U situaciji smo kakva nije viđena u povijesti Njemačke proteklih 70 godina, izjavio je predsjednik njemačke republike Frank-Walter Steinmeier nakon propalog pokušaja mandatarke Angele Merkel da sastavi koalicijsku vladu nazvanu Jamajka, zbog boja stranaka u njoj, a u kojoj su, osim demokršćana (CDU/CSU), trebali biti liberali (FDP) i zeleni. Možda će se vratiti velika koalicija, ona između demokršćana i socijalista (SPD) premda je socijalistički čelnik Martin Schulz kazao da su tu koaliciju, poslije tri mandata, birači poslali kući. Postoji i varijanta manjinske vlade s četvrtim Merkeličinim mandatom, što ona zapravo ne želi. No, čak je i predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker, kazavši kako se poštuje svaka odluka glede sastavljanja njemačke vlade, dodao da i manjinska vlada, jer je omogućuje 63. članak, 4. paragraf, ustava može biti dobra. Za Europu je važno da se nastavi s reformama, a to je moguće ako se što prije sastavi vlada u Berlinu. Dakle, dolazimo do veze između Njemačke i Europe.
Stalno se ponavlja dvojba “njemačka Europa ili europska Njemačka” koju je 1953. postavio Thomas Mann govoreći studentima na sveučilištu u Hamburgu. Tada se govorilo o potrebi izlaska iz ludoga sna nacističke snage koja je bila temelj stvaranja Trećeg Reicha. Bile su to godine zapadnonjemačkog kancelara Konrada Adenauera koji je vidio kako je njemačka budućnost europska, ona unutar jake Europe. No, tada je ujedinjenje Njemačke bilo gotovo nezamislivo. Čak i osamdesetih godina, kad se počelo govoriti o njezinu ujedinjenju, tadašnji talijanski premijer Giulio Andreotti, veliki prijatelj Helmuta Kohla, ujedinitelja Njemačke, govorio je da toliko voli Njemačku da mu je drago što postoje dvije. Bile su to osamdesete godine velikih promjena, ali je zapravo to bio nastavak 1945., pa su za sudbinu Njemačke bile ključne države pobjednice, odnosno SAD, SSSR, Velika Britanija i Francuska. SSSR je prolazio kroz reforme, države sateliti Moskve su se osamostaljivale, Francuska predsjednika Françoisa Mitterranda dogovorila se s Kohlom kako treba marku zamijeniti novom europskom monetom – eurom, te na taj način ujedinjenu Njemačku europeizirati, SAD se u sve nije mnogo miješao, a jedino je tadašnja britanska premijerka Margaret Thatcher bila zabrinuta. Tajni dokumenti britanskog Foreign Officea, objavljeni 2009., dakle nakon 20 godina tajnosti, iznijeli su na vidjelo razloge zabrinutosti. Na dan pada Berlinskog zida, 9. studenoga 1989. zastupnici u Bundestagu zapjevali su “Deutschland über alles” (Njemačka iznad svega), što se nije čulo od pada nacizma i Adolfa Hitlera. To je još više alarmiralo europske državnike. Prema tajnim dokumentima britanskog ministarstva vanjskih poslova, Thatcher je pjevanje njemačkih zastupnika prokomentirala riječima: “Nakon što smo Nijemce pobijedili dva puta, nalazimo se na početku.” Ni Mitterrand nije bio blag jer je, navodno, kazao kako će sada Nijemci “osvojiti veći teritorij od onoga koji je osvojio Hitler, a Europa će platiti posljedice”.
Upravo zbog toga Mitterrand je inzistirao na zamjeni marke eurom, a Kohl je tu promjenu najavio tijekom njihova povijesnog susreta u Bonnu u prosincu one godine kada je pao Berlinski zid. No, uvođenje jedinstvene europske monete nije bilo lako jer se moralo prevladati gotovo atavističke strahove Nijemaca vezane za inflaciju, jaku valutu, kontrolu potrošnje… pa je i zbog toga sjedište Europske središnje banke u Frankfurtu. Sjedište Europskog nadzornog tijela za bankarstvo (EBA) iz Londona se nije preselilo u Frankfurt, koji je ubrzo ispao iz konkurencije. A to je, možda, znak kako ostale europske države gledaju na Njemačku, odnosno da su u njoj koncentrirane ključne europske moći.
