U Hrvatskoj je bilo raznoraznih sportskih festivala, ali nikad ovakvog, s konferencijskim predznakom, kao što je bio Sunset Sports Media Festival. A njega je osmislio i, uz pomoć agencije Pepermint realizirao, američki Hrvat Pete Radovich.
Emmyje mi donose priče
A riječ je o CBS-ovu producentu s čak 41 kipićem Emmyja, prestižne američke televizijske nagrade, čiji su roditelji s jadranskih otoka. Majka iz zadarskog arhipelaga (Pašman), a otac iz šibenskog (Kaprije). S obzirom na to da je rođen u Americi, jednu (srednjo)školsku godinu proveo je u Zadru da bi učio hrvatski.
Ma koliko utjecajan bio, nitko iz Hrvatske nikad ne bi uspio okupiti takvo društvo kakvo je ovaj tjedan bilo u Zadru. A gosti panela na ovom opuštenom festivalu bili su slavni nogometni vratar Peter Schmeichel, velikani američkog nogometa Julian Edelman i Ray Lewis, jedan od najutjecajnijih ljudi u svijetu profesionalnog boksa Stephen Espinoza, svjetski popularne sportske novinarke Kate Abdo i Diletta Leotta...
S višestruko nagrađivanim producentom porazgovarali smo nakon što se spustio zastor nad prvo izdanje festivala u čijem porinuću mu je pomogao status američke producentske legende. Jer, nekome tko ima 41 Emmy teško je reći ne.
– To su mi prijatelji, radimo zajedno. S Peterom Schmeichelom na Ligi prvaka, a s Lewisom i Edelmanom na emisiji Inside NFL koju produciram. A kada sam im rekao da im nudim priliku da otputuju u Hrvatsku, odmah su pristali. Nisu oni bili ti kojima sam pristupio nakon što mi je pet-šest drugih reklo "ne".
Jeste li zadovoljni panelima i organizacijom festivala?
– Panelima sam jako zadovoljan jer smo imali dovoljno različite teme. Što se tiče organizacije, to uvijek može biti bolje jer ja nikad nisam zadovoljan svojim poslom pa tako nikad neću biti posve zadovoljan ni ovim festivalom. Uvijek ima prostora da se bude bolji. No, kada računam da smo za pripremu imali niti šest mjeseci, onda sam jako zadovoljan.
Sada ćete imati godinu dana za pripremu drugog izdanja.
– Bit će milijun puta lakše jer sada imamo nešto konkretno. Prije smo bili samo ideja, a sada imamo goste i materijal koji možemo pokazati. Uostalom, već su mi kazali Schmeichel, Edelman i Lewis da su svoje impresije stavili na društvene mreže i da ih njihovi prijatelji, bivši igrači, već propituju kada će to biti opet i da bi i oni došli.
Kada bismo morali izdvojiti dva od deset panela koje smo pratili, ovaj bi novinar rekao da su to "U ringu sa Stephenom Espinozom" i vaše predavanje "Snaga priče" u kojem ste na neki način otkrili i tajnu svog velikog producentskog uspjeha. Uz to, priznali ste da ste vrlo emotivni, da se lako rasplačete, ali i da potičete ljude oko sebe da riskiraju. A kako je za svaku dobru priču potreban i raspoložen sugovornik, otkrili ste i zanatsku tajnu kako ga uspijevate otvoriti.
– Prije intervjua, s kim god ga radio, uvijek započnem neobveznu konverzaciju da se sugovornici opuste. Svatko ima svoju priču, svaki klub i liga na svijetu, samo treba znati kako je ispričati. Moja prednost je osjećaj za dobru priču.
Posljednji panel u programu bio je "Football vs. Football – Bitka za milijarde" u kojem se govorilo o prednostima i nedostacima američkog i europskog nogometa. Hoće li klasični nogomet u Americi biti ikad popularan kao američki nogomet i može li američki nogomet izvan američkih granica dostići popularnost klasičnog nogometa?
– Do kraja moje karijere, dok sam ja živ, sigurno neće jedni drugima biti konkurencija. Recimo, ljudi će u Europi sve više znati za Super Bowl, ali on nikad neće biti konkurencija finalu Lige prvaka. Isto tako je i u suprotnom smjeru.
Ipak, čini se da klasičnom nogometu u Americi raste popularnost brže nego američkom nogometu u Europi.
– Kada je u pitanju Uefina Liga prvaka, postigli smo rekord gledanosti. Prvi put u povijesti imali smo više gledatelja na engleskom nego na španjolskom jeziku, a i imali smo najviše gledatelja sveukupno. Popularnost europskog nogometa raste i zahvaljujući društvenim mrežama, ali i sportskim zvijezdama iz drugih sportova poput LeBrona Jamesa koji je kupio dionice Liverpoola. Kada je on postao zainteresiran za nogomet, kada je to njemu postalo "cool", onda je i mnogim običnim Amerikancima.
Kao televizijski profesionalac imali ste sreću pratiti uživo tri vrlo velika događaja iz povijesti sporta u neovisnoj Hrvatskoj.
– Prve godine mog posla na televiziji bio sam na Olimpijskim igrama u Atlanti i na dan rukometnog finala bio sam slobodan pa sam sjedio iza naše klupe kada je Hrvatska osvojila svoje prvo olimpijsko zlato. Pet godina kasnije bio sam u Wimbledonu kada je Goran osvojio turnir. Moji šefovi znali su mi koliko mi to znači pa su me pustili da budem navijač. Godinu kasnije bio sam na Zimskim olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju gdje je Janica osvojila tri zlata i srebro. To mi puno znači jer ja u Americi navijam za najgore klubove, u američkom nogometu za New York Jets, u bejzbolu za Metse, a u košarci za Knickse koji neće osvojiti naslov dok sam ja živ. Barem sam s hrvatskim sportašima doživio neku radost uspjeha.
Sjećamo se da su američki mediji za vrijeme tih Igara Janicu etiketirali s "Croatian Sensation".
– Prvo su to govorili za Dražena Petrovića, a potom i za Tonija Kukoča. Bilo mi je super vidjeti da Amerikanci slave hrvatsku sportašicu.
Imaju li priče o Kostelićima i Draženu potencijala za igrani film?
– U Americi teško jer se ondje traži "vau" priča. Njihova priča jest vau, ali za Europu i Hrvatsku. Čuo sam da se o Draženu radi igrani film, a on je nešto poznatiji u Americi. Puno je priča po svijetu, a Amerikanci traže top priče, pogotovo američke.