Prije zore, uzduž granice u Pomeraniji, istočnoj Prusiji i Čehoslovačkoj raspoređene su goleme snage njemačke armije: prema nekim izvorima riječ je o 63 vrhunski uvježbane, spremne i visokomotivirane divizije, u iščekivanju zapovijedi za napad na Poljsku. Ona je stigla 1. rujna 1939. u 4.45. Prethodno je Adolf Hitler svojim generalima Georgu von Kuchleru, Hansu Güntheru von Klugeu, Walteru von Reichenauu, Wilhelmu Listu i Fedoru von Bocku povišenim tonom kazao da jači uvijek ima pravo, inzistirajući da budu tvrdi i nemilosrdni. I bili su.
Snage Wehrmachta udarile su s kopna i iz zraka, u smjeru Varšave, Bialystoka, Krakova i Lavova. Luftwafe je raspolagao s 1500 u to doba najmodernijih zrakoplova. Već u šest sati ujutro toga dana njemački zrakoplovi bombardirali su poljsku prijestolnicu dok su je sa zemlje razarali teški topovi. Sa sjevera je, iz smjera Zempelburga, nadirala 3. oklopna, Panzer divizija. Paklu na nebu i na zemlji pokušala se suprotstaviti poljska obrana pod zapovjedništvom maršala Edwarda Rydz-Śmigłyja, no bila je to unaprijed izgubljena bitka.
Nasuprot njemačkih divizija stajalo je točno upola manje poljskih, nedovoljno mobiliziranih, među njima i konjaničke brigade naoružane kopljima koje su u srazu s kolonom nacističkih tenkova doslovno smrvljene. Zahuktalom njemačkom ratnom stroju trebalo je samo tjedan dana da munjevitom brzinom, u efikasnom blickrigu, razbije poljsku armiju.
Plamen ratnog sukoba prelio se izvan poljskih granica na cijelu Europu, u godinama koje dolaze i na cijeli svijet. Premda su Velika Britanija i Francuska nastojale izbjeći novi svjetski rat pa su dopustile Njemačkoj pripojenje Austrije (1938.), Sudetskoga područja (1938.) te okupaciju Češke s Moravskom (1939.), a Italiji okupaciju Etiopije (1936.) i Albanije (1939.), njemačkim napadom na Poljsku 1939. započeo je novi svjetski sukob.
Drugi svjetski rat. Svjetski, jer je po broju ljudskih žrtava, ali i materijalnom razaranju i uništavanju ljudskih dobara, baš kao i Prvi dvadesetak godina ranije, imao vrlo teške posljedice za čovječanstvo. Razvukao se šest dugih godina i uključio je svaki kutak svijeta kao ni jedan rat prije. Taj je pakao na zemlji za sobom u svoje grotlo povukao 61 državu, dok se ratovalo na teritoriju čak 40 država. Od približno 110 milijuna sudionika rata, oko 50 milijuna ih je poginulo, a 35 milijuna bilo je ranjeno. Unatoč zastrašujućim brojkama, događanja tijekom Drugog svjetskog rata bila su presudna u povijesti 20. stoljeća. Od toga dana, 1. rujna 1939., prošlo je točno 80 godina. To je vrijeme za novinske tekstove i televizijske minute, okrugle stolove, analize uzroka i posljedica. Da se nikada ne ponovi.
Nezadovoljstvo vodi u krv
A glavni uzrok Drugog svjetskog rata bilo je nezadovoljstvo pojedinih država, Njemačke, Italije i Japana, prije svega međunarodnim poretkom uspostavljenim nakon Prvog svjetskog rata. Posebno je bila nezadovoljna Njemačka, koja je izgubila sve kolonije u korist Velike Britanije, Francuske, Japana i Južnoafričkoga Saveza i dijelove državnog teritorija u korist svih svojih susjeda osim Austrije. Morala je pristati, među ostalim, i na plaćanje velikih reparacija.
Budući da Njemačka nije mogla isplatiti pobjednicima ratnu odštetu u visini od 132 milijarde njemačkih zlatnih maraka, francuske su postrojbe 1923. zaposjele Ruhrsku oblast, središte njemačke teške industrije, što je dovelo do financijskog sloma Njemačke te izbijanja velike inflacije. Nepovoljan mirovni ugovor, složen i nestabilan politički sustav uspostavljen Weimarskim ustavom te teško gospodarsko-socijalno stanje u zemlji, dodatno otežano posljedicama velike svjetske gospodarske krize (1929.-33.), doveli su 1933. u Njemačkoj na vlast revizionističku Nacionalsocijalističku njemačku radničku partiju pod vodstvom Adolfa Hitlera.
Slaveni na dnu, Židovi još niže
Kako bi vojska služila nacističkoj stranci, 21. svibnja 1935. donesen je obrambeni zakon u kojemu je pisalo da oružane snage trebaju izvršavati i boriti se za ciljeve nacističke stranke. Führer i njegovi suradnici okupili su oko osam milijuna vojnika koje su počeli obučavati za rat. Uz vrlo jasne i precizno određene ciljeve. Valjalo je Njemačkoj osigurati održavanje životnog standarda bez velikog žrtvovanja njemačkog naroda. No, najvažnije, Hitler je želio ostvariti svoju rasnu teoriju pa je “Novi poredak” trebao omogućiti ekonomsku eksploataciju i rasni imperijalizam na području koje su kontrolirali nacisti.
