Zagrepčanin Kristijan Ilinčić (35) obožava putovanja te je posjetio više od 100 zemalja, a na svojem YouTube kanalu objašnjava kako mu je želja posjetiti baš svaku državu na svijetu. O svemu piše i blog, a među posljednjim člancima je poduži tekst s detaljnim opisima Afganistana koji je posjetio lani u studenom.
Čekajući vizu, u Afganistanu je pronašao vodiča Noora koji mu je trebao pomoći u lakšem snalaženju zemljom.
- Upute koje mi je on i još jedna lokalna agencija poslala nisu baš ulijevale povjerenje. Lako sam pristao na to da se zemljom krećem odjeven u lokalnu odjeću, da nosim samo jedan lagani ruksak kako bismo se mogli brzo premještati s jednog mjesta na drugo, kako ne bismo zapinjali na aerodromima… Putovanje cestom po Afganistanu nije dolazilo u obzir, jer su ih kontrolirali talibani. Noor je rekao da tijekom cijelog boravka u zemlji nema live javljanja, ne smijemo označavati svoju lokaciju, vjerojatno će se stalno mijenjati plan puta… No, ono što me je možda najviše uznemirilo bila je uputa da u svakom trenutku uz sebe moramo imati 400 eura, za slučaj da se stvari gadno zakompliciraju. 200 eura nam treba da platimo nekoga da nas odbaci do aerodroma i još 200 da kupimo kartu za prvi let iz zemlje. Kad to saznaš od ljudi koji bi te trebali voditi po državi, nije ti baš svejedno - piše Kristijan dodajući kako se prije putovanja testirao na koronavirus, no ispalo je da za njega na ulasku u Afganistan nitko nije ni pitao, prenosi 24sata.hr.
U zračnoj luci u Kabulu dočekao ga je njegov vodič Noor.
- Čim smo se upoznali, bilo mi je odmah lakše. Sjedamo u auto, vozimo se do hotela, grad je pun ljudi u uniformi, duge i kratke cijevi, kaos u prometu, važniji objekti svi ograđeni bodljikavom žicom, betonskim blokovima… Dolazimo do čeličnih vrata. Noor nam objašnjava da je to hotel. Većina hotela u Afganistanu skrivena je na ovaj način. Čelična vrata, nigdje ne piše da je hotel, tako se štite od bombaških i terorističkih napada. Kad provjere da smo na popisu gostiju, otvaraju vrata, ulazimo u unutrašnje dvorište hotela - nastavlja Kristijan pojašnjavajući kako je soba bila uredna, no tada se prvi put susreo s kamenim madracem koji će ga pratiti tijekom cijelog putovanja.
Naime, u Afganistanu se tako spava. Kupio je lokalnu odjeću i prošetao Kabulom te posjetio znamenitosti, a potom je lokalnom zračnom linijom stigao u Herat.
- Prvo dolazimo do velike džamije u Heratu, koju su u 13. stoljeću izgradili Guridi. Zanimljivo je da je sagrađena na mjestu gdje su nekad stajala dva zoroastrijska hrama. Njih je poharao požar i potres i možda tu više nije trebalo ništa graditi. No, eto, sagrađena je ova džamija, koju je potom razrušio Džingis Kan, a nakon što je opet sagrađena, razrušio ju je potres. Timuridi su je obnovili i tako je stajala stotinama godina, a onda opet stradala u 19. stoljeću, u anglo-afganistanskom ratu. Nakon 1945. opet je obnovljena… Zanimljivo je da su sve pločice kojima je opločana ručno napravljene! Svaka je prošla ljudske ruke, od trenutka kad je bila mekana glina do oblikovanja kvadrata, pečenja, stavljanja sloja stakla, pa oslikavanja, ponovnog pečenja… Preciznim polaganjem jednu uz drugu oslikane su čitave plohe, točnim udarcima čekića oblikovani su prijelazi, kutovi… Bio je to dugotrajan zanatski posao koji zadivljuje - nastavlja Kristijan koji je sa svojim vodičem potom posjetio Aleksandrovu citadelu koju je sagradio Aleksandar Makedonski, a posljednju obnovu nedavno su financirale SAD i Njemačka. UNESCO ju je uvrstio u svjetsku baštinu.
Uslijedio je ručak, pa Kristijan opisuje kako se jede na tepihu, prekriženih nogu, iz istog pladnja.
