Papa Franjo, iako u već poodmakloj dobi, neumorno kroči svijetom uvjeravajući ponajprije vjerske poglavare svih religijskih “usmjerenja” da je i na međureligijskome dijalogu moguće graditi mir u svijetu. Čak i na Bliskome istoku, u Siriji, ali i u drugim ratom zahvaćenim područjima. Ne čudi stoga da svakodnevno otvara nove stranice “odnosa među religijama”, rušeći duboko usađene predrasude o rasnim, civilizacijskim, kulturnim, nacionalnim i inim razlikama kao glavnim uzročnicima suvremenih nesporazuma i sukoba potvrđujući time u bitnome onu već poznatu izreku velikoga teologa Hansa Künga da “nema mira među narodima bez mira među religijama”. A da se razgovorom vođenim s povjerenjem i međusobnim poštovanjem i uvažavanjem uistinu može postići mnogo do tada nezamislivoga, pokazuje upravo on, papa Franjo, koji je u nedjelju navečer, 3. veljače 2019., stigao u Ujedinjene Arapske Emirate na poziv predsjednika države i vlade kao i predstavnika svoje mjesne crkve, zaduženog za katolike na jugu Arabije. Iako je papa Franjo do sada posjetio nekoliko većinski islamskih zemalja, ovo je prvi službeni posjet jednoga pape području na kojemu je prorok Muhammed osnovao religiju islam i koje muslimani drže svetim.
Mnogima stoga ostaje nejasno što je to toliko važno u odnosu prema islamu i muslimanima učinio papa Franjo da je upravo njemu kao prvome vrhovnom poglavaru Katoličke crkve dozvoljeno stupiti na “sveto tlo islamsko”, i omogućeno da s “Opće konferencije o ljudskome bratstvu” s tamošnjim islamskim teolozima uputi zajedničku izjavu da su i kršćani i muslimani djeca Božja, da mostove među njima mogu graditi isključivo ljudi koji istinski vjeruju u Boga, da njihov međureligijski dijalog koji je uvjet mira u svijetu treba krasiti “otvorenost u istini i ljubavi”, da i jedni i drugi trebaju poštivati religiju onih drugih, njihov nauk, simbole i vrijednosti te priznati da i kršćanstvo i islam imaju svoje fundamentaliste koji žele nasilje, osvetu i rat umjesto mira i milosrđa i da su stoga obje religije sposobne i voljne suprotstaviti se takvim zloporabama u političke svrhe i biti podupirateljice mira među nacijama u svijetu.
U tome međureligijskome susretu sudjelovat će i predstavnici islamskih zajednica iz Zapadne Europe, Hrvatske, BiH, ali i glavni tajnik Svjetskoga savjeta crkava, zatim predstavnici židovstva, budizma i bahaizma. No, unatoč mnogim kritikama zbog njegova prijateljskog odnosa prema islamu, papa Franjo je na početku svoga pontifikata u apostolskome pismu Evangelii Gaudium od 24. studenog 2013. rekao da je za vođenje dijaloga s islamom potrebno imati i odgovarajuće znanje o onome s kim razgovarate, da je uz svu ukorijenjenost u vlastitome identitetu potrebno biti sposoban “priznati vrijednosti drugih, razumjeti njihove brige i potom iskazati zajednička uvjerenja”. Naglašavao je papa Franjo, kršćani bi trebali islamske doseljenike koji k nama dolaze “primiti s naklonošću i poštovanjem upravo onako kako bismo se i mi nadali da budemo primljeni u zemljama islamske tradicije” upućujući tom prigodom istodobno i poziv islamskim zemljama da i one zajamče kršćanima onu i onakvu slobodu kakvu su muslimanima kršćani zajamčili na Zapadu, da im omoguće slavljenje liturgije i da mogu živjeti svoju vjeru.
Susret je organiziran u povodu 800. obljetnice susreta sv. Franje Asiškoga s egipatskim sultanom Malikom al-Kamilom nakon bitke kršćana i muslimana kod Demiatte 1219., a sve radi smanjivanja napetosti između kršćana i muslimana. Stoga moto papina putovanja u Emirate glasi: “Učini me oruđem u rukama svojim, kako je to nekoć učinio i sam sv. Franjo. Riječ je o posjetu kako području na kojemu živi oko 3,5 milijuna katolika (u Emiratima oko milijun), najvećim dijelom iz Filipina, Indije, Bangladeša, zatim iz Libanona, Jordana, Sirije, Egipta, ali iz mnogih europskih zemalja tako i jednoj uistinu “migrantskoj Crkvi”. Organizirana je u dva apostolska vikarijata – Južni (Ujedinjeni Arapski Emirati, Jemen i Oman) i Sjeverni (Saudijska Arabija, Bahrein, Katar i Kuvajt) u kojima djeluje oko 120 svećenika. Svi su na privremenome pastoralnom radu u kojemu moraju poštivati nekoliko pravila: službu Božju ne smiju organizirati izvan područja koja su im u tu svrhu dodijeljena, zabranjeno im je misionarsko djelovanje kao i javni nastupi religijskoga sadržaja po hotelima i u javnome prostoru i moraju paziti što govore. Međutim, ono što je za njih jako važno, u javnosti smiju nositi križ i druge kršćanske simbole.
Život će pokazati koliko će se od svega što se u Abu Dhabiju dogovorilo i ostvariti u svakodnevnome životu. No, bez obzira na te bojazni, ovaj povijesni posjet pomoći će kako kršćanima, tako i muslimanima u njihovu međusobnom upoznavanju. Posebno će pomoći onima koji su radi prevladavanja podjela i mržnje među samim muslimanima i promoviranja “tolerantnog islama” u muslimanskim zemljama stvorili 2014. međunarodnu udrugu Muslim Council of Elders i da su u tu svrhu Emirati 2019. proglasili Godinom tolerancije želeći time biti “mirotvorni narod”, prije svega između muslimana i kršćana. Nadanja u uspjeh ovoga posjeta su velika. Euforije ipak ne bi trebalo biti. Jer, ne treba imati iluzije da će razgovor s jednom skupinom muslimana promijeniti mišljenje ostalih. Bit će stoga potrebno još mnogo ovakvih susreta, kako na višim tako i na nižim razinama. No važno je početi, krenuti.
