvih naslova u novinama. Ali, moram reći da sam, došavši na Kupres, imao vrlo dobar doček. Braća Vujović su me korektno prihvatila. Inače, u Hajduk sam došao u razdoblju kada je Rožić trebao otići, a zamjenu su mu našli u Zdenku Iskri iz Olimpije, čija sam ja trebao biti zamjena. No, Zdenko se na Trofeju Marjan ozlijedio, a ja sam počeo igrati uz Rožića, koji na kraju toga ljeta nije ni otišao. Te smo polusezone bili jesenski prvaci, na kraju sezone osvojili smo Kup te došli do polufinala Kupa Uefe.
Pratio vas je glas izrazito oštrog braniča, napadači su bježali od vas, ali je li netko od njih pokraj vas ikada bio teže ozlijeđen?
– U osam godina u Zagrebu, godinu u Hajduku, prije toga pet godina u Varteksu te dvije godine u Sturmu iz Graza, pratila me ta fama da sam igrač sklon grubostima. Međutim, cijelo to vrijeme nijedan igrač nije morao otići s terena zato što sam ga ja ozlijedio. Ljudi možda nisu bili naučeni na moju mušku igru, a ja sam svaku utakmicu doživljavao kao borbu za opstanak. Tadašnji centarfori, dobri igrači, Halilhodžić, Bajević, Zlatko Vujović, Dušan Savić, Archibald iz Tottenhama, Santillana iz reprezentacije Španjolske... bili su moji zadaci jer se takav nogomet tada igrao. Malo se tko od njih pokraj mene nazabijao.
Čop je uoči Eura 1984. odigrao i dvije utakmice za reprezentaciju Jugoslavije; s Portugalom (3:2) i sa Španjolskom (1:0). No, na EP-u u Francuskoj nije nastupio.
– Ponosim se što me još 1981. godine, kao igrača Zagreba, izbornik Miljan Miljanić bio pozvao u reprezentaciju. Bio sam na klupi u prijateljskoj utakmici s Bugarskom u Subotici. Pobijedili smo 2:1 – napominje Čop.
Jednu sezonu bili ste čak i Dinamov igrač?
– Da, 1974. godine potpisao sam za Dinamo. Oni su inzistirali da dođem, a ja sam ih molio da me ostave još godinu dana u Varteksu, jer su u Dinamu tada bili Blašković i Miljković, pa sam znao da ću se teško izboriti za mjesto u prvoj momčadi. Igrao sam dosta utakmica za drugu momčad, za tzv. mali Ajax, koji je vodio Zorislav Srebrić, ali bio sam nezadovoljan. Tada sam se vratio u Varteks na posudbu, tamo sam igrao cijelu sezonu, a poslije toga više se nisam želio vratiti u Dinamo. Smatrao sam da u Dinamu neću dobiti pravu priliku, pa sam prihvatio ponudu Zagreba. Tako za prvu momčad Dinama nemam ni jedan službeni nastup.
U lijepom vam je sjećanju ostala ta godina u Poljudu?
– Ma godina u Hajduku bila je predivna! Bilo je to doba kad su svi navijači bijelih bili sjedinjeni s klubom. Kada su me navijači prepoznavali na svakome koraku. Okrenimo se sada srazovima Hajduka i Tottenhama u travnju 1984. godine. U prvome u Splitu bilo je 2:1 za Hajduk, u uzvratu 1:0 za Spurse. U toj utakmici za Hajduk su igrali: Simović, Vulić, Miljuš, Jerolimov, Čop, Rožić, Gudelj, Zo. Vujović, Šušnjara, Prekazi, Pešić. Bijele je s klupe vodio legendarni Petar Nadoveza. Josip Čop dobro se sjeća tih dana...
