Hrvatski general Rahim Ademi (66) svoje je zadaće u Domovinskom ratu odrađivao na prvim crtama bojišnice, a njegova su akademska vojna znanja 90-ih ugrađena u obranu Šibenika te operacije HV-a Maslenica, Medački džep, Zima ‘94, Skok 1, Skok 2, Ljeto ‘95, Oluja, Una, Maestral i Južni potez.
Bio je jedan od ključnih aktera toga vremena, desna ruka zapovjednika Ante Gotovine, planer pripremnih akcija za oslobađanje hrvatskog državnog teritorija i mozak najvećega dijela navalnih operacija hrvatskih snaga. No, prava kalvarija čekala ga je – u poraću. Naime, nakon rata našao se na udaru haaških istražitelja zbog sumnji da je kao zamjenik zapovjednika Zbornog područja Gospić odgovoran za zločine nad srpskim civilima u Medačkom džepu, zbog čega je proveo više od sedam mjeseci u haaškom pritvoru, a za isti zločin teretilo ga je i hrvatsko pravosuđe sve dok, nakon ukupno devet godina provedenih u kućnom pritvoru, naposljetku nije uspio dokazati vlastitu nevinost. U želji da ispravi barem djelić nepravde koja je nanesena generalu, predsjednik Republike Zoran Milanović 4. kolovoza na kninskoj tvrđavi, u osvit obilježavanja 25. obljetnice “Oluje”, Veleredom kralja Petra Krešimira IV. s lentom i Danicom među devetoricom ratnih vojnih zapovjednika odlikovao je i Rahima Ademija. Inzistirajući na tezi da je sve te godine bio svjesno žrtvovan, umirovljeni general uglavnom je izbjegavao intervjue i istupe u javnosti, stoga upravo u svjetlu te visoke počasti koja mu je ukazana u Kninu valja promatrati i njegov pristanak na razgovor za Večernji list.
Što vam znači to visoko odličje iz ruke predsjednika Republike?
Iskreno, meni ovo odličje puno znači jer se dodjeljuje prvenstveno za zapovijedanje, dakle, na operativno-strateškoj razini, čime se zaokružuje moje ukupno učešće u Domovinskom ratu od 1991. do 1995. godine. Izuzetna mi je čast i ponosim se ovim visokim odlikovanjem za planiranje i vođenje operacija, uključujući krunu svih oslobodilačkih operacija, operaciju Oluja.
Koje su to ključne zapovjedne odluke koje su “Oluju“ učinile tako brzom, profesionalno odrađenom i učinkovitom operacijom?
Oslobođenje Knina nije trajalo dva dana, nego devet mjeseci. Operaciji je prethodilo puno planiranja. U tijeku rata imao sam posebnu čast zapovijedati mnogim postrojbama u akcijama kojima su stvarani uvjeti za oslobođenje Knina: meni su bile podređene najelitnije postrojbe, a to su 4. i 7. gardijska brigada, 1. hrvatski gardijski zdrug, tri ključne gardijske brigade HVO-a, topničko-raketne skupine, kao i sva logistika koja je pružala potporu ovim postrojbama za oslobođenje Knina. Mnogima je nepoznato da je operacija koju danas slavimo kao Oluju imala prvotni kodni naziv Kozjak ‘95, kako bi se zavaralo Srbe koji su prisluškivali razgovore visokih vojnih dužnosnika. Ime Kozjak dali smo joj jer je ta planina iznad Vrlike i upravo zbog toga oni su preusmjerili snage prema Kninu, Sinju, Šibeniku i Zadru umjesto prema Dinari – bila je to operativno-taktička varka. Uhvatili smo njihov razgovor, rekli su da jedva čekaju mrak da se izvuku iz Knina jer smo ih potpuno iznenadili. Uostalom, zapovjednik srpskih snaga Mile Mrkšić izjavio je poslije u Haagu da je za njih bilo totalno iznenađenje da smo išli u oslobođenje Knina iz Bosanskog Grahova preko Dinare jer su nas oni očekivali iz posve drugih smjerova.
