Švicarske novine Neue Zürcher Zeitung citirale su izjave predsjednika Srbije Aleksandra Vučića s vojne vježbe koja je održana proteklog vikenda na Pešteru – uz ocjenu da najveću pozornost nije izazvalo ono što „grmi i puca“ – već „tiho oružje“.
„Srbija je prva zemlja u Europi koja ima kineske dronove. Nabavke su izraz približavanja Kini posljednjih deset godina. S druge strane, Srbija je za Peking mostobran njegovog projekta ’Pojas i put’, inicijative u jugoistočnoj Europi uz pomoć kojeg Kina proširuje svoje prometne i trgovinske rute.“ „Ali, s vojnom suradnjom i investicijama u 'unutrašnju sigurnost’ događa se zapravo važna diverzifikacija kineskog utjecaja“, navodi se u tekstu uz ocjenu da Kina, „pored suradnje u naoružavanju, pomaže Srbiji da uspostavi nadzornu infrastrukturu uz pomoć koje bi Novi Sad, Beograd i Niš postali ’sigurni gradovi' (safe citys)". Kupovinom bespilotnih letjelica – „čija se cijena ne spominje“ – vojska profitira od razmjene tehnologija.
„Srpski inženjeri u Kini dobivaju uvid u sisteme upravljanja raketama i mehanizme dronova koji ih štite od neprijateljskog djelovanja.“ Od toga, kako se navodi u tekstu, profitira i srpski izviđački dron „Pegaz-011“, koji bi trebalo biti naoružan. Suradnja Srbije i Kine probudila je sumnje u SAD-u – ali tu se ne radi o bespilotnim letjelicama, procjenjuje Andreas Ernst, autor teksta u švicarskom listu, navodi DW.
„Početkom rujna Vučić je u Trumpovoj nazočnosti potpisao deklaraciju da Srbija neće nabavljati 5G-mrežu ’iz nepouzdanih izvora’. Mislilo se na ’Huawei’, iako nije konkretno spomenut. Ta kompanija ima ugovor sa srpskim Telekomom za digitalizaciju zemlje vrijedan 150 milijuna eura. Planirana je također i izgradnja centra za čuvanje podataka u Nišu.“ Zato bi, ocjenjuje se u tekstu Neue Zürcher Zeitunga, odvajanje od Kine Srbiju već sada skupo koštalo – jer kineske investicije u srpskom gospodarstvu igraju važnu ulogu. Švicarski list citira i njemačkog stručnjaka za Kinu Jensa Bastiana koji podsjeća na ulaganja kineske rudarske kompanije u eksploataciju bakra, na to da je jedna željezara (Smederevo) već u kineskim rukama, kao i na izgradnju mnogih cesta i željezničkih pruga što se financira kineskim kreditima. „Europska unija sa zabrinutošću prati rastući kineski utjecaj u Srbiji“, kaže švicarski list i citira i predsjednicu Europske komisije Ursulu von der Leyen, koja je rekla da je i Zapadni Balkan „dio Europe, a ne stanica na novom Putu svile".
„Ali, zabrinutost Bruxellesa teško da može utjecati na odnos Srbije prema Kini, i to bez obzira što su Europljani daleko najvažniji gospodarski partneri, a Bruxelles najveći donator, pa čak i sada u pandemiji koronavirusa. Kao prvo, pristupanje Srbije EU-u je na dugačkom štapu, (…) Drugo, kineske investicije i krediti su atraktivni za zemlju, jer se odobravaju bez političkih uvjetovanja. I treće, politika balansiranja između različitih ’strateških partnera’ je izvor Vučićevog prestiža u zemlji.
'Vidite, ja mogu sa svima' – tako bi to značilo u podtekstu. I bez obzira što je analogija potpuno pogrešna, to mnoge Srbe podsjeća na veliko vrijeme Tita“, zaključuje novinar Andreas Ernst u Neue Zürcher Zeitungu.
Pod naslovom „Vi niste ono što mislite da jeste", list Frankfurter Allgemeine Zeitung piše o tome zašto Bugarska želi zaustaviti početak pristupnih pregovora Sjeverne Makedonije s Europskom unijom. „Države članice EU-a u ožujku ove godine dogovorile su se da otpočnu pristupne pregovore s Albanijom i Sjevernom Makedonijom. Ali, za Makedonce bi pregovori mogli završiti i prije nego što su počeli – zbog blokade susjedne Bugarske koja je članica EU-a od 2007", piše novinar Michael Martens i podsjeća na dokument koji je Vlada Bojka Borisova predala svojim partnerima u EU-u s uvjetima koje Sjeverna Makedonija mora ispuniti da bi Bugarska odustala od veta protiv početka pristupnih pregovora. „Tako nešto u Sjevernoj Makedoniji je već poznato“, piše list i podsjeća da je Skopje na zahtjev Grčke moralo 2018. promijeniti ime države u Sjeverna Makedonija.
„Navodno je 'Makedonija' pojam koji se dovodi u vezu s Aleksandrom Makedonskim, zbog čega Makedonci, koji su Slaveni, nemaju pravo na to – takav je bio stav Grčke.“ „Široko rasprostranjeni stav u Bugarskoj je da makedonski jezik ne postoji i da se radi o jednom zapadno-bugarskom dijalektu. Tako Bugari zahtijevaju da tijekom pristupnih pregovora u svim dokumentima se smije samo navoditi 'službeni jezik Republike Sjeverne Makedonije'." Autor teksta dalje piše o „makedonskom identitetu", koji, prema Bugarima, postoji tek od 1944. i koji je „stvoren diktatorskim sredstvima" u Titovoj Jugoslaviji „kako bi Makedonci zaboravili da su Bugari".
„Na to i još na mnogo više Skopje mora pristati ako želi u EU – takav je stav Bugarske. Pritom Sjeverna Makedonija ne smije više tvrditi da u Bugarskoj postoji makedonska manjina. Također, mora odustati i od tvrdnje da je od 1941. do 1944. bila pod fašističkom okupacijom Bugarske. Onda se postavlja pitanje što je bilo to vrijeme – jer, Bugarska je kao Hitlerov partner sudjelovala u napadima na Grčku i Jugoslaviju, zbog čega je kao nagradu dobila mogućnost da zaposjedne velike dijelove današnje Sjeverne Makedonije. Današnji stav u Bugarskoj je i dalje da ti teritoriji nisu zaposjednuti već 'oslobođeni'.“
„Nekadašnji ministar vanjskih poslova, a danas zamjenik predsjednika Vlade, Nikola Dimitrov, naglasio je da u 21. stoljeću u Europi jednom narodu ne može biti zabranjeno samoodređenje. Ali to Sofiju ne impresionira. Onaj tko je vjerovao da u Europi ne može doći do apsurdnijeg konflikta od spora oko imena države koji je pokrenula Atena, a koji je u međuvremenu riješen, mogao bi uskoro biti bolje poučen. Cijenu u svakom slučaju plaćaju Makedonci“, zaključuje Frankfurter Allgemeine Zeitung.
