I sada je faca kada se pojavi u svom bijelom Mercedesu, a kamoli prije četrdeset godina, komentirao je prijatelj Ivicu Šurjaka. Za mnoge je to jedna od najvećih Hajdukovih ikona, u to nema sumnje. Iznimno vitalan, u 68. godini, dočekao nas je na Vidilici, u svom kafiću odakle puca pogled na 'najlipši grad na svitu'. Ovih dana okupan je suncem, dojam je onda i posebniji. A valjda i ta 'burna arija' utječe na stanje splitskog uma. Legendarni Šure bio je iznimno raspoložen za razgovor.
Dojam je da se trudite biti malo izvan medijskog fokusa?
- Pa i vrijeme je više da budem izvan medijskih zbivanja. Godine rade svoje, tražim svoj mir, hvala Bogu, zdravlje je još uvijek dosta dobro. Malo sam više posvećen obitelji i unučicama - počeo je Šurjak.
Paše vam, dakle, ta pritajenost?
- Ma paše mi, no teško je ostati pritajen jer me stalno netko zove, traži nekakav komentar. Teško mi je odbiti bilo koga, odbiti intervju. Ali u biti sam sretan kada me nitko ne zove. Dobro, nisam sam sad baš toliko zatvoren. Ali kada pogledam malo unazad, od igračke karijere, malo sam se i zasitio medijske pozornosti. Posebice u današnje vrijeme gdje je toliko puno medijskih platformi, pa sve što kažete multiplicira se i onda slijede svakakvi komentari. A smatram da ja u ovim godinama i nemam baš previše toga kazati. Dolaze mlađe generacije i mlađi ljudi...
Pa ipak, logično je da se prisjetimo igračkih legendi poput Ivice Šurjaka...
- Malo me iznenađuje da nas se ljudi tako rado na lijep način sjete, iako je od naše nogometne ere prošlo četrdeset godina. Ostavili smo lijep trag, osvajali prvenstva i kupove, bili smo dobra klapa...
Za svakog Hajdukova navijača, sedamdesete godine su poput svetog pisma. Zlatno doba klupske povijesti obilježile su brojne legendarne igračke ikone, a trofeji su bili potpuno normalna pojava...
- Bila su to druga vremena. Današnja djeca i ljudi okupirani su internetom. Prije smo igrali nogomet u svakoj ulici. Tako i ja, pokraj Staroga placa. Tako sam i došao u Hajduk, s 11 godina. A i živjelo se isključivo za nogomet. Iako su i košarkaši bili europski prvaci. Ovo je oduvijek bio sportski grad koji je volio Hajduk. Naši rezultati bili su zaista sjajni. Jer, u onoj Jugoslaviji biti prvak triput i osvojiti pet kupova za redom, pokazuje da smo imali odličnog trenera, fantastičnu skupinu igrača. Jer nisi bio siguran u pobjedu protiv momčadi kao što su Velež, Željezničar, Olimpija... Bilo je previše dobrih klubova i odličnih igrača. A da ne pričam o Crvenoj zvezdi, Partizanu, Dinamu... Ostavili smo duboki trag. Nakon četrdeset godina, bio bih sretan da se piše o nekom drugom Hajduku, da se ponavljaju uspjesi poput naših. Vjerujem da će doći to vrijeme...
Teško možemo uspoređivati današnje Hajdukove ikone s onima iz vašeg doba. Kako su navijači štovali svoje idole iz vašeg doba i možete li to usporediti s današnjim trendovima?
- U ono vrijeme smo bili popularni u bivšoj Jugoslaviji. Gdje god bismo došli, od Ljubljane do Skoplja, bili smo primljeni s ljubavlju. Vidjelo se da nas ljudi prate i da vole nogomet. No, to su bila druga vremena, bila je to Jugoslavija koje više nema. Hajduk je u to vrijeme bio omiljen. Imali smo puno navijača širom Jugoslavije, imamo ih i danas. Iako se to polako mijenja. Sjećam se utakmice Rijeka - Hajduk na Kantridi koju smo dobili 4:0. Žungul je dao tri gola, svaki put kada bismo mi dali pogodak, djeca iza gola su skakala od sreće...
Kao i zadnji put kada je onaj klinac skočio i od toga se opet pokušala iskonstruirati negativna emocija...
