Dvogodišnja Nađa Petrović iz Kragujevca u Srbiji preminula je u srijedu u beogradskom Institutu za majku i dijete, nakon što je dobila ospice, koje u susjednoj državi već neko vrijeme imaju razmjere epidemije.
Skoro dva mjeseca Nađa je bila priključena na aparate u Institutu, bila je u komi, poput biljke je ležala u bolesničkom krevetu, piše Blic.
Liječnici su se svakodnevno borili nastojeći spasiti njezin mladi život, ali posljedice ospica, kojima zapravo nije smjela biti zaražena, nisu se mogle sanirati. Nađa je treće dijete koje je u Srbiji izgubilo bitku protiv ospica i ukupno 13. žrtva ove zarazne bolesti.
Zbog autoimune bolesti Nađa nije ni mogla primiti MMR cjepivo, a posljednjih devet tjedana nepomično je ležala na intenzivnoj njezi. Naime, kada je napunila godinu i pol, ustanovljeno je da ima autoimunu bolest - poliglandularni sindrom tipa 1 zbog čega je spadala u onu grupu djece koja zbog svoje osnovne bolesti ne mogu primiti MMR cjepivo.
- Odluka da Nađa ne može primiti MMR cjepivo nije bila naš hir, već odluka liječnika. Nisam izmišljala alergiju na jaja ili kašalj da bih joj odlagala cijepljenje u nedogled. A kada bi mi sada netko rekao da moram birati između autizma i djeteta koje leži kao biljka, vjerujte mi da bih izabrala ovo prvo. Tada bi Nađa bila ovdje pored mene i bezbrižno se igrala i trčala..., ispričala je za Blic potresena majka Dragana Petrović.
Njezina bolest je nije životno ugrožavala, ali je zbog nje morala često boraviti u bolnici. Tako je bilo i tog 4. siječnja, kada su Nađa i njezina majka otišle u bolnicu u Kragujevcu na redovnu kontrolu. Analiza krvi je pokazala da joj je pao kalcij i kako ne bi došlo do grčenja mišića ili gušenja, morala je ostati u bolnici.
- Smještene smo u izolaciju 4. siječnja, kao što smo svaki put i bile odvajane od druge djece. Sljedećeg dana, stjecajem okolnosti, Nađa je, ne znajući, imala kontakt s djetetom koje je u tom trenutku imalo ospice, ali ne i simptome bolesti. Budući da je na odjelu bila velika gužva, u sobu iz koje smo nas dvije izlazile, ulazio je dječak s ospicama. U tom trenutku nitko nije znao da je on zaražen - prisjetila se Dragana.
Nađi su se nakon dan ili dva pogoršale parametri jetre i doktori su je odlučili poslati iz Kragujevca u Beograd, a pred sam polazak majka Dragana je u prolazu sasvim slučajno doznala da je dječak, kojega su vidjele samo na trenutak u prostorijama u kojima su trebale zapravo biti izolirane, dobio osip i da se sumnja na ospice. Kasnije se doznalo da nije bio cijepljen.
- Doktori su se stvarno uznemirili zbog te informacije upravo zbog Nađe. Nitko nije razmišljao, pa ni ja, o ospicama, jer do tada u Kragujevcu ni nije bilo oboljelih. Doktorica koja je Nađu liječila samo mi je rekla da se molimo da ih i ona ne dobije..., prisjeća se Dragana.
Sljedećih nekoliko dana Nađa je bila dobro, ali 12. siječnja u poslijepodnevnim je satima dobila temperaturu, a Dragana je odmah znala: to su bile ospice. Od tada pa sve do 22. siječnja djevojčica se nije budila, slabo je jela i pila, ali doktori su mislili da je to uobičajen tijek bolesti. Onda joj se stanje iznenada pogoršalo. Počela se gušiti, imala je otekline, krv joj je curila iz nosa i usta. Brzo je prebačena na intenzivnu njegu.
- Imala je edem na plućima, abdomen je bio prepun tekućine i nije mogla više samostalno disati. Otkazali su joj i bubrezi, i stavljena je u induciranu komu. Šanse su joj bile minimalne. Kad sam je vidjela na intenzivnoj, ona nije sličila na moje dijete. Bila je plava, modra, crna u licu. Imala je nabubrenu glavu kao da je košarkaška lopta, šake su joj bile kao kod radnika na građevini. Krkljala je. Čuli su se silni aparati koji su stajali oko nje. Svi su pištali, a nijedan nije pokazivao ništa dobro. Nije disala sama - plačući se prisjetila Dragana.
Tako je potrajalo sve do srijede, kada je mali anđeo izgubio najvažniju bitku u životu.
