Još jedan nepobitni dokaz da jabuka ne pada daleko od stabla. Svjedočanstvo Dinamove legende Krasnodara Rore, sredinom 80-ih godina trenera slavonskobrodske Marsonije. U momčadi se isticao igrač s brojem 6, visoki, tanašni, temperamentni branič... – Da, Mato Mandžukić bio je moj igrač. Veliki emotivac, pravi fajter, žestoki obrambeni igrač u svakom pogledu. Istodobno i pouzdan, odgovoran, nogometaš na kojega ste se uvijek mogli osloniti – govorio je Rora i dodao neizbježan detalj:
– Istina, Mato je bio pomalo mušičav, imao je ponekad neke ishitrene, brzoplete poteze, no oni se nikada nisu događali na igralištu i nikada nisu bili toliko delikatni da bi izazvali sukobe. Moj vrlo dobar odnos s Matom nikada nije bio poremećen.
Prepoznajete li u Rorinim riječima nimalo frapantnu sličnost s Mandžukićem nove generacije? Nije li sin Mario, po karakternim crtama, gotovo savršena kopija oca Mate?
Razlika je samo u nogometaškom opredjeljenju: Mato je terorizirao napadače, a Mario braniče. I činio je to uspješno godinama na najvišoj razini, od Zagreba preko Dinama, Wolfsburga, Bayerna i Atletica do Juventusa, Milana. Naravno, i u hrvatskoj reprezentaciji.
Prvi Hrvat strijelac u finalu
Ovo je presjek karijere jednoga od naših najvećih centarfora u povijesti, štrkljastog mladića školovanog za keramičara u Slavonskom Brodu, golgetera rame uz rame s Bokšićem i Šukerom, hrvatskim napadačima koje je Europa najviše cijenila. S nekoliko nimalo beznačajnih razlika u Mandžinu korist: Mario je bio prvi Hrvat koji je postigao pogodak u finalu Lige prvaka, prvi koji je s klubom osvojio trostruku krunu (nacionalno prvenstvo, kup i Ligu prvaka) i prvi koji je za Hrvatsku na utakmici SP-a postigao dva pogotka, protiv Kameruna u Manausu. Dakle, kako se, tamo u ljeto 2005. godine, na hrvatskoj nogometnoj sceni pojavio famozni Mario Mandžukić? Mile Petković bio je trener kod kojega je MM odigrao prve prvoligaške minute. Doveo ga je iz Marsonije u Zagreb. – Tog talentiranog dečka uočio sam kad je sa 18 godina bio standardan u seniorima Marsonije, u tadašnjoj drugoj ligi. Zamolio sam svoje kumove iz Vinkovaca, Zvonka Paulenku i Stipu Bartulovića, da ga prate, a prijatelja iz Slavonskog Broda Šimu Buzova da stupi u kontakt s Marijevim ćaćom Matom kako bismo razgovarali o prelasku u Zagreb – prisjeća se Mile Petković.
Pregovori su, kaže, bili mukotrpni.
– Moj predsjednik Dražen Medić i Marijev menadžer Cvjetković tri puta su se dizali od stola i prekidali pregovore. Na kraju je Marsoniji isplaćeno 60.000 maraka ili eura, a Zagreb je dobio izvrsnoga nogometaša. Ne samo Zagreb nego Hrvatska!
Jeste li upoznali i Marijeve mušice koje su ga pratile još iz dječačkih dana?
– Mušice se skupljaju tamo gdje je alkohol, zar ne? A toga kod Mandže nikada nije bilo. Mario je bio zaigran, pomalo nestašan, no to nikada nije eskaliralo u nešto negativno. Evo kako je to izgledalo na treningu Zagreba: ja prekidam akciju na centru igrališta i obraćam se igračima, a Mandžo me uopće ne sluša i počne žonglirati, kao da ga se to uopće ne tiče. Vidim da dečko ima viška energije i zapovjedim: 'Odi ti otrči 2-3 kruga oko igrališta, malo se ispucaj pa se vrati.' Tako smo rješavali Marijeve nestašluke – prisjetio se Mile Petković, trener s kojim je Mario Mandžukić osvojio svoj prvi trofej: Dvoransko prvenstvo Hrvatske.
