Povucimo samo jednu paralelu između bivšega i sadašnjega izbornika hrvatske nogometne reprezentacije i odnosa vrha HNS-a prema toj trenerskoj instituciji. Naime, sjetimo li se da je Ante Čačić još u ožujku ove godine, uoči utakmice s Ukrajinom u Zagrebu, dakle usred kvalifikacijskog ciklusa i ni pola puta do Svjetskog prvenstva u Rusiji, od HNS-a dobio novi ugovor, kako to da Zlatko Dalić čak ni nakon blistava trijumfa u Kijevu još ne zna na čemu je!?
Umjesto da su već u avionu iz Ukrajine stavili pred njega ugovor i “zavezali ga” najmanje na dvije godine, ili dan kasnije, kada se vidjelo da je javnost plebiscitarno stala uz Dalića, u HNS-u još taktiziraju i odgađaju odluku.
Da budemo potpuno jasni, i Dalić je na prvu loptu pristao voditi reprezentaciju samo na utakmici s Ukrajinom i prihvatio je ulogu izbornika vatrogasca, ne inzistirajući na dugoročnoj suradnji, pa si je pomalo i sam kriv za tu pat-poziciju. I zato će se njegova budućnost kao izbornika iskristalizirati tek nakon završetka dodatnih kvalifikacija.
Dvojica Livnjaka na brvnu
Naime, vrh HNS-a će na sjednici u ponedjeljak potvrditi Zlatka Dalića kao izbornika za još mjesec dana, a potom će, ovisno o odlasku Hrvatske na SP ili ne, odlučivati o eventualnom produljenju ili novome čovjeku na klupi reprezentacije.
U ovom trenutku zemljaci iz Livna, Davor Šuker i Zlatko Dalić, imaju dvije točke prijepora, nimalo bezazlene. Krenimo redom: Dalić je, kao što znamo, jedan od naših najcjenjenijih trenera u Aziji i stoga vrlo tražen na Bliskom istoku. Tako saznajemo da mogući izbornik na stolu ima ponudu jednoga kluba iz Ujedinjenih Arapskih Emirata, s čijim se čelnicima trebao sastati protekli vikend u Zürichu. Kako je u međuvremenu uletio Šukerov poziv, Dalić se nakratko zahvalio Emiraćanima, zamolivši ih za “stand by aranžman”, iščekujući ishod ukrajinske priče.
No, Emiraćani navodno nisu odustali od Dalića, što Šukera, ako ga doista želi, dovodi u neugodnu pregovaračku poziciju. HNS si, naime, ne može (ili ne želi) priuštiti izbornika skupljega od dvadesetak tisuća eura mjesečno ili maksimalno 250 tisuća eura godišnje, a svaki iole jači klub u Perzijskom zaljevu može ponuditi najmanje dvostruki iznos za trenera koji je bio finalist azijske Lige prvaka.
I tako sad imamo dvojicu Livnjaka na brvnu: jednoga koji za cijeloga predsjedničkoga mandata steže remen HNS-a i drugoga koji je u pijesku Dubaija naviknut živjeti u obilju. Pritom padaju u vodu fraze tipa “radim to iz ljubavi, časti i ponosa”, jer Dalić od nečega treba živjeti. I sigurno neće pristati na neku podcjenjivačku ponudu.
Nije želio Dalića
Osim plaće, drugi, još teži uteg oko njegove noge je – Zdravko Mamić. Naime, neformalni gazda hrvatskog nogometa potpuno se, nakon Finske, distancirao od odlučivanja o novome izborniku, što znači da Zlatko Dalić nije čovjek u kojega Mamić ima povjerenje. Iako ga javno hvali za sjajno vođenje reprezentacije u utakmici s Ukrajinom, Mamić istodobno javno apelira da HNS pokuša nagovoriti Slavena Bilića na povratak u reprezentaciju. Ideja za ovacije, ali i čista utopija, jer Bilić je trener u usponu koji si gradi poziciju u jednoj od najprestižnijih nacionalnih liga na svijetu i usto zarađuje basnoslovnih četiri milijuna eura godišnje.
Zdravko Mamić najčvršći je potporni stup budućega izbornika, čovjek koji ima toliku moć da mu može presuditi jednim telefonskim pozivom. Sjetimo se samo kako je Mamić u lipnju 2015. godine javno ustao protiv tadašnjega izbornika Nike Kovača, a ni tri mjeseca kasnije Niko je bio bivši, iako je objektivno u tom trenutku još imao otvoren put prema Europskom prvenstvu 2016. godine. Istodobno je Mamić iste noći imenovao svoga čovjeka od povjerenja Antu Čačića za izbornika, a Izvršni odbor HNS-a jednoglasno je zapljeskao toj odluci.
Zašto je Mamiću bitno tko će biti izbornik? Naravno, zato što šef reprezentacije neizravno odlučuje o tržišnim vrijednostima nogometaša, a Dinamo, kao i ostali naši klubovi, živi od prodaje igrača i u interesu mu je da na velikom natjecanju bude zastupljen sa što više protagonista. Tako je, podsjećamo samo na činjenice, Niko Kovač na Svjetsko prvenstvo u Brazil vodio samo jednoga dinamovca, Marcela Brozovića, a Ante Čačić u Francusku čak četvoricu: Schildenfelda, Roga, Pjacu i Ćorića. Sljedeći kontingent plavih koji treba pokazati svijetu čine najmanje dvojica darovitih igrača, Nikola Moro i Filip Benković, uz već prisutnog Livakovića. I to spada u izbornikov opis posla; malo fleksibilnosti, kooperativnosti, suosjećanja s bremenitim klupskim životom u Hrvatskoj nogometnoj ligi...
