Znam zašto me zovete. Zbog rata sigurno. Stanje u Izraelu nije dobro. Nije nikako dobro, počeo je naš razgovor bivši hrvatski vatreni, igrač Hajduka i legenda izraelskog nogometa Giovanni Rosso (48) koji već godinama živi i radi u Haifi. Izrael mu je, kaže, dao sve, a kako proživljava ove apokaliptične prizore rekao je ekskluzivno u razgovoru za Večernji list.
– Nema me u Izraelu već deset dana, ali sam upoznat sa situacijom. Sada je praznik, blagdan, traje do četvrtka. Ramadan. Znam da je bio konflikt, ali ne želim ulaziti u politiku. Ono što ja mogu reći jest da situacija nikada nije bila ovakva. Oko 200 raketa palo je na Tel Aviv i njegovo okruženje, ali najgore je to što izraelski Arapi izlaze na ceste i pale izraelske restorane, pale automobile... Uđeš li slučajno u arapski dio, može doći i do linča, kamenovanja... Situacija stvarno nije baš... – govori nam osjetno sjetnog glasa i još uvijek čistog dalmatinskog naglaska bivši vatreni pa nastavlja: – Ja ne znam koliko je ovdje Arapa, možda nekoliko milijuna. Najmanje je Arapa kršćana, većinom su to Arapi muslimani. Većinom je sve u redu dok nije Jeruzalem u pitanju, a kada je o njemu riječ, svi ''polude'. Židovi i kršćani i muslimani. Već stoljećima se ratuje za taj grad. Stravično.
Bio je u Zadru '91.
Može li se situacija u Izraelu usporediti s devedesetima u Hrvatskoj?
– Odmah sam se naježio kad ste spomenuli devedesete. Živio sam u Zadru kada je bio rat. To je bila '91., '92. Ja sam u Izraelu od '96. i ovo je prvi put da se može osjetiti ratno stanje. Uvijek je bilo nešto. Izraelci su ulazili u Gazu, tamo se ratovalo, ali ovo je prvi put da je ispaljeno ovoliko raketa. Daj Bože da se smiri što prije, ali mislim da neće baš samo tako. Mislim da će izraelska vojska ući u Gazu – sluti, ali se politički ne želi miješati.
– Nevini ljudi stradaju, poginulo je 30 i nešto civila. Gledajte, dođe taj petak i subota kad je šabat. Idemo u restorane, kupujem ribu u arapskim restoranima, stvarno je mnogo prijatelja. Kada sam igrao nogomet, a i u klubu u kojemu radim dosta je arapskih igrača i da me pitaš zašto je došlo do toga, ja stvarno ne znam i ne želim nagađati – kaže Rosso čija je obitelj, srećom, na mirnom dijelu.
– Mi živimo na sjeveru i, hvala Bogu, u Haifi nije pala ni jedna raketa. Tamo uopće nema rata. Rat je u Jeruzalemu, Aškelonu, Ašdodu, Tel Avivu. Svi su u skloništu, velika je panika, ja ne pamtim kad je bilo tako.
Bili su najsigurnija zemlja
Zanimljivo, u ovoj pandemiji koronavirusa, Izrael je bio proglašen najsigurnijom zemljom što se tiče borbe protiv virusa. Nažalost, rat je neprijatelj kojega nikako ne uspijevaju svladati.
– Što se tiče borbe protiv korone, stvarno skidam kapu ovoj vladi. Bili su disciplinirani. Bili smo s maskama i unutra i vani, igrao se nogomet bez publike... Mi smo imali tri lockdowna, onaj prvi je bio zanimljiv, bilo je novo, neobično. Ali poslije, ajme majko! Nisam mogao više. Htio sam baciti ženu s balkona, ha-ha! – šali se, naravno, Rosso i pojašnjava: – Znate kako je bilo. Svaki dan je isti, ne znaš više što bi. Zamisli tako 90 dana. Ona meni kaže: "Idem izaći malo", a onda me zove videopozivom i pita: "Gdje si?" A gdje ću biti, čovječe?! – pripovijeda nam omiljena izraelska zvijezda i kratko povlači paralelu s Hrvaticama: – Znaš, imaju izraelske žene to nešto kao i naše. Moja me osvojila baš zbog toga što ima naš dalmatinski temperament. One su gazdarice. One su spoj cijelog svijeta, došle su iz Maroka, Amerike, Španjolske, to je jedan veliki miks. To je zanimljivo – kaže Rosso.
Trenutačno je u Maroku. Snima emisiju, neku vrstu realityja, kaže nam. Nešto u vezi s nogometom, bivši poznati igrači, pjevači, objasnio nam je pobjednik tamošnjeg "VIP Survivora" za koji kaže: – Ma ne bih ga ponovio da mi daju ne znam što. Da me pitate treba li probati, da, treba. Ali da se sada opet vratim na takvo nešto? Nema šanse. Pa ja 20 dana nisam jeo. Bilo je to jedno iskustvo, ajme, dva mjeseca. Uh... To je pravi život, nema mobitela, teško... Posebno stvarno, ali ne bih više – govori nam uvijek pozitivni Rosso. Njegovo ime i prezime dobro poznaje i nogometna, ali i šira Hrvatska javnost. Rođeni Dalmatinac, prošao je HNL travnjake Zadra, Zagreba i Hajduka, a srce mu je gorjelo upravo za potonje, a gori još uvijek. Iako je upisao tek četiri nastupa za bile, velikom hajdukovcu i to je nahranilo dušu. U Splitu su mu i djeca, ali ih nažalost ne uspijeva posjetiti zbog pandemijskog ograničenja.