- Zato to i kažem. U ono doba nitko nije ni obraćao pozornost. Jer, od 15 tisuća ljudi na tribini, deset je navijalo za Hajduk. A danas jedno dijete skoči iza gola, a oni naprave dramu. Vremena su se promijenila. Rijeka je počela postizati uspjehe i normalno je da djeca u tim ljudima traže idola. Uvijek idola tražiš u uspješnim ljudima, kao što su Messi ili Ronaldo. Po tom pitanju se puno situacija promijenila. Mi bismo, primjerice, od Rijeke do Splita vozili cijelu noć jer nas ljudi ne bi pustili. Moraš stati u Crikvenici, na Pagu se odmah vadio sir i pršut u pola noći. Danas je sve drugačije. Livaja je postao zvijezda. No, ogromna je razlika što danas u Hajduku imate dvadeset stranaca, a u moje doba bila su dva-tri. U takvim okolnostima puno igrača dođe i ode, a da ni ne zapamtiš njihova imena.
Tolika fluktuacija igrača nije dobra?
- U tolikoj mjeri sigurno nije dobro. Jasno, ako postoji neki igrač koji će biti pojačanje, možeš ga dovesti. U moje doba to su bili Oblak, Holcer, Mešković, četvrtog se ne mogu sjetiti. Bila je to cijela juniorska generacija u kojoj su bili i Frfa, Buljo, Peruzović, Žungul... Na sreću, ostali smo na okupu. Sreća je bila što je Hajduk promijenio politiku da ne dovode igrače sa strane. Čelnici su vidjeli da imaju dobru generaciju igrača ali i velikog Tomislava Ivića koji je to posložio. On je čuvao okosnicu momčadi.
Kako gledate na smjer u kojem danas ide Hajduk?
- Uspoređujući to opet s nekim drugim vremenima, sve se promijenilo i u ekonomskom smislu, drugačiji su principi. Teško je financijski opstati i zbog toga je kvaliteta drugačija. Iako, Hrvatska i Split, poznati su po tome da se talenti, ne stvaraju, već rađaju. Počevši od Ivaniševića, Blanke koja je skočila 2,08, do košarke i ostalih sportova. Više nemate košarkaški klub Split, nemate zadarsku košarku koja je bila pojam i koju sam guštao gledati i navijao za njih - kaže Šurjak.
Mala je granica od Olimpa na koji će vas Split postaviti ili, još lakše, baciti u 'škovace'...
- Split jednostavno moraš primiti kao takav grad. Split je kao Napulj, to je takav temperament i ljudi emotivno reagiraju u samo jednom trenutku. Bilo je tako i u moje doba. Mi bismo dobili deset utakmica u nizu, izgubimo jedanaestu i ne smiješ proći gradom. Komentirali su: 'Šta ćeš ti igrati, koji si ti igrač...!?' Taj mentalitet se ne mijenja. Dat će ti sve, napraviti najveće fešte, poput one nakon Ivaniševićeva Wimbledona. No, sutra je već potpuno drugačija situacija. Sredina je to koja te voli, nikada neće zaboraviti, no u određenom trenutku reagira.
Nikola Pilić, još jedan velikan splitskog sporta, potužio mi se u zadnjem intervjuu kako Dioklecijanov grad ipak olako zaboravlja neke svoje ikone...
- Nema tu racionalnog objašnjenja niti zloće. Ljudi jednostavno tako reagiraju, sutra će ti opet dati srce, poginut će za Hajduka, za bilo koga od nas. Ali ako nešto ne štima, prvi će reagirati na malo drugačiji način. Ništa čudno, to je splitski mentalitet.
Vratimo se malo manje apstraktnim pojavama oko Hajduka. Zašto se u Hajduku već petnaestak godina ne može pronaći model koji bi bio konkurentan Dinamu?
- Činjenica da je Mamić izdominirao s Dinamom. Vodio je i reprezentaciju, da ne kažem privatizirao. U takvim okolnostima teško se bilo nametnuti protiv Dinama. Ja sam imao sreću uzeti prvenstvo 2001. godine (kao sportski direktor, nap.a.), bio je to Dinamo s Modrićem. Imali su podršku u nogometnoj i sudačkoj organizaciji i to je dosta koštalo Hajduka. Biti drugi ili prvi, to je ogromna razlika. U takvim okolnostima, teško je bilo Hajduku osvojiti naslov, bez obzira na to što radite. Imao je Dinamo i dobru momčad. Nije Mamić slučajno kazao u jednom trenutku da će deset godina biti prvi. Teško je u takvim okolnostima bilo raditi u Hajduku. Financijska situacija je iz dana u dan bila takva da je klub životario. Nije mogao konkurirati Dinamu po transferima koje su ovi radili jer su bili prvaci. Jer, ako igraš Europu, puno je lakše prodati igrača za desetak milijuna. Tu se Hajduk krpio i prodao bi nekog igrača za dva-tri milijuna. Ljudi u Hajduku pokušali su napraviti sve, udruga Naš Hajduk je osnovana... Na taj se način htjelo pomoći. Nismo imali rezultate. No, nakon dugo vremena vidim dobar Hajduk koji se treba više orijentirati na igrače iz omladinske škole i smanjiti kupovanje polovnih igrača sa strane. Puno je igrača koji ne zaslužuju biti tu, puno je toga dovedeno, dva lijeva beka, dva desna beka, dva stopera... Omladinska škola Hajduka mora proizvesti igrača, a ako već kupuješ centarfora, onda kupi Juricu Jerkovića - jasan je Šurjak.