Tko je od generala sudjelovao u pripremi Oluje?
Oslobođenje Knina preko Dinare bila je moja ideja. U to vrijeme bio sam zapovjednik Operativne grupe Sjever i zamjenik zapovjednika Zbornog područja Split, odnosno desna ruka generalu Anti Gotovini. Dakle, Gotovina i ja zajedno smo planirali akciju i tu pripremu poslali smo ministru obrane Gojku Šušku i predsjedniku Franji Tuđmanu koji su vrlo brzo odgovorili i odobrili akciju. Bilo je to krajem srpnja 1995. poslije oslobođenja Grahova i Glamoča, uvjeti su bili tu. Knin je bio pred padom, ali nitko nije očekivao da ćemo ga osloboditi iz Bosne, jer da smo išli putevima partizana ‘45. godine iz smjera Sinja i Šibenika, imali bismo goleme gubitke i ne bismo ga oslobodili. Dinara je bila kičma obrane tzv. SAO Krajine i kad je ta kičma slomljena, pitanje oslobođenja Knina bilo je pitanje sata. I HVO je pod zapovijedanjem generala Glasnovića odigrao važnu ulogu – on je 3. kolovoza predvodio fiktivni napad iz smjera Glamoča i tako su srpske snage krenule braniti taj pravac, a mi smo sutradan 4. kolovoza krenuli u sasvim drugom smjeru. Mnogo je još toga javnosti nepoznato.
Zar i nakon 25 godina postoje nepoznanice oko Oluje?
Pa, upravo je Glavni stožer uoči Oluje mislio da se u oslobođenje Knina ide putem kojim su išli partizani, iz Sinja, Šibenika i Zadra, što sam prethodno spomenuo, no ministar obrane Gojko Šušak dao je potporu našoj ideji da idemo preko Šator-planine i Bosanskog Grahova. Bile su to dvije različite koncepcije. O tome se malo zna, a još i naši povjesničari sve to pogrešno tumače. I 25 godina kasnije ne zna se cijela istina, ali hvala Bogu, istina će se doznati. Evo, otkrit ću sada prvi put da pišem memoare.
Imate li već naziv knjige i u kojoj ste fazi s pisanjem?
Zvat će se “Moja istina o Domovinskom ratu”. U završnoj je fazi, predviđam da ću s pisanjem završiti krajem rujna i da će knjiga svakako izići pred čitatelje do kraja ove godine. Knjigu pišem na osnovi mog ratnog dnevnika koji sam vodio od 1991. do 1995. godine. Sve što sam zapovjedio i kojoj postrojbi, sve što se događalo na ratištu i u okruženju, sve sam to pisao u bilježnice. Bilježio sam stvarne događaje, primjerice, 27. srpnja 1995. zapisao sam da je Milan Martić držao govor zapovjednicima i tada je rekao: “Ako padne Bosansko Grahovo, nema više Republike Srpske Krajine”. I bio je u pravu jer sutradan, 28. srpnja, kad je Grahovo i oslobođeno, već je 90 posto posla za nas bilo riješeno. Sjećanja mogu malo potamniti, mogu izblijediti, ali sve što je zapisano vječito traje. Pisat ću i o tome zbog čega je u to vrijeme smijenjen general Bobetko i o brojnim drugima, javnosti nepoznatima detaljima iz Domovinskog rata.
Jesu li vas upravo različite interpretacije povijesti, o kojima ste maloprije govorili, motivirale na pisanje memoara?
Istina o ratu polako postaje laž, a laž postaje istina. Volio bih da povjesničari prouče ratne dnevnike koje smo vodili u operativnoj grupi svakoga dana. Postoje datumi, zabilježena su sva događanja, tu su i potpisi operativaca koji su bili dežurni i svi detalji sastanaka koji su se odvijali navečer. Te bilješke trebaju biti temelj za pisanje povijesti, a ne neke laži koje je netko izgovorio. No, povjesničari se ne koriste ratnim dnevnicima jer nikome ne odgovara istina. Zato se snimaju i filmovi i serije poput one koju je napravio Antun Vrdoljak, gdje nema ničega istinitog.