- Ovdje nitko ne šljivi koronu. Nisam mogao odoljeti da Noora ne pitam o tome. Kaže da se u šali govori kako se korona prestrašila na granici s Afganistanom i pobjegla. Noor tvrdi da nitko nije umro od ljudi koje on poznaje i da je općenito u Afganistanu bilo vrlo malo inficiranih. Tvrdi da nikoga nema u bolnicama. Za razliku od Afganistana, Iran navodno ima jako velike probleme s koronom. Možda sve to ima neke veze i s time kako je ovdje tretiraju. Kad sam išao na test prije odlaska iz zemlje za Pakistan, dočekao me je čovjek samo s običnom maskom kakve svi nosimo, a ne svemirskim odijelom i uzeo je bris iz usta, a ne nosa. Kasnije sam saznao da se brisevi iz usta uzimaju u mnogim državama svijeta - tvrdi Kristijan.
Obilazeći ostale znamenitosti, dobio je vijest da je u Kabulu u bombaškom napadu poginulo 30 studenata. Mjere sigurnosti su strože, pretres normalan, a naoružani vojnici su na svakom koraku. Let do sljedeće destinacije Bamyana je otkazan, pa u suradnji s vodičem odlučuje putovati cestom do Mazari - e Sharifa. Prijeti mu mogućnost talibanskog napada i otmice, ali smatra da se rizik isplati jer možda više neće dobiti priliku putovati u taj dio zemlje. U vozilu ispred je vodič, on je s drugim vodičem u automobilu iza. Prolazeći cestama snima uništene kamione koje su talibani raznijeli ranije, a nailazi i na teroriste.
- Naša izvidnica u jednom trenutku javlja da na cesti stoje kamioni i plaćaju porez talibanima. Vozač procjenjuje da možemo proći dok se ovi bave kamionima, dan je i auti nisu toliko zanimljivi. Izgledamo kao lokalci, nismo upadljivi. Približavamo se, vidim na svoje oči kako vozači izlaze van i plaćaju. Vidim talibane u šumi. Oblio me hladan znoj. Ne stajemo, samo vozimo dalje - nastavlja Kristijan opisujući dramatičnu situaciju te gostovanje u domu drugog vodiča. Sljedećeg dana je obišao i taj grad, a potom se zrakoplovom vratio u Kabul gdje je uspio uhvatiti i željeni let do Bamyana.
Osvrnuo se i na položaj žena prepričavajući razgovor s poduzetnicom Halimom, vlasnicom lokalnog restorana. Ona ulicom šeće u zapadnjačkoj odjeći te maramom pokriva kosu i vrat, no ako putuje u Kabul pokriva i lice kako bi se osjećala sigurnijom. Kaže da je riječ o jednoj od najgorih zemalja za život žene. Voli se i šminkati.
- Šminka je ovdje prije svega simbol slobode, kaže i dodaje: Postojim, ne moram skrivati lice, smijem biti lijepa. S druge strane, na žalost, šminka je mnogim ženama nužna kako bi pokrile podljeve na licu od batina. Halima kao odvjetnica zastupa žene na sudu sa svim groznim pričama koje one mogu ispričati. Halima pokazuje svijetu da u Afganistanu postoje hrabre žene, žene koje se bore i koje nisu samo sablasne sjene pod burkama koje gledamo na TV. Mnoge žive normalnim, svjetovnim životom - prenosi on Halimine riječi nastavljajući kako i mnoge trpe obiteljsko nasilje, osobito u ruralnim dijelovima. Razvod je dopušten, ali samo formalno jer on znači izopćenje žene iz društva, pa mnoge radije biraju smrt.
Uslijedio je posjet još nekim arheološkim lokalitetima i na kraju povratak kući. Priznaje ipak kako za posjet Afganistanu čovjek mora imati dozu avanturizma i dosta sreće jer je iz Bamyana otputovao nekoliko dana prije bombaškog napada.
- U trenutku kad smo napustili Afganistan još je nekoliko bomba eksplodiralo na našim rutama. Pratite stanje na terenu, pa kad se sve malo smiri – pođite do Bamyana. Putujte avionom od grada do grada. Zaboravite ceste. Postoje putnici koji su bili prije mene tu, na nekim mjestima koja su tada bila sigurna, no sada više nisu. Situacija se u Afganistanu doslovce mijenja iz dana u dan. Pratite stanje na terenu, uvjeren sam da će se stvoriti opet okolnosti koje će nuditi sigurnost - zaključio je on svoje izlaganje.