"Nisam ja za napadača"
Prije negoli s Mandžom nastavimo put prema vrhu, kratki povratak u Slavonski Brod i njegove početke. Kad je bio 11-godišnji klinac, zapanjio je trenera Damira Ruheka rezultatima na tzv. Cooperovu testu istrčavši 3300 metara za 12 minuta.
– Kod mene je Mandžo igrao na desnom boku. Jednom je prilikom kao bočni igrač u prvom poluvremenu postigao dva pogotka. Kada sam ga u drugom dijelu stavio u napad, nije zabio ni jednoga. Poslije utakmice prišao mi je i rekao: 'Treneru, ja nisam za napadača.' Uvjeren sam da bi Mario na boku bio podjednako kvalitetan kao Srna, jer ima moć ponavljanja i može sprintati od kornera do kornera – kazao je jednom zgodom Damir Ruhek.
U eri Ćire Blaževića u Kranjčevićevoj ulici, Mario je zaradio nadimak koji će ga zauvijek pratiti – đilkoš. Rječnik tu riječ prevodi kao vjetrogonja, obješenjak, vjetropir, gizdelin, kicoš, nametljivac, neradnik.
Teško da bi se Mandžu moglo povezati s bilo kojom od ovih titula, ni blizu. Dapače, svi koji ga poznaju u njemu govore samo biranim riječima. Admir Alić, Mandžin nekadašnji suigrač iz Marsonije, izgubio je kuću u poplavljenoj Gunji. Mandžo je prvi dotrčao, ravno iz Münchena, upomoć svojim Slavoncima.
– Tu Mandžinu gestu nikada nećemo zaboraviti. Bio je uz nas u najtežim trenucima, pokazao kako veliko srce ima. Dopremio nam je hranu i vodu, čujem da je pomogao i financijski. Znam ga još iz vremena dok smo skupa igrali u Marsoniji, oduvijek je bio takav. Pravi prijatelj, dečko koji će ti pomoći u bilo kojoj situaciji. Evo, i dandanas čujem se s Mandžom, uvijek pita kada ću natrag u kuću – priča nam Alić vjerno oslikavajući Mandžin karakter. Požrtvovan, dobronamjeran, suosjećajan, privržen. Prema onima do kojih mu je stalo. No, tijekom svoga uspona prema zvijezdama mnogi su upoznali i drugu Marijevu stranu. Najviše treneri koji često nisu imali dovoljno senzibiliteta prema njegovoj osebujnosti. Primjerice, u rujnu 2007. godine tadašnji izbornik mlade reprezentacije Dražen Ladić potjerao je Marija Mandžukića (zajedno s Filipom Lončarićem) iz momčadi pod misterioznim okolnostima. Pričalo se da je dvojac pod okriljem noći pokušao bijeg iz kampa u Tuheljskim Toplicama. Afera nije ostavila nikakve posljedice, Mario nije ispaštao ni u reprezentaciji ni u svome klubu. Osobito turbulentan bio je Mandžukićev odnos sa Zdravkom Mamićem. Od strastvenih poljubaca i poklanjanja skupocjenoga sata na letu iz Amsterdama (nakon što je Mandžo razbio Ajax) do ruba fizičkoga obračuna u Edinburghu dvije godine poslije. Mandžo je bio prvi nogometaš kojemu je Mamić odrezao kaznu od 100.000 eura (zbog crvenoga kartona u Salzburgu), ali mu je i posvetio srcedrapajuće stihove:
– Volim vas. Galeb se topi u vodama, život u ljubavi, ljubav u suzama. Da, volim vas. Riječi su lažne, a djela su bitna, volim vas – recitirao je Mamić Mandžukiću i Sammiru.
