Srbija je prvak svijeta u vaterpolu po treći put, prvi nakon 2009. godine! Pobijedili su Hrvatsku 11:4 i potvrdili da trenutno nemaju na kugli zemaljskoj konkurenciju u ovoj igri. No trebaju stisnuti ruku i našim igračima koji su odigrali katastrofalno, ispod svake razine i nejasno je da profesionalci mogu biti toliko prestrašeni dok je ulog toliki.
A sve je djelovalo tako idelano na samom početku, imali smo već nakon nepune tri minute igre prednost 2:0 i to kod oba igrača više, što nam je inače bila boljka. Činilo se da ćemo nastaviti u tom ritmu, ali dogodila se katastrofa kakvu nitko nije očekivao. Znali smo da su Srbi jaki, da su favoriti, ali da ćemo izgledati tako neprepoznatljivo, bezidejno i prestrašeno, to se nitko nije mogao nadati. Srbi su to iskoristili na rutinirani način i kad su se oslobodili početnog stiska, povratka nije bilo.
Naime, igrali smo dobar vaterpolo prvih šest minuta, odolijevali napadima i bili iznimno koncentrirani. Ali kad je Mandić pobjegao na centarskoj poziciji i zabio nam gol kakav se ne smije primati tako rano dok je koncentracija na razini, bio je to znak da smo se raspali. Otišli su Srbi na 6:2 i to je bilo to. Kao i Talijani, sve smo izgubili već nakon dvije četvrtine. A iznimno je porazno da 13 minuta nismo zabili, sve do Sukninog pogotka za 3:6, da bi nam Ćuk ni pola minute kasnije zabio za 7:3 Srbije i uništio svaku nadu.
Imali smo 13 puta igrača više, a zabili samo četiri puta. To znači da nismo zabili niti jednom kad smo imali ravnopravan broj suparnika u bazenu. Srbi su pak zabili nevjerojatnih sedam puta od devet dosuđenih igrača više i to je tako jer su igrali brzo. Kod nas je, primjerice, kod igrača više lopta ispadala iz ruke dvaput Muslimu, jednom Jokoviću, Burić je promašivao sam, Obradović također...
Moramo biti zadovoljni što smo nakon tri bronce osvojili srebro, što idemo na Olimpijske igre braniti zlato iz Londona, ali svejedno je teško kad se izgubi na ovaj način - bez otpora. Naravno, to je i do sjajnog protivnika, koji ima rješenja za svaku situaciju, a i čini se da je njihov izbornik Dejan Savić ipak nešto lukaviji i angažiraniji od našeg Ivice Tucka. Zato Srbi igraju tako brzo i dobro s igračem više, a izvana se ne libe pucati, što su nam Ćuk i Prlainović itekako pokazali..
Možda bude bolje sljedeći put, na Europskom prvenstvu u Beogradu dogodine!