Suci u Karlsruheu
Vratimo se ponovno Europi otprije 30 godina. Osamdesetih godina u Zapadnoj se Njemačkoj ponovno izučavao Reich kancelara Otta von Bismarcka, a jedan od izučavatelja i promicatelja njemačkog ujedinjena bio je povjesničar Michael Stürmer, koji je bio i Kohlov savjetnik. Njemačka osamdesetih godina bila je ekonomska svjetska sila svjesna svoje snage i utjecala je na mnoge odluke. Zapadna Njemačka je, kao ekonomska sila i drugi, uz SAD, financijer Ujedinjenih naroda, htjela ući u stalni sastav Vijeća sigurnosti u kojem su pobjednici Drugog svjetskog rata, odnosno SAD, SSSR (sada Rusija), Velika Britanija, Francuska i Kina. Italija je predlagala da stalna članica Vijeća sigurnosti bude Europa, ali to nisu htjele Francuska i Velika Britanija, odnosno nisu htjele odustati od svoga mjesta. Onda se javio i Japan da želi ući u Vijeće sigurnosti, a i Italija, kad nije prošao prijedlog o Europi, nije htjela ostati po strani. Zapadna Njemačka već je bila svjetska ekonomska sila u potrazi za većim političkim utjecajem na svjetskoj pozornici. Sada, ujedinjena (premda je ujedinjenje platila milijardama eura), ima još veći s time što Nijemci ne žele biti u službi nekog “europskog identiteta” i ne vjeruju u stvaranje “Ujedinjenih Europskih Država”, jednostavno zato što ne vide za sebe nikakvu veću zaradu od onoga pri sadašnjem stanju. Njemački čelnici, pak, nemaju dovoljno snage za uvođenje promjena potrebnih za jačanje EU. Ne samo to, već nemaju snagu ni provesti veće unutarnje strukturalne reforme koje su prijeko potrebne s obzirom na to da su provedene 2003. u vrijeme socijalističkog kancelara Gerharda Schrödera. Zaboravlja se kako je tih godina, a zbog velikog davanja za oporavak bivše Istočne Njemačke, Njemačka upala u tešku krizu i kako nije bila u parametrima iz Maastrichta glede eura. Francuska i Italija su joj progledale kroz prste i dopustile ta prekoračenja koja Berlin danas ne dopušta nikome. Njemačka se oporavila, a prije nekoliko godina njemački su mediji slavili Merkel kao novu europsku kraljicu. Njemačka je svojom ekonomijom osvojila cijeli prostor bivše istočne Europe i industriju tih država stavila u svoje ruke. Svojim izvozom njemačka je industrija preplavila Europu i svijet te Nijemci pronalaze neki novi ponos. Frankfurter Allgemeine Zeitung (FAZ) s ponosom je pisao kako “Bundeswehr postaje vojska na čelu NATO-a u Europi”, kako su jedna češka i jedna rumunjska brigada pod njemačkom komandom da bi se povećao zajednički borbeni potencijal. Dvije trećine nizozemskih snaga u strukturama su s njemačkim zapovjedništvom, a u Poljskoj se također stvara zajednička jedinica. FAZ ističe kako to otvara nove “mogućnosti za biznis i proizvodnju njemačkog i europskog oružja”. Unutar tzv. konzervativnih redova njemačke politike raste želja za posjedovanjem nuklearnog naoružanja kako bi se, kako kažu, zaustavila ruska prijetnja. Analizirajući sve te događaje, Oskar Lafontaine, bivši predsjednik SPD-a, pa Linkea, a od 2010. napustio je politiku i Bundestag, napisao je početkom 2017. na Facebooku da “njemački eksportnacionalisti” i podupiratelji “njemačke vojske” u Europi dodatno štete europskom projektu. “Europljani ne žele da ih vodi Berlin”, napisao je 74-godišnji Lafontaine i ponovno podsjetio kako je Thomas Mann bio u pravu, odnosno da se Nijemci ne smiju boriti za njemačku Europu, već za europsku Njemačku.
A, upravo su, već od 1951., kada je utemeljena Europska zajednica za ugljen i čelik, tadašnji čelnici (Francuzi Robert Schumann i Jean Monnet, Talijan Alcide De Gasperi i Nijemac Konrad Adenauer, kancelar Zapadne Njemačke od 1949. do 1963.) smatrali kako je važno stvoriti Europu u kojoj bi bila inkorporirana i Njemačka. Thomas Mann, kao pisac koji je vidio daleko želeći europsku Njemačku, bio je citiran i na Kohlovu sprovodu. Premda zvuči kao neki naslov, ta njegova misao je zapravo politički projekt. Tijekom potpisivanja (3. travnja 1992.) sporazuma u Maastrichtu kojim je utemeljena Europska unija, Kohl je govorio o novoj odlučujućoj etapi europskog ujedinjenja, onakvog kakvo su sanjali utemeljitelji europske ideje poslije Drugog svjetskog rata, odnosno za dolazak do “Ujedinjenih Europskih Država”. Ali, to je ujedno bilo i posljednji put što je Kohl spominjao takvu državu. Njemački ustavni sud u Karlsruheu je 1993. dao posljednji udarac takvu snu jer je počeo kočiti prebacivanje nacionalnog suvereniteta. I svaki put, od uvođenja eura do pomoći Grčkoj, uvijek se za zaustavljanje bilo kakve europeizacije Njemačke pozivaju suci u Karlsruheu.
