Krajem prošle godine poveća grupa dobitnika Nobelove nagrade i aktivista za zaštitu ljudskih prava uputila je izuzetno oštre kritike mijanmarskoj nobelovki Aung San Suu Kyi, ženi koja je godinama bila disidentica i zatočenica mijanmarskih vlasti.
Ženu koja je Nobelovu nagradu dobila zbog beskompromisne borbe protiv vojne hunte i tiranije, a za demokraciju i slobodu, i koja je sada stvarna vladarica Mijanmara, optužili su za još jednu tešku tragediju što je snašla narod Rohingya, muslimansku manjinu koja živi na sjeverozapadu Mijanmara i kojoj su oduzeta sva prava, uključujući i pravo na državljanstvo. Među onima koji su se potpisali ispod apela upućenog Vijeću sigurnosti UN-a bio je nadbiskup Desmond Tutu, ali i najmlađa dobitnica Nobela za mir Malala Yousafzai. Učinili su to nakon još jedne žestoke vojne intervencije protiv te muslimanske manjine u kojoj je ubijeno na stotine civila. Spaljeni su mnogi domovi, žene su silovane, a mnogi civili završili su u zatvorima bez ikakve optužbe i krivice. Od toga nasilja u prosincu prošle godine oko 50 tisuća Rohingya izbjeglo je u susjedni Bangladeš koji također nije previše sretan što ih mora primiti. Nobelovci i humanitarci upozoravali su da dostava bilo kakve pomoći nije bila moguća jer mijanmarske vlasti nisu humanitarnim organizacijama dopuštale da se približe dijelu zemlje u kojem žive Rohingye. Sve je počelo kada su militanti iz redova ovoga naroda ubili devet mijanmarskih policajaca.
Djecu bacali u vatru
Odgovor vlasti iz Rangoona po tko zna koji put bio je nerazmjeran – iz helikoptera su nasumce ubijali civile, silovali žene, a djecu bacali u vatru. Potpisnici pisma Vijeću sigurnosti bili su frustrirani činjenicom da Aung San Suu Kyi nije učinila baš ništa kako bi spriječila najnoviji pokolj koji je, smatraju, imao sve elemente genocida i zločina protiv čovječnosti. Događaji iz proteklih nekoliko dana itekako nalikuju onome što se događalo i prije desetak mjeseci – militanti su napali 30 policijskih postaja, a mijanmarska vojska ponovo je udarila. U nepunih tjedan dana preko granice u susjedni Bangladeš izbjeglo je 18.500 Rohingya, uglavnom žena i djece. Na tisuće ih čeka na ničijoj zemlji između Mijanmara i Bangladeša, čije su vlasti objavile da je u posljednjih godinu dana u zemlju ušlo više od sto tisuća Rohingya. I to zbog dvije posljednje epizode stradanje ove manjine koju mnogi smatraju najprogonjenijom na svijetu.
Bez građanskih prava
Službeni je stav mijanmarskih vlasti da su gotovo sve Rohingye ilegalni imigranti koji su se u mijanmarsku pokrajinu Rakhine doselili nakon što je Burma stekla nezavisnost 1948. godine. Tvrde da oni nemaju pravo na državljanstvo ako dokumentima ne dokažu da su oni ili članovi njihovih obitelji živjeli na tom području najmanje posljednjih 60 godina. No, kako nemaju državljanstva, pa tako ni nikakvih građanskih prava, ne mogu doći ni do dokumenata. Oni nemaju ni osobne identifikacijske dokumente, a njih oko 200 tisuća živi u zatvorenim kampovima koji u velikoj mjeri nalikuju koncentracijskim logorima. Mijanmar im je zakonom o državljanstvu iz 1982. godine uskratio pravo na državljanstvo pa nemaju pravo na školovanje, zdravstvenu zaštitu, zakonito sklapanje braka, ne smiju nikamo putovati ni prakticirati svoju vjeru. Ima nekih upornih pojedinaca koji su uspjeli proći kroz procedure za dobivanje državljanstva, no Mijanmar ih tretira kao naturalizirane građane, a ne autohtono stanovništvo. Čak i oni koji prođu tegoban put i dobiju državljanstvo ne smiju ni pomisliti na ulazak u neke profesije poput medicine, prava i politike. Oni dobivaju takozvane “bijele karte”, identifikacijske dokumente, umjesto osobnih iskaznica, s kojima ne mogu ostvariti ni pravo glasa na izborima. Rohingye sami za sebe tvrde da su autohtono stanovništvo i da na tom području žive više od tisuću godina.
Neki povjesničari slažu se s ovim tvrdnjama, no napominju da ih je prije nekoliko stotina godina na tom području bilo znatno manje. Drugi pak tvrde da su oni mješavina pretkolonijalnih i kolonijalnih migracija. Naime, u 19. stoljeću britanski kolonizatori relativno rijetko naseljeno, ali vrlo plodno područje pokrajine Rakhine naseljavali su farmerima iz Istočnog Bengala (Bangladeš). Iako su imali snažnu podršku kolonizatora, budističko stanovništvo s tog područje percipiralo ih je kao uljeze i neprijatelje. Međusobno neprijateljstvo se zaoštravalo, Britanci su Rohingye naoružavali i stvarali vojne postrojbe u kojima su bili isključivo vojnici koji su bili pripadnici tog naroda. Neprijateljstvo je kulminiralo tijekom Drugog svjetskog rata, u kojem su postrojbe Rohingya ratovale protiv Japana, a za Britance i njihove saveznike. No 1942. godine te su se postrojbe u Rakhineu sukobile s budistima koji su bili na japanskoj strani. Pobijeno je oko 50 tisuća budista, srušene su ili spaljene pagode i samostani. Kada je Burma dobivala neovisnost 1948. godine, mudžahedini iz redova Rohingya započeli su pobunu čiji je cilj bio priključiti Rakhine Istočnom Pakistanu. Sukobi između muslimana i budista potrajali su gotovo do kraja 60-ih godina prošloga stoljeća. Devedesetih godina 20. stoljeća Rohingye su pokrenule pokret kojim su povijesnim analizama i diplomatskim lobiranjem pokušavali dokazati da su autohtono stanovništvo protiv kojega su burmanske vlasti organizirale pogrome. U posljednjih pet godina mijanmarske vlasti čine sve da burmanski budistički nacionalizam okrenu protiv Rohingya. Od tada se na težak izbjeglički put uputilo stotine tisuća pripadnika ovoga naroda, a njihova kalvarija još je jako daleko od kraja. Mnogi strahuju da bi i oni mogli krenuti putem džihada.
