Kava u Zagrebu s preplanulim izbornikom Zlatkom Dalićem (52) točno godinu dana nakon finala Svjetskog prvenstva u Rusiji: Hrvatska – Francuska 2:4. Jeste li se napokon odlučili pogledati snimku utakmice s Francuzima?, pitamo izbornika Dalića.
– Nisam je gledao, i rekao sam da je neću ni gledati, jer mi ju je teško gledati. Opet se toga svega prisjećati nije baš ugodno.
Moskovska rana još uvijek toliko peče?
– Ma ne peče me toliko, mi smo napravili povijesni uspjeh i izvukli maksimum u tom trenutku. Ali, uvijek ostaje žal za tim finalom i za tim zlatom, jer smo ga možda čak i bili zaslužili. Po meni, prvo poluvrijeme protiv Francuza bilo je naše najbolje poluvrijeme na SP-u; mi smo u njemu primili dva pogotka koja nismo trebali primiti. Iz sudačkih odluka koje su bile pogrešne. I onda nije bilo snage i energije u drugom poluvremenu vratiti se. Ali, opet imali smo suparnika koji je bio najkvalitetniji, koji je iskoristio sve što smo mu dali. I na svoj način igre nas je pobijedio, na polukontru i kontru...
Ne zamjeram si ništa
Zamjerate li si nešto u pripremi finala?
– Ne zamjeram si ništa. Možda da smo igrali drugačije, da smo mi stali iza i čekali njih, ali utakmica je tako bila diktirala da smo mi morali ići na posjed lopte i kontrolu utakmice, što je bilo dobro. Jer, dobili smo prvi gol nakon nepostojećega faula, i zabili smo si autogol. Drugi gol primili smo u jeku naše dominacije, dosuđen je bio penal koji nije postojao. Dakle, ako bih nešto promijenio u toj utakmici, promijenio bih – suca! Ok, dogodi se pogreška, ne mogu ja sada reći “za naš poraz kriv je sudac”. Ali, opet to je finale, nije u redu ga da presudi jedan penal koji nije postojao – evocira Dalić sjećanje na indisponiranoga argentinskog arbitra Nestora Pitanu.
Kako je izgledao dan finala u taboru naše reprezentacije? Poseban režim?
– Taj dan dočekali smo najrasterećeniji, najopušteniji, jer smo tako složili priču da smo došli u finale, da nema više tolikoga pritiska, kao protiv Nigerije ili protiv Danske, i da ćemo samo uživati u nogometu. Naravno da smo išli tražiti pobjedu, ali nismo si radili nikakav presing. Ulaznice za finale riješili smo dva dana prije utakmice, igrači su provodili vrijeme sa svojim obiteljima; i bili smo orni, spremni i jedva čekali finale.
U finalu ste na vrata postavili ozlijeđenoga Danijela Subašića. Je li to bila pogreška?
– Lako je sada komentirati, eh da je Suba bio zdrav ili da je Kale branio... U tom trenutku nije bilo lako odlučiti. Ja sam Subu pitao je li spreman, on je rekao da je, a ja sam mu vjerovao kao i do tada. Međutim, stavite se u moju poziciju tada; nije lako u finalu zamijeniti čovjeka koji te doveo do finala. On je mislio najbolje; ozlijedio se bio protiv Rusije, ali branio je dobro u polufinalu, i ni njemu nije bilo lako reći da ne može braniti u finalu.
Što vam se najviše urezalo u pamćenje s finala? Pogbin džentlmenski naklon?
– Pogbin nastup me iznenadio i oduševio. On je svjetski prvak, on slavi svoju titulu i on se naklonio Hrvatskoj. To je potez džentlmena. Nakon finalne utakmice ceremonija dodjele medalja se otegnula, trajala je dugo, predugo i u tim trenucima svašta ti prolazi kroz glavu. Bila je velika tuga, velika žalost kod svih nas, a to se najbolje bilo vidjelo na Luki Modriću. On je primio nagradu za najboljega igrača turnira, do tada najveće individualno priznanje, a njega to uopće nije ‘diralo’ – kazao je Dalić i nastavio:
– U toj kiši je bilo puno simbolike, oprala nas je dobro, bilo je i suza, jer nismo zaslužili izgubiti taj finale. Opet, osjećaj da si u finalu, da te gleda cijeli svijet je fantastičan. To je vrhunski uspjeh – nastavio je izbornik Dalić.
Doček u Hrvatskoj izliječio je sve moskovske rane?
– Mi u Rusiji nismo bili ni svjesni da je poraz kod nas bio proslavljen kao pobjeda. Tek dolaskom u Hrvatsku vidjeli smo pravi značaj toga finala, i tek tada postali smo svjesni što smo napravili. Kada smo vidjeli tu euforiju, tu radost naših ljudi, zaboravili smo poraz u finalu. Iako, ja preko njega neću nikada prijeći, jer mogao si biti svjetski prvak i ući u povijest. A to bi bilo za vječnost – ističe Dalić.
Godina od srebra je prošla. Koje smo koristi iz njega izvukli?
– Godina je brzo, prebrzo prošla, sve kao da je bilo jučer. Nogomet svaki dan traži novo dokazivanje, nove su utakmice, nove kvalifikacije. Ali, treba uživati u tim danima, i nikada ih ne zaboraviti. To je ipak povijest koja je svima nama ponos. A što je ostalo nakon srebra? Bilo je puno govora o novome stadionu, a on se sada više uopće ne spominje. Ako se to već nije počelo rješavati, onda je gotovo.
Nismo napredovali
Cijeni li se još zajedništvo koje ste nam donijeli prošloga ljeta?
– Tko to hoće, on to cijeni, to ga sigurno još drži. A da smo ga mogli iskoristiti bolje, mogli smo. Na euforiji srebra, tih emocija. Imao sam petnaest promocija svoje knjige na kojima je sve prštalo od emocija, ponosa, sreće, zadovoljstva. Ujedinilo nas je to srebro, ali od njega nismo napredovali – pomalo sa žaljenjem konstatira izbornik.
Na kraju, drugi vrhunac vaše izborničke ere trebao bi biti povratak reprezentacije u Split?
– Stalno zagovaram zajedništvo, tu pozitivu i, naravno, da Hrvatska treba igrati u svim gradovima Hrvatske, i u Splitu. Nadam se da će do toga doći. Svi problemi moraju se rješavati razgovorom, jer to je jedini način, ali da reprezentacija igra u Splitu, to je sasvim normalno. To je i moja želja, daj Bože da se ispuni. Naravno da je publika iz Dalmacije i Hercegovine zaslužila gledati Hrvatsku u Splitu. Pa moraš ljudima koji prate Hrvatsku, iz Dubrovnika, Metkovića, Šibenika, Omiša, Zadra..., dati šansu da reprezentaciju gledaju u Splitu. A ne da moraju putovati u Zagreb, Slovačku, Ukrajinu ili u Budimpeštu da bi je vidjeli, to je apsurd – zaključio je izbornik Zlatko Dalić, smatrajući kako nije trebao biti akter splitskih pregovora ("nije to moj posao").