Nova optika
Književnik Mann nije samo tada postavljao dvojbu, već je jedini koji i u romanima, primjerice u knjizi “Doktor Faustus”, postavlja povijesno, a toliko aktualno, pitanje o Njemačkoj. Što je Njemačka? Je li srce Europe? Je li oprezni bog Europe? Je li europski vrag? Je li anti-Europa? Njemačka je, svakako, mnogo radila na sebi, na prevladavanju traume Weimarske Republike i svega što je slijedilo poslije nje, odnosno ekonomska kriza, inflacija, nezaposlenost, politička nestabilnost i svega što je dovelo do Trećeg Reicha. Jedino, vjerojatno, na njemačkom jeziku jedna riječ, Schuld, znači i krivnju (grijeh) i dug. Možda je ne samo povijest već i ta riječ, proizvela rigidnu ekonomsko-financijsku disciplinu.
Podsjetimo i na povijesni govor bivšeg socijaldemokratskog kancelara Helmuta Schmidta koji je kao 93-godišnjak na kongresu SPD-a 4. prosinca 2011. u Hamburgu objašnjavao da, “kada bismo mi Nijemci pokušali voditi, a na osnovi naše ekonomske snage, i tražiti političku voženje Europe ili kada bismo htjeli biti samo primus inter pares, onda bi se većina naših susjeda branila od takve perspektive”. Schmidt je naglasio kako “Njemačka ima potrebu da bude integrirana u Europu da bi se obranila od same sebe”. Joschka Fischer, bivši čelnik Zelenih i ministar vanjskih poslova u vladi Gerharda Schrödera od 1998. do 2005., u svojoj knjizi pod eksplicitnim naslovom “Ako propadne Europa” iznosi da nije Europa problem Njemačke, već obrnuto. Kaže kako nije dobro ni šutljivo prihvaćanje postojećeg, ali još manje rascjep s Europom kakav priželjkuje antieuropska desnica. Izazov je stvoriti Europu različitu od ove današnje te kaže kako je dobro paziti na proračune, ali to nije dovoljno za napredak. Fischer drži kako Njemačka nametanjem rigidnosti osuđuje južni dio Europe na “zamku spirale dugova” i podsjeća da Njemačka ima velik moralni dug prema Europi jer da 1952., tijekom Londonske konferencije, nije Njemačkoj oproštena polovica duga, ona se nikada ne bi podignula na noge i ne bi došla do ekonomskog rasta kakav je imala. Merkel je posljednjih godina učinila nekoliko pogrešaka kako na domaćem tako i na europskom planu. Desnica, posebno nacionalistička Alternativa za Njemačku (Alternative für Deutschland) dobiva glasove plašeći Nijemce najezdom imigranata kojima je Merkel, bez nekog plana, širom otvorila vrata 2015. slijedom invazije izbjeglica iz Sirije preko Balkana. No, nije to glavni uzrok smanjenja konsenzusa prema Merkel. Njemačka energetska politika je, čini se, propast jer najava izlaska iz nuklearne ere do 2022. kao izvora struje dovelo je do poskupljenja energije. Tu je i pitanje hoće li Njemačka slijediti cilj 40-postotnog smanjenja emisije štetnih plinova koji uzrokuju učinak staklenika do 2020. u odnosu na ispuštanje plinova u 1990. Nadalje, gotovo incestuozna sprega vlade i automobilske industrije koja je, s jedne strane, i dovela do afere Dieselgate s Volkswagenom. U 12 godina Merkeličine vlade ne samo što nisu provedene reforme već se radilo na zaštiti nekih sektora, kao što je automobilska industrija, bankarskog, osiguranja… koji nisu bili baš u skladu s onime što bi trebalo biti na slobodnom tržištu. U mnogočemu današnji svjetski čelnici nisu spremni suočiti sa stvarnošću, s globalizacijom, s golemim promjenama nastalima nestankom hladnog rata i Berlinskoga zida. Kada su tadašnji američki predsjednik Ronald Reagan i sovjetski predsjednik Mihail Gorbačov na Islandu 1986. potpisali sporazum o smanjivanju strateškog nuklearnog oružja, šef Bijele kuće je zatim odredio da se internet, do tada vojni instrument, pretvori u komercijalni. Taj prelazak tehnologije komunikacija, trgovine itd. iz vojne opcije u opću označio je početak globalizacije. A, u globalizaciji ne vrijede parametri iz vremena ne samo Maastrichta nego još manje oni iz vremena nacionalnih država. Možda bi kroz novu optiku trebalo gledati i ono što se danas događa u Njemačkoj i Europi, ali i šire. Na žalost, još smo kod dvojbe koju je postavio Thomas Mann.