Što vas je tako ražestilo u Vrdoljakovu “Generalu”?
Da je Gotovina ratovao s tim likovima koji se vrte oko filma “General”, i dandanas bi bio na položajima oko Knina. Nikad ih nisam vidio na ratištu, a nonstop sam bio tamo. Ispalo je da su legionari oslobodili Hrvatsku, a ne časnici i dočasnici, hrvatski vojnici koji su mjesecima ratovali po Dinari, po livanjskoj bojišnici, po Šator-planini.
Mnogo toga je, čini se, još uvijek obavijeno velom tajne. Zašto je na nedavnom obilježavanju operacije Zima ‘94. prešućena Operativna grupa Livno kojoj ste bili na čelu?
Još nakon operacije Oluja, dakle krajem 1995. i početkom 1996., pisale su se naknadne, nove zapovjedi, crtali novi zemljovidi, znači faktički se falsificirao Domovinski rat, kao da Operativna grupa Livno nikada nije postojala. I to usprkos činjenici da su napisane originalne zapovjedi koje nose urudžbeni broj i datum i moj potpis za operacije Kozjak ‘95 i operaciju Ljeto ‘95., što je nekome smetalo. Naravno, reagirao sam jer to je krivotvorenje povijesti. Lažne zapovjedi i zemljovidi su 95 posto nalik na originale, ali su lažni i to je kazneno djelo za koje netko mora odgovarati. Ja sam se tome suprotstavio i rekao da u tome neću sudjelovati, a u knjizi ću sve objasniti.
Kome odgovaraju takve laži?
A nekome odgovaraju, ali ja ne znam zašto ne govoriti istinu. Mi se kao narod i kao vojska nemamo čega sramiti. Svaka naša akcija bila je vrhunski isplanirana i izvođena, zašto ne reći kako je bilo? Ne pišemo povijest za pojedince nego za hrvatski narod i za nove, mlade naraštaje.
Hoćete li pokoje poglavlje knjige posvetiti i mučnim procesima pred haaškim i hrvatskim sudom?
Zapravo neću, možda tek neki manji dio priče. Smatram da nije potrebno na to se osvrtati jer s tom je pričom, tijekom devet godina koliko je trajao taj proces, hrvatska javnost u detalje upoznata. Proces je trajao od 2001. do 2009. godine i tijekom tog vremena htjeli su mi podmetnuti odgovornost za zločine u Medačkom džepu. Najlakše je bilo mene žrtvovati, a neke druge vitezove zaštititi, da ih sada ne spominjem. Bilo je tu uništavanja originalnih dokumenata, lažnih svjedočenja... To je hrvatska Vlada planski radila da se mene pošalje u Haag, skrivajući dokumente koji su dokazivali moju nevinost, a na sud šaljući samo one koji su me mogli teretiti.
Kako ste preživjeli to teško razdoblje u životu?
Ne bih to želio nikome. Sto puta mi je bilo teže nego u ratu, jer u ratu sam znao protivnika, a poslije rata nisam znao od koga se braniti.
Vaš ratni suborac, general Gotovina u Kninu će održati govor. Jeste li u kontaktu?
Naravno, sa svim suborcima sam u kontaktu, pa tako i s generalom Gotovinom.
Kad se osvrnete 25 godina unatrag, kako se osjećate?
Sretan sam zbog svega što smo dali u tijeku Domovinskog rata, što smo obranili Hrvatsku, oslobodili okupirane dijelove zemlje. Bila je to naša dužnost i obveza koju smo časno i pošteno izvršavali. Osobito mi je drago što sam zapovijedao Operativnom grupom Sjever jer ona je i oslobodila Knin sa sjeverne strane i zato mi puno znači što sam sada odlikovan odličjem upravo za uspješno zapovijedanje. To je veliko priznanje i za sve one koji su dali svoje živote u svim operacijama za oslobađanje naše lijepe domovine. No, na kraju priče, danas mi, kao vojnici, samo trebamo pratiti razvoj zemlje, ne trebamo se miješati u politiku.
