Psihijatrijske bolnice česta su postava u horor filmovima u kojima ljudima koji su zarobljeni u luđačkim košuljama daju ilegalne lijekove.
Takve kadrove smo toliko često gledali u filmovima da je lako uvjeriti nekoga da se te stvari doista događaju u tim ustanovama. No, istina je drukčija. Irkinja Naomi (20), koja je prošle godine smještena u jednu psihijatrijsku bolnicu na šest tjedana, zbog toga je željela promijeniti percepciju o takvim mjestima, piše Večernji.hr.
Naomi su prvo dijagnosticirali ciklotimiju koja uzrokuje poremećaje raspoloženja, emocionalne uspone i padove. Jednom je imala tešku maničnu epizodu pa je psihijatar kod kojeg je dolazila na terapiju zaključio da predstavlja opasnost sama za sebe. Halucinirala je, čula glasove i nije bila svjesna što se događa oko nje. I prije tog jačeg napadaja događalo joj se da troši velike količine novca na stvari koje joj ne trebaju te je pila mnogo lijekova na svoju ruku. Za sebe zna reći da povremeno nema osjećaj stvarnosti, piše Metro.
Kada joj je psihijatar rekao da će morati u umobolnicu, neprestano je plakala i osjećala se kao da je luda. Mislila je da će dobiti svoju luđačku košulju i biti okružena ljudima koji vrište. No, kada je došla, odmah je vidjela da je sve to daleko od stvarnosti. – Pacijenti su igrali Monopoly, gledali sapunice na TV-u i razgovarali uz šalicu čaja. Svi su me pozdravili i uvjeravali da se nemam zbog čega brinuti – ispričala je Naomi.
– Soba je bila lijepa, sa slikama na zidu. Vrt je bio lijep, a ljudi divni. Iznenađujuće, ali nismo provodili dane u luđačkim košuljama, već međusobno se razveseljavajući, plešući uz radio. Nisam očekivala da ću se toliko zabavljati. Sestre su bile zabavne i bile su uz nas i dan i noć ako nam je nešto zatrebalo – rekla je Naomi. – Iznenadilo me koliko su pacijenti puni podrške jedni prema drugima. Smijali smo se zajedno, ali i tješili ako je netko bio lošeg raspoloženja ili bi plakao – otkrila je.
Naomi je naposljetku dijagnosticiran bipolarni poremećaj. – Toliko dugujem divnim sestrama koje su me tretirale kao čovjeka, a ne kao još jednu pacijenticu. Upoznale su moju osobnost i interese – rekla je. Naomi je puštena nakon šest tjedana kada su liječnici utvrdili da novi lijek djeluje i da joj je stanje dobro te da može ići kući. – Toliko dugujem toj bolnici, pomogli su mi shvatiti da sam bolesna, a ne luda. Najviše od svega, pokazali su mi da ne vjerujem svemu što vidim na televiziji. Ustanove za mentalno zdravlje nisu nešto čega bismo se morali bojati, one su tu da promijene živote poput moga na bolje – zaključila je Naomi
