Naglo i ubrzano otopljenje odnosa Sjeverne Koreje ne samo sa svojim južnim susjedom, već i sa SAD-om, ponovno je aktualiziralo pitanje eventualnog ujedinjenja dviju zemalja na korejskom poluotoku. A ovo rješenje, iako ga deklarativno uime mira i jedinstva svi podržavaju, u stvarnosti ne odgovara ni Južnoj Koreji ni Kini. Barem ne odmah.
Južna Koreja ima ministarstvo ujedinjenja, ali Seoul je svjestan kako bi osnivanje zajedničke države sa sjevernim susjedom, s kojim su tehnički još u ratu, bio vrlo skup pothvat. Nadalje, jasno im je i kako Sjevernokorejci sada već imaju znatno drukčije radne i životne navike od Južnokorejaca, i svaka pomisao o produktivnosti na sjeveru zemlje pada u vodu. Tu je i pitanje golemih ulaganja u infrastrukturu na sjeveru, od cesta, željeznice, preko vodovoda do unapređenja tvornica. Sve u svemu, ujedinjenjem Seoul bi se našao pred istim problemima koje je iskusila Njemačka početkom devedesetih godina, samo u financijskom i logističkom smislu uvećanima desetak puta.
Otrgnuli se kontroli
Dok Južna Koreja strahuje od mogućih golemih troškova, najveći protivnik ujedinjenja dviju zemalja vrlo vjerojatno je Kina. Iako su odnosi Pekinga i Pyongyanga malo, barem prividno, zahladili posljednjih godina, Kina je i dalje glavni saveznik Sjeverne Koreje i jamac njezina opstanka. Ova veza dviju zemalja datira još iz vremena Korejskog rata, kada su kineske trupe doslovno preplavile korejski poluotok kako bi pomogle svojim saveznicima. Od tog trenutka Peking je izdašno, u političkom i gospodarskom smislu, pomagao sjevernokorejske lidere, od Kim Il-sunga, preko Kim Jong-ila do aktualnog Kim Jong-una. Prve rupe i napetosti u odnosima Kine i Sjeverne Koreje pojavile su se u listopadu 2006. kada je Pyongyang testirao svoju prvu nuklearnu bombu. Sljedećih desetak godina odnosi su bili sve hladniji i hladniji, ali ne toliko hladni da bi Kina tijekom tog vremena izgubila status “prvog zaštitnika” Sjeverne Koreje. Pa ipak, Peking u posljednje vrijeme osjeća kako se Pyongyang otrgnuo kontroli i počinje kreirati samostalnu politiku, stoga je Kina počela mijenjati svoju politiku prema Kim Jong-unu. Počela je provoditi svojevrsne kaznene mjere, pa je tako Peking u rujnu 2017. podržao rezoluciju UN-a koja nalaže embargo na uvoz nafte u Sjevernu Koreju, ali i odobrava uporabu sile prema brodovima koji plove prema Sjevernoj Koreji i oglušuju se na zahtjev za inspekcijom međunarodnih snaga. Peking i dalje ima vrlo važne gospodarske odnose sa Sjevernom Korejom. Njihova međusobna trgovina između 2000. i 2015. godine se udeseterostručila. Otvorene su dvije nove trgovačke brodske rute kako bi se olakšao izvoz sjevernokorejskog ugljena, izgrađena je brza željeznica između dviju zemalja, uspostavljene su ekonomske zone... Kina, unatoč zahladnjelom odnosu, danas osigurava oko 90 posto robe koja dolazi u Sjevernu Koreju. I to s dobrim razlogom. Pekingu je namjera vidjeti podijeljen Korejski poluotok i stabilan režim u Pjongjangu Za to je nekoliko razloga, no svakako najveći i najvažniji odnosi se na ujedinjenje dviju Koreja u jednu državu; tada bi na južnu kinesku granicu izbile američke trupe koje se u Demilitariziranoj zoni nalaze već više od šezdeset godina. Drugi bitan razlog zbog kojeg Peking želi stabilnu Sjevernu Koreju je strah od izbjeglica. Prilično je izgledno kako bi urušavanjem sjevernokorejskog režima, pa barem bilo to i zbog ujedinjenja s Južnom Korejom, preko granica u Kinu nahrupile stotine tisuća izbjeglica. Ljudi koji su godinama indoktrinirani stavom kako su na jugu “izdajnici i okupatori koji se žele napiti krvi sjevernjaka” ne bi mirno čekali ujedinjenje, već bi se zaputili prema Kini, jedinoj zemlji koju danas doživljavaju saveznikom i prijateljem. Uza sve to, ujedinjenjem Sjeverne i Južne Koreje gubi se i vrlo bitna poluga kineskog prodora i utjecaja u istočnoj Aziji. Dok je još prije desetak godina Peking bio relativno zatvoren i izoliran od globalnih geopolitičkih događaja, situacija je danas posve drukčija. Kineska se vojska ubrzano modernizira, stvaraju “nevidljive” zrakoplove, grade nosače aviona, Kina kupuje zemlju po Africi, ulaže diljem svijeta i očito je da želi zadržati i ojačati status stvarne globalne supersile. Upravo je Sjeverna Koreja svojevrstan alat u toj igri geopolitičkog šaha. Naime, svojim nuklearnim testovima i izazivanjem cijele međunarodne zajednice Sjeverna Koreja učinkovito ruši utjecaj SAD-a u istočnoj i jugoistočnoj Aziji.