Sada kada Mamića više nema, uvjetno kazano, slijedi li novo doba i za Hajduk?
- Stvari su već sada drugačije. Imate tri četiri momčadi koje se bore za prvo mjesto i ne vidim nekakvu razliku. Prije je Dinamo nakon tri mjeseca bježao 15, a nakon pet mjeseci 20 bodova i to nije bio realan odnos snaga između Dinama, Hajduka i ostalih. Kvaliteta se podigla u Rijeci i Osijeku. Stigli su novi vlasnici u neke klubove. Bjelica i Tomić su iznimno kvalitetni treneri. Kod njih se vidi igra, a ne kukavičluk. To vidim i u Hajduku sada.
Kako je moguće da se oko Hajduka mogao stvoriti lobi čijim bi se autoritetom amortizirao Mamićev apsolutizam?
- Teško je bilo to ostvariti. Jednostavno je postojao taj odnos u kojem je bilo teško srušiti osječki lobi i zagrebački Dinamo. Split zaslužuje malo više od onoga što su nam dali. Ne želim da ispadne kako sada plačem, no teško je bilo proći pored Dinama i Mamića. Ja sam se maknuo jer tko te pita što radiš i koji su problemi, ako nisi prvi...
To vas je sigurno jako frustriralo?
- Pa normalno. Ne možeš napraviti ništa. Hajduk ne smije deset godina čekati titulu. Nije točno da nema tu kvalitetu. Neću kazati da ti ne daju, ali te sputavaju... - kaže Šurjak.
Dobro, ali sve ove godine nije se radilo na financijskom imidžu kluba, dovodili su se igrači upitne kvalitete, degradirala se omladinska škola... Nije samo Mamić kriv!
- U pravu ste. Nije se davala šansa igračima iz naše škole. Bilo je lutanja i pogrešaka. Pa i ja sam griješio. Ali prvenstvo 2001. godine osvojili su naši igrači, sa strane su bili Bubalo, Bošnjak i Musa. Vjerujem da dolaze bolja vremena, ovaj grad i publika zaslužuju prvo mjesto.
Može li se cijela Hajdukova strategija oslanjati na inspiraciji Marka Livaje?
- Činjenica je da on odskače u ovoj ligi, no Hajdukov predsjednik Jakobušić ušli su u neke druge investicije. Uzeli su, primjerice, Krovinovića. Hajduk nije samo Livaja, uzeli su i Mlakara. Momčad treba izbalansirati. Sigurno i Mamić vidi da Hajduk pokušava nešto tom aktivnom politikom. Pametno je što se razgovara i s nekim bivšim igračima, poput Nikole Kalinića. Ima tu još nekih par igrača koje se spominje, poput Ivana Perišića. Igrati u Splitu, zarađivati malo manje, vratiti ljubav...
Spominje se i Rakitić u nekoj varijanti?
- Ne vjerujem u tu varijantu...
U nekim kuloarima se spominje i Manuel Neuer kao potencijalno pojačanje?
- To nam i ne treba. Ali povratak nekih koji još drmaju Europom, bio bi sjajna stvar. Hajduk s Perišićem bi sigurno dominirao.
Neki mladi igrač koji vam se sviđa?
- Biuk, Ljubičić... Dolaze klinci iz omladinske škole, Vušković je dobar na posudbi u Hamburgu.
Što je pomaklo granice u HNL-u?
- Dvije stvari. Jaka reprezentacija koja je povukla interes saveza da poprave terene. Druga stvar je VAR koji griješi, ali pomaže. Smanjio se manevarski prostor. Ne može se više sakriti ili ukrasti na tako bezobrazan način. Naravno, strana ulaganja su važna. Bjelica je dosta podigao Dinamo i Osijek. On mi se jako sviđa, želi igrati. Petković mi je stvarno drag, ali i Oršić koji zabija nenormalne pogotke. Nedavno sam razgovarao s Dambrauskasom. Razgovarali smo i ugodno me iznenadio, dosta je realan i ima dobru viziju. U Splitu je teško jer sve karte mogu popadati za dva-tri mjeseca. Mislim da može opstati u Hajduku.
Kakav nogomet vas danas uzbuđuje?
-Manchester City, Liverpool, volim Bayern koji zabija puno. Ne volim Atletico Madrid, vidi se čvrsta ruka svjetskog trenera, no ne volim taj nogomet. Messi mi je puno draži od Ronalda. Iako, Messi nije trebao osvojiti Zlatnu loptu, nije mi ostavio nekakav poseban dojam. Trebali su dati Lewandowskom.
