Izjava proslavljenog košarkaškog trenera Duška Vujoševića (58) koja je osvanula na naslovnici beogradskog lista Nedeljnik “Srbija je najveći krivac za građanski rat” mnoge je iznenadila, ali ne i one koji dugo poznaju tog crnogorskog stručnjaka koji je najveće uspjehe ostvario na klupi Partizana, a trenutačno izbornika BiH.
Vujošević je puno više od trenera, a svoje stavove nikad nije skrivao niti ih se ustručavao izreći ma koliko smetali političkim vođama u državi u kojoj je radio ili se ne uklapale u opći način razmišljanja. Ne jednom je izjavio da je “po nacionalnosti” – jugonostalgičar!
– Jugonostalgija je bolno sjećanje, ne posprdna stvar, samo mrtve ribe plivaju niz vodu. Nitko mi ne može zabraniti da žalim i analiziram nekadašnju veliku zemlju – rekao je jednom.
Postao trener s 26 godina
Upravo je ironija, a možda i sudbinska posljedica takvog stava, bila da Vujošević bude fizički napadnut u Zagrebu 2002. godine nakon utakmice Cibone i Partizana u Euroligi. Nekoliko “navijača” našlo se nakon pobjede cibosa ispred sobe za press-konferenciju i krenulo tući Partizanova trenera, spasio ga je Cibonin trener Jasmin Repeša. Ni dva tjedna poslije u intervjuu za jedan hrvatski tjednik izjavio je da ga ni to neće navesti da mrzi.
Vujošević kao samostalni seniorski trener radi već 31 godinu, imao je samo 26 godina kad je na klupi crno-bijelih naslijedio svog šefa Vladimira Lučića, a sljedeće tri sezone vodio je i učio generaciju igrača koja će postati najveća u povijesti srpske košarke – Divac, Đorđević, Danilović, bio je tu i Paspalj, također Crnogorac. Svi su napravili velike karijere, postali osvajači europskih i svjetskih zlata te su mu kao “doživotni dužnici” čuvali leđa kad su ga svi napadali. Primjerice, kad se 2001. vratio za trenera Partizana i dugo nije mogao napraviti veći europski iskorak, nisu dopuštali da ga se smijeni. Isplatilo se jer su rezultati bili sve bolji, a Vujošević je 2010. doveo Beograđane na prag finala Eurolige, što je za klub iz siromašne Srbije bilo nevjerojatno ostvarenje. Bio je tada najbolji trener Eurolige pa ga je angažirao i najbogatiji europski klub CSKA, no zbog jezične barijere Vujošević se ondje nije dugo zadržao. U razdoblju kad nije radio dobio je poziv Cibone, tijek pregovora išao je u smjeru suradnje, no onda su ga nazvali iz Partizana i zamolili za pomoć... – Nisam došao u Cibonu samo zato što me nazvao moj Partizan, da ne biste mislili da su u pitanju bili drugi razlozi – rekao je.
U Beogradu je bio ikona, zbog velikih rezultata cijenili su ga i oni realni navijači Crvene zvezde jer nizao je titulu za titulom. Njegov ulazak u punu dvoranu Pionir i hod preko parketa čekao se kao događaj večeri, a voljeli su ga i igrači, naročito mladi, jer je bio puno više od trenera, iako je znao opaliti i pljusku, i to javno. Učio ih je kako da se ponašaju, a kao strastveni obožavatelj čitanja knjiga inzistirao je da svaki igrač mora dobiti lektiru, pa su čak i strani igrači morali pročitati Andrićev roman “Na Drini ćuprija”. Vujošević je za karijere dobio mitski status pa su o njemu smišljani vicevi kao o Chucku Norrisu u stilu “Dule je pročitao cijelu Wikipediju” ili “Jednom je Dule izgubio kup, onda je o tome snimljen film”. Međutim, godine borbe na terenu i izvan njega zdravstveno su ga “pojele” pa je zbog komplikacija dijabetesa s kojim se već dugo bori nekoliko puta završavao u bolnici, kao nedavno kad je jedva spriječena amputacija zbog gangrene na stopalu.
Žestoki kritičar Vučića
Erudit i intelektualac izvan terena, na klupi se nerijetko pretvarao u zvijer, svađajući se sa sucima do te mjere da ih je znao natjeravati po dvorani, a u žestoki obračun ušao je s predsjednikom Crvene zvezde Nebojšom Čovićem, dragim suradnikom svih srpskih vođa od Miloševića naovamo koji je uz blagoslov Aleksandra Vučića krenuo u rušenje Partizanove vladavine. U vrijeme kad su Vučić i ljudi oko njega činili sve da se u javnosti stvori besprijekorna slika o “preporoditelju Srbije”, Vujošević ga je napadao, a sa svakim novim napadom bio je korak bliže izlaznim vratima iz države. Postavši praktički disident, završio je kao trener u nekadašnjem europskom prvaku Limogesu, a od ove je godine i izbornik BiH. Izjava “Srbija je za glavni krivac za rat” nije izrečena slučajno ili da bi se nekome dodvorio, a način na koji je odjeknula zemljama u okruženju sigurno nije drag predsjedniku Srbije. No istina je Vučićev problem, ne Vujoševićev.