Račun bez krčmara
Vjerojatno je upravo to razlog zbog kojeg je Kim Jong-un nenadano prije nekoliko dana posjetio Peking izašavši tako prvi put izvan Sjeverne Koreje od kada je stao na njezino čelo. Oklopljenim zelenim vlakom došao je u kinesku prijestolnicu gdje se iste večeri susreo sa Xi Jinpingom, a tema razgovora bili su predstojeći susreti sjevernokorejskog lidera s predsjednikom Južne Koreje, ali i s američkim predsjednikom Trumpom, koji će biti održan za manje od dva mjeseca. Iako su analitičari s američkog Brookings instituta prije nekoliko tjedana procijenili kako je savez između Pekinga i Pyongyanga “stvar prošlosti”, sigurno je da Xi i dalje vidi Kinu kao glavni posrednički kanal između Sjeverne Koreje i njezinih susjeda na jugu, kao i glavnih “igrača” na međunarodnoj sceni. Službeni Peking neprestano upozorava na potrebu za opreznim pristupom, na potrebu da se Pyongyang ne pritišće previše kako ne bi došlo do urušavanja sustava čime bi se otvorila svojevrsna Pandorina kutija na korejskom poluotoku. Istodobno Kina već neko vrijeme neprestano poboljšava i svoje odnose s Južnom Korejom. U nekoliko se navrata Xi Jinping susreo s južnokorejskim predsjednikom Moon Jae-inom. Prošle je godine Kina bila najveće tržište južnokorejskim tvrtkama koje su na to područje izvezle četvrtinu svoje proizvodnje. I u ovom približavanju Kina uvijek zadržava dominaciju i poziciju da se treba znati tko je velika zvjerka u regiji. Nekoliko puta u proteklih nekoliko godina Kina je uvela svojevrsne mjere odmazde prema južnokorejskim tvrtkama, i to zbog postavljanja američkog raketnog sustava na jugu Korejskog poluotoka. Ma koliko god Kina sada igrala oprezno, sve analize koje govore o mogućem ujedinjenju rađene su prema načelu “račun bez krčmara”. Naime, sve one rađene su prema pogledu s južnokorejske strane računajući kako bi u ujedinjenoj zemlji Seoul vodio glavnu riječ. A to zasigurno nije nešto na što bi Kim Jong-un pristao. Sjeverna Koreja i danas vidi Pyongyang kao jedini glavni grad na korejskom poluotoku, i to je razlog zbog čega se nijedni pregovori nikada nisu održavali u samom Seoulu. Imajući na umu kako je pozicija Kim Jong-una danas vjerojatno jača nego prije te imajući na umu da danas raspolaže s potpuno dovršenim raketnim sustavima i nuklearnim arsenalom, ne treba očekivati kako će se on tek tako prilagoditi ideji ujedinjenja u kojoj jug treba samo “usisati” sjever zemlje. Teško je predvidjeti što će se sljedećih mjeseci događati u istočnoj Aziji i kako će se pregovori između dviju Koreja i SAD-a razvijati. Ali jedno je sigurno: Sjeverna Koreja razvija već desetljeće i pol svoj nuklearni program zbog kojeg je iskusila vrlo teške sankcije. No Pyongyang nije odustao sve dok konačno nije dokazao da uistinu posjeduju to oružje. I sada se Kim Jong-un neće tog arsenala tako lako odreći, a ukidanje sankcija može biti tek djelić ustupaka koje će Sjeverna Koreja pokušati izvući. No jedno je jasno – ujedinjenje neće tako brzo doći jer ono nikome ne odgovara.