Koristio je pokorene narode prema njihovu položaju u rasnoj hijerarhiji. Oni koji su bili najbliži nacističkoj koncepciji arijevske rase, kao Skandinavci, Anglosaksonci i Holanđani, bili su kvalitetnije tretirani i mogli su postati partneri Nijemcima. Latine je Hitler smatrao inferiornima, ali moglo ih se tolerirati i s vremenom pretvoriti u podržavatelje “Novog poretka.” Slaveni su pozicionirani na dno Hitlerove ljestvice pa ih je trebalo tretirati kao robovsku radnu snagu. Duboko na dnu, pa i ispod njega, bili su Židovi.
Zbog toga, osim velikih ljudskih gubitaka na bojištima i okupiranim područjima na kojima se razvio organizirani oružani otpor (Slovenija, Hrvatska, Bosna i Hercegovina, Srbija, Crna Gora, Makedonija, Grčka, Albanija, Francuska, Poljska, Bjelorusija, Ukrajina, okupirani dijelovi Rusije i Kina), Drugi svjetski rat obilježila su masovna stradanja civilnoga stanovništva u gradovima, poput bombardiranja Varšave, Rotterdama, Beograda, Londona, Lenjingrada, Staljingrada, Moskve, Berlina, Frankfurta, Hamburga, Münchena, Nürnberga, Dresdena, Tokija, Hiroshime, Nagasakija i mnogih drugih gradova, masovna pogubljenja velikog broja ljudi na okupiranim područjima istočnoeuropskih (Poljska, Češka, Bjelorusija, Rusija, Ukrajina, Srbija) i azijskih država (Kina, Koreja) te sustavna istrebljenja, čak i genocid cijelih naroda kao što su Židovi i Romi u koncentracijskim logorima i logorima smrti.
Ondje je umoreno približno 10 milijuna ljudi, od čega između 5,5 i 6 milijuna Židova. No, s jačanjem antihitlerovske koalicije, širenjem rata na Pacifik i ulaskom SAD-a uz bok savezničkom bloku, te snažnih udaraca koje je Silama osovine zadala Crvena armija, slom Trećeg Reicha bio je pitanje vremena. Nakon Musollinijeva vješanja te Hitlerova samoubojstva 30. travnja 1945. i padom Berlina prestao je svaki otpor Nijemaca. Kapitulaciju je potpisao general Alfred Jodl u Reimsu 7. svibnja 1945. kod
Amerikanaca, a sutradan je to isto učinio general Wilhelm Keitel pred Rusima u Berlinu. Njemački admiral K. Dönitz sastavio je novu njemačku vladu, koja je u idućim danima prihvatila bezuvjetnu kapitulaciju Njemačke. Rat u Europi bio je završen, a nakon što su Amerikanci u kolovozu bacili atomsku bombu na Nagasaki, i u cijelom svijetu. A taj svijet u kojem živimo i danas vida ratne ožiljke, nikada zacijeljene rane. Mrtvi se neće vratiti, ali možda bi kakva financijska injekcija pomogla makar zaliječiti duševnu bol zbog enormnih ljudskih gubitaka? Kako se bliži 1. rujna i 80. obljetnica početka Drugog svjetskog rata i nacističke okupacije Poljske, pitanje njemačkih ratnih odšteta ponovno je postalo jedna od glavnih tema u Varšavi, ali i Ateni, jer se i Grčka priključila Poljskoj u ponovno pokrenutoj inicijativi za isplatu reparacija.
Njemačka, prema izračunima šefa parlamentarnog odbora za reparacije Arkadiusza Mularczyka, duguje Poljskoj više od 850 milijardi eura reparacija za štetu nanesenu tijekom Drugog svjetskog rata i brutalne nacističke okupacije. Poljskoj inicijativi nedavno se pridružila Grčka izračunavši da joj Njemačka na ime okupacije i razaranja treba platiti 290 milijardi eura odštete, a svoj dio kolača odnedavno potražuje i Slovenija, smatrajući da bi njihove žrtve Njemačka trebala obeštetiti s najmanje tri milijarde dolara.
Kako do reparacija?
No, Njemačka, kao jedna od najvećih poljskih trgovinskih partnera i saveznica u Europskoj uniji i NATO-u, tvrdi kako su sva financijska pitanja vezana za Drugi svjetski rat odavno riješena. Njemačka je, podsjetimo, najveći uplatitelj u europski proračun, a dio Nijemaca na te isplate gleda kao na velikodušnu naknadu za zemlje koje su, poput Poljske, patile pod nacističkim režimom.
Budući da poljska vlast inzistira na isplati reparacija, pravni stručnjaci njemačkog parlamenta objavili su dokument u kojem podsjećaju da Berlin smatra pitanje reparacija “pravno i politički potpuno uređenim”, stoga Bundestag odbija bilo kakav razgovor o toj temi. Njemačka se pritom poziva na ugovor iz 1990., kojim su Zapadna i Istočna Njemačka, kao i sile pobjednice, Sjedinjene Države, Velika Britanija, Francuska i Sovjetski Savez, otvorile put ujedinjenju Njemačke. Taj se ugovor u Berlinu smatra “mirovnim ugovorom” kojim su i službeno završene sve priče o ratnoj odšteti zemljama koje je razarala nacistička Njemačka.
Odlučnost da se klaonica Drugog svjetskog rata više nikada ne ponovi jedina je reparacija, kako se čini, koju će žrtve ikada dobiti, no u novom nemirnom mileniju ni to nije cijena koju treba odbaciti. Pa, ipak, usprkos povremenom zveckanju oružjem iz Bijele kuće tijekom Trumpova mandata, potpunom luđaku na čelu Sjeverne Koreje i dugotrajnim ratovima na Bliskom istoku koji pokreću goleme migrantske valove, čelnici svjetskih velesila ipak su osvijestili da bi idući takav rat značio i kraj civilizacije. Hitlerova snatrenja o Trećem Reichu koji će potrajati tisuću godina nisu se ispunila. Prevario se za 988 godina. •