Koji mjesec kasnije iz Mamićevih je usta izašlo i ovo: – Proklet bio dan kad sam upoznao Marija Mandžukića! – okomio se Zdravko na svoga mezimca nakon što je Dinamo izgubio od Hajduka na Poljudu i ispao iz Kupa. Kraj burne sage došao je u ljeto 2010. godine kada se Mariju napokon ostvarila želja – prodan je u Wolfsburg. Kakav je bio Marijev oproštaj s Mamićem? pitali smo tada tatu Matu Mandžukića. – Savjetovao sam sinu da bude uglađen i kulturan, kako sam ga i odgajao. Tako je i bilo, rastali su se kao prijatelji. Mamiću smo oprostili sve uvrede koje je izrekao na Marijev račun iako je u njima pretjerivao. Pa nije Mario mogao sam rješavati utakmice, a Mamić je napadao samo njega – kazao je Mato Mandžukić.
Fatalan Mandžin stav
Marijev odnos s trenerima također je imao uspona i padova, no nijednoga svoga šefa nikada nije ostavio na cjedilu. Dok je bio u Dinamu, jednom je zgodom Kruni Jurčiću zabušavao na pripremama odbivši raditi sklekove zajedno s ostalim suigračima. Jurčić je vidio, ali nije reagirao. Zašto? – Razgovarao sam s mnogim iskusnim trenerima što napraviti u takvoj situaciji. Recimo, Ottmar Hitzfeld mi je rekao da on u tim trenucima okrene leđa – priznao je tada Jurčić, koji se rukama i nogama borio da Mandžo ostane što dulje u Dinamu. Znao je da takvoga plavi još dugo neće imati.
Diktator Felix Magath u Wolfsburgu kaznio je Mandžukića sa 10.000 eura jer se na utakmici protiv Borussije Mönchengladbach nije dovoljno brzo vraćao u obranu nakon izgubljenih lopti. Međutim, kod tog trenera, kojega zbog specifičnih metoda treninga zovu Sadam Husein, Mandžo je eksplodirao i napravio senzacionalan transfer u Bayern. Magathova kazna samo je probudila inat u igraču kojega su Englezi nazvali 'ptičja glava'.
Vrhunac Marijeve karijere dogodio se u Bayernu, kod trenera Juppa Heynckesa, kada su se Bavarci okitili naslovom europskog prvaka, uz Mandžin pogodak Borussiji na kultnome Wembleyu. Hrvatska trobojnica oko struka i 'ušati' pehar u rukama, slika koja je obišla svijet i donijela Mandži novu dimenziju: odjednom je postao jedan od najmoćnijih i najtraženijih europskih napadača. Iz te sezone datira i mali Mandžin skandal kada je, u trenucima slavlja zbog postignutog pogotka protiv Nürnberga, salutirao pred navijačima slaveći tako oslobođenje generala Gotovine i Markača. Njemački savez opomenuo ga je zbog tog poteza.
Mandžina bajka u Bayernu nije imala sretan kraj zbog narušenih odnosa sa španjolskim trenerom Pepom Guardiolom. Kao i u slučaju Zlatana Ibrahimovića, narcisoidni trener imao je problem s Mandžinim stavom. Pep je tražio poslušnike, a prgavi je Mario sve teže podnosio trenerove taktičke zamisli i rotacije. Sve je kulminiralo nakon ispadanja Bayerna u Ligi prvaka od Real Madrida, kada se, navodno, Mandžo podsmjehivao Guardiolinom emotivnom obraćanju igračima. Uslijedila je sankcija: Pep je izbacio Mandžu iz momčadi za finale Kupa u Berlinu i uskratio mu radost osvajanja još jednoga trofeja. Slična priča pratila je Mandžu i za boravka u Madridu, gdje je njegova požrtvovnost osvojila trenera Simeonea, ali je fatalan opet bio Mandžin stav. Naime, naš se reprezentativac, moćan i samouvjeren, opet teško nosio s dijeljenjem minutaže s domaćim igračem Fernandom Torresom. Trener se znao požaliti: "Jedan moj igrač uvijek je nezadovoljan kad je na klupi..." S obzirom na njegovu reputaciju, takav Marijev stav neće ga unazadio, dapače.