"Hajduku se mora znati vlasnik"
– Srce mi puca, nisam bio u Splitu od 9. mjeseca. Čujemo se i vidimo preko videopoziva. Srećom, to postoji da mogu vidjeti djecu, ali želim što prije doći jer mi je i ocu 86 godina pa želim i njega što više vidjeti – priznaje nostalgični Giovanni pa se osvrće i na svoj voljeni Hajduk.
– Čini mi se da je napokon došao predsjednik od kojega će nešto biti. Vidim da ima gard, ima karakter. To mi je drago. Svatko zna kome je što činiti. Ali opet se vraćam na ono staro: mora se znati tko je vlasnik. Ja ne znam stvarno tko tim Hajdukom upravlja, ali mislim da bi se trebalo znati točno tko je vlasnik. Onda će vlasnik znati. On će kupiti igrača koji košta sto eura ili košta 10 milijuna eura. A ovako on ne zna. On mora pitati pet ljudi da bi kupio jednog igrača. Kada bi oni njemu dali ovlasti da sam odlučuje, onda bi to bilo super – smatra Rosso.
Nešto kao Mađari u Osijeku?
– Tako je! Daj mu neka radi. Vi ste sada taj nadzorni odbor, Naš Hajduk, ne znam kako to štima, ali netko mora znati. Netko mora reći: Evo ti tri godine, pet godina, ti sam odlučuješ i ako ne bude tako i tako, ti ideš ća. Ne možeš nakon svake godine mijenjati nešto – smatra Giovanni.
"Nenadove izjave su emotivne"
Osvrnuo se i na Dinamo.
– Ma svaka čast Dinamu, ali onu draž koju mi imamo prema Hajduku oni neće imati ni da osvoje još 50 titula. Kada dobiješ Hajduka, recimo, svi su bolesni. Ali kada Hajduk dobije nekoga, recimo Dinamo, svi ozdrave! Ali trebaju nam naši dečki, naši igrači. Sada je Hajduk juniorski prvak i tu djecu treba pretvoriti u dobre seniorske igrače. Najbolje godine Hajduka bile su sedamdesete kada su u prvoj momčadi bili sve juniori Hajduka. Tako nešto treba napraviti, tu djecu gurati – pojašnjava temperamentni Dalmatinac.
Hajduku je sljedeći ispit Gorica koja im može pogoršati šansu za hvatanje Europe.
– Ostane li Hajduk bez Europe, bit će to veliki udarac za njegov prestiž. To se ne smije dogoditi. Bude li tako, moramo podvući crtu, napraviti program i onda krenuti ispočetka, s mladim igračima, domaćim, a možda pokojim ekstra strancem. Samo što i za njih treba novca...
Dotaknuo se i Nenada Bjelice te atraktivnosti HNL-a porastom kvalitete Osijeka.
– Slušajte, ne može se ni dijete napraviti iz prvoga puta, tako ne može ni on iz prve osvojiti prvo mjesto – šaljivo je objasnio Rosso. – Ja Bjelka znam odavno, igrali smo zajedno u reprezentaciji. On je i kao igrač i kao osoba super, a ove neke izjave sada, to je emocija, to se događa u sportu. To nema veze s njegovim znanjem. On je napravio odličan posao u Dinamu, dokazao se u Austriji, dokazao se i u Osijeku i to je odlično i za cijelu Slavoniju, za Hrvatsku, da ima jedan klub kao Osijek koji ima toliku tradiciju. Mislim da će iduće sezone biti sjajan ''fajt'' ako se Hajduk vrati, uz takav Osijek, pa i Rijeka i Gorica. Bit će to jaka liga kakva nije bila nikada – najavio je Rosso. "Sosi treba dati šansu" Uskoro kreće i odgođeni Euro 2020., a bivši reprezentativac Hrvatske poznat je po svojem skakanju u TV studiju izraelske televizije za vrijeme SP-a 2018. u Rusiji kada je Hrvatska briljantno marširala do titule svjetskih doprvaka.
– Sve što mogu reći jest da i sada očekujem da ću tako skakati. Ako bude tako, ako opet onako poludim, znači da je fenomenalno, ha-ha – rekao nam je bivši vatreni kojemu je također bilo ponuđeno igrati za izraelsku reprezentaciju.
– Iskreno ću vam reći, da me Hrvatska nije pozvala, ja bih prihvatio Izrael i dao bih sve od sebe. Ovu zemlju obožavam, ona mi je sve dala. Ali onda su me Otto Barić i Marković pozvali i to nije više bilo pitanje. Ne možeš ti srce i krv odvojiti. Odmah sam to prihvatio.
Kako onda komentirate slučaj Borne Sose?
– On je još mlad. Ne treba ga osuđivati samo tako. Mislim da se u budućnosti može dogoditi poziv u reprezentaciju. On je još dijete, ne treba ga tako napadati. Iako više ne igra, Giovanni ne odustaje od nogometa. Radio je kao tehnički direktor Maccabi Haife, a sada je dobio novu funkciju. Radi kao marketinški stručnjak i savjetnik predsjednikova sina.
– Dobro guramo. Hvala Bogu. Tu sam već dvije godine, prošle godine bili smo drugi. Ove godine, ako dobijemo sljedeću utakmicu, bit ćemo prvaci i mogu reći da mi taj posao uspješno ide. Dobro je, ali znaš kako je u sportu, kada pobijediš, svi te vole, a kada izgubiš... U sportu trebaš imati puno sreće. Možeš ti imati sve, ali ako imaš nekog lošeg predsjednika, uzalud je. Ne možeš ništa –iskren je Rosso.
– Živi užas bilo mi je gledati ovaj nogomet bez navijača. Rekao sam da mi je bolje ne igrati. Nama se sada protiv Maccabi Tel Aviva vratila publika, bilo je 30.000 ljudi, pun stadion... Čudo, čudo jedno!