Messi igra na vašoj poziciji u PSG-u?
- Točno je. Ja sam svojedobno osvojio francusku kup i bio među deset najboljih stranih nogometaša koji su igrali u toj ligi. Lijepo mi se bilo probuditi u Parizu. U Italiji mi je bilo sjajno igrati na punim stadionima, a završio sam u Španjolskoj. Kulminacija je bila mali nogomet u Los Angelesu jer mi je obitelj tamo bila. Volio sam igrati mali nogomet, no išao sam gledati Lakerse, njih sam guštao gledati. Nije to bila nekakva financijska priča, no bilo mi je lijepo. Tamo su mi se rodile dvije kćerke, supruga... Tamo je Žungul bio Bog malog nogometa.
Koji sport volite osim nogometa?
- Pratim tenis, NBA, američki nogomet...
A tko su bili idoli vaše mladosti?
- Meni je Maradona bio drag. Mario Kempes koji je bio prvak 1978. godine. Mi smo u Beogradu igrali kvalifikacije protiv Španjolske pred 100 tisuća ljudi. Trebala nam je pobjeda za taj SP u Argentini, a izgubili smo 0:1. A 1973. smo protiv Španjolske pobijedili i izborili plasman na SP na kojem smo igrali na otvaranju protiv Brazila koji je četiri godine ranije u Meksiku bio prvak. Zadovoljan sam svojom karijerom.
Što je za vas značilo priznanje Večernjeg lista koji vas je 1976. godine proglasio igračem godine?
- Puno mi je značilo. U Hajduku je bilo sjajnih igrača koji su bili u mom rangu, Frfa (Mužinić, nap.a.), Jerković, Oblak, Buljan... Bilo je sjajnih igrača širom Jugoslavije. Bila mi je to velika čast. Kako je Hajduk držao vrh i moja je popularnost bila iznimno visoka. Uvijek sam bio prvi vrhu. I beogradski Sport proglasio me igračem godine.
Je li mit da ste bili veliki ljubimac žena?
- To ćemo preskočiti. Nisam bio nekakav ljepotan ali sam očito imao nekakvu karizmu. Na kraju, bio sam kapetan Jugoslavije šest godina, od 1976. do 1982. godine. Bio sam kapetan na SP-u u Španjolskoj. Valjda je bilo normalno, ali mislim da su te naše djevojke sada pretežno u staračkom domu - duhovito je dometnuo Šurjak.
Kako to da nikad niste bili trener?
- Išao sam u školu u Sarajevo. Mislio sam se baviti tim poslom, ali nakon što je izbio rat, nisam nastavio školovanje. Nije mi to trebalo u financijskom smislu. Shvatio sam da mi ne odgovara biti stalno s koferom u ruci. Dobro sam zaradio, imao sam sreću da sam napravio dobar ugovor u Udinama. Ne žalim što nisam postao trener - zaključio je Šurjak.
Osobni karton:
Ivica Šurjak rođen je 23. ožujka 1953. godine u Splitu. U Hajduk je došao s 11 godina kada ga je na probu dovela sestra. Biće Mladinić i Tomislav Ivić, genijalni treneri u Hajdukovoj školi shvatili su da je riječ o iznimnom talentu. U prvoj momčadi Hajduka debitirao je sa 17 godina, 1970. godine. Baš to desetljeće Hajdukove povijesti obilježit će generacija koju je predvodio Ivica Šurjak, jedna od najvećih ikona splitskog kluba. Za Hajduk je Šurjak ubilježio 487 nastupa i postigao 127 pogodaka, a osvojio je tri prvenstva i pet kupova bivše Jugoslavije. Bio je prototip modernog polivalentnog igrača koji je mogao igrati na više pozicija. U Hajduku je proveo cijelo desetljeće, a 1981. godine potpisao je ugovor s francuskim PSG-om za tri milijuna maraka. Za PSG odigrao je 29 utakmica, postigao dva pogotka. Nakon godinu dana, otišao je u Udinese gdje je svlačionicu dijelio sa Zicom i Edinhom. Ostat će upamćen po tome što je odbio iznimno bogate nagrade Kosmosa i madridskog Reala. Karijeru je završio u Real Zaragozi 1985. godine, nakon čega je otišao u Los Angeles igrati mali nogomet. Za jugoslavensku je reprezentaciju nastupio 54 puta, od 1976. do 1982. godine. Šest godina je bio kapetan reprezentacije.
ŠURJAK GLASOVI
1. Modrić
2. Perišić
3. Livaja
4. Brozović
5. Petković
6. Oršić
7. Pašalić
8. Gvardiol
9. Ivanušec
10. Kovačić