– Na putu prema polufinalu eliminirali smo rumunjsku Universitateu, mađarski Honved, niški Radnički i prašku Spartu, a onda je došao Tottenham. Prvu utakmicu nisam igrao zbog kartona. U njoj je nažalost Gudelj nesmotreno igrao rukom i skrivio kazneni udarac, a mi smo opet imali snage preokrenuti rezultat. U te dvije utakmice bili smo ravnopravni s Tottenhamom. Posebno mi je bilo žao zbog poraza u uzvratu, kada nas je talijanski sudac Casarin oštetio za nedvojbeni penal. Šteta što tada nije bilo VAR-a, jer da ga je bilo, taj penal sigurno bi bio dosuđen... – uvjeren je Čop.
Jeste li tada vjerovali da možete osvojiti Kup Uefe, koji je na kraju osvojio Tottenham svladavši u finalu Anderlecht na jedanaesterce?
– Naravno! Zaista smo se osjećali moćnima, Hajduk je bio sastavljen od izuzetnih nogometnih znalaca, i utakmice u prvenstvu i u Kupu bile su nas uvjerile da nema momčadi koju ne bismo mogli pobijediti. I dandanas imam takav stav. Znate, mi iz malih zemalja često imamo prevelik respekt prema momčadima iz većih zemalja. A ja sam oduvijek tvrdio: svi smo mi ljudi, i od toga treba početi. I on trenira kao i ti, možda drukčijim metodama, ali on ima iste domete, iste vrline i mane kao i ti. To je moja filozofija: nitko nije nadmoćniji od mene, možeš se mjeriti sa svakim.
Josip Čop je diplomirani ekonomist, a ima i diplomu Više trenerske škole. Zašto se nije odlučio za trenersku karijeru?
Broncu ipak imam
– Višu trenersku školu završio sam 1994. i radio sam kao trener u trećeligašu Zelengaju. Smatrao sam da je ispravan put krenuti iz Treće lige. Ozbiljno sam se prihvatio tog posla, nadajući se da ću za godinu dana dobiti priliku popeti se stubu više. Međutim, u to vrijeme prevladavala je priča da sportaši nisu baš inteligentni, zapravo ih se smatralo glupanima, a meni je došla ponuda iz NK Zagreb za tehničkog tajnika, da se školujem uz Dražu Jerkovića i da ga danas-sutra zamijenim. Tada sam se našao na raskrižju; ostati trener ili krenuti u administraciju. I odlučio sam dokazati da nogometaši nisu glupi.
Od 1996. do 1998. godine bili ste glavni tajnik Hrvatskog nogometnog saveza. Imate broncu iz Francuske, ali vas nema ni na jednoj fotografiji s podija na kojemu su dodijeljene medalje. Zašto?
– Dogodilo se sljedeće: predsjednik HNS-a Branko Mikša uoči utakmice s Nizozemskom kazao mi je da je predsjednik Franjo Tuđman uočio da na prethodnoj utakmici nisam držao ruku na srcu pri intoniranju himne i da mi zbog toga nije mjesto u svečanoj loži. Tako sam utakmicu za treće mjesto bio prisiljen gledati s tribina Parka prinčeva. Kada je utakmica završena, krenuo sam prema terenu, ali pokvario se lift! I ja sam u tom liftu ostao zarobljen pola sata te nisam prisustvovao dodjeli odličja. No, medalju ipak imam – zaključio je Josip Čop.
Kakve šanse dajete zagrebačkom Dinamu protiv bogatog Tottenhama Josea Mourinha u dvije utakmice osmine finala Europske lige?
– U najmanju ruku 50:50 posto, i doma i u gostima. Ponovno govorim da Englezi možda imaju malu prednost, a to su agresivnost i brzina, ali nemaju onu dimenziju koju nikada neće imati, a to je kreativnost. Znam što mogu napraviti Petković, Oršić, Gavranović, Ivanušec..., a Englezi takvu dimenziju nemaju. Plavi se samo trebaju postaviti ravnopravno, sa stavom: Englezi nisu nadljudi, nisu bolji od nas, i razlika nije u kvaliteti, nego samo u nazivu kluba - rekao je Josip Čop.
Ponosim se što sam bio Miljanićev izabranik a o FT sve najgore. Može li niže jadna bivša novino?