Divlje patke otišle su na jug, a novinske patke ostanu i preko zime. Umjesto u žutom lišću gnijezde se najčešće u žutom tisku.
Nađe se pokoja i u najozbiljnijim medijima, kao nekakav spin, probni balon i slično. Žuti tisak, odnosno žuto novinarstvo, pogrdan je izraz za medije koji tretiraju vijesti na neetičan i bombastičan način, koji se koncentriraju na senzacionalizam, skandale, oslanjajući se na glasine, neprovjerene informacije i neimenovane izvore.
Žutom novinarstvu više je stalo do atraktivnih, trivijalnih i senzacionalističkih “informacija“, grafički atraktivno “upakiranih“, nego do objektivnih vijesti i ozbiljnih analiza. Ta logika sve više zahvaća elektronske medije pa postoji i pejorativni izraz - žutilo. Toj poplavi žutila teško odolijevaju i ozbiljni mediji, ali uspijevaju naći mjeru kako bi sačuvali ozbiljnu publiku. Pojam žutog tiska su britanski “Sun“, ili njemački “Bild“.
Izraz je nastao u Sjedinjenim Američkim Državama oko 1890. godine u borbi za dominacijom na tržištu između novinskih magnata J. Pulitzera (!) i W. R. Hearsta i to po stripu “Žuti dječak“ (The Yellow Kid), koji je najprije izlazio u Pulitzerovom listu „New York World“, a kasnije u Hearstovom “New York Morning Journal“.
Kritičari novina sa senzacionalističkim i trivijalnim pristupom nazvali su “Yellow Kid journalism“, a kasnije “Yellow journalism“ (žuti novinstvo).
“Žutila“ raznih vrsta svuda su oko nas, pa ozbiljni mediji moraju dobro paziti da ih ne zahvati!
